parliament

ponedjeljak, 16.04.2007.

Style Council - Our Favourite Shop

Rado su isli u luksuzni shopping, ali to ih nije ometalo da drze palceve rudarima u borbi protiv Thatcherizma. Paul Weller je kupio i "Marble Arch" studio u kojem je tada jos uvijek boravio duh Scott Walkera, ali ga i to nije omelo da proda stari mix-pult i kupi novi kako bi Style Council zvucali kao i svi ostali u to vrijeme. I dok je (Weller) javno odbijao da bude glasnogovornik svoje generacije, istovremeno je bio i autor vatrenih politickih pamfleta: "Shout To The Top", "Come To Milton Keynes", "Internationalists". Aparthejd, rasizam, ukidanje socijalnih subvencija, osiromasivanje proleterijata – Weller je pisao o svakom drustvenom problemu pustajuci i mladog bubnjara Steve Whitea da na ritam salse napise tekst "With Everything To Lose". Jedino po pitanju Sjeverne Irske, Weller nije imao osobno misljenje, tako da o tome nisu ni pjevali.
"Our Favourite Shop" je 1985. bio cisti salonski socijalizam. Euforican i briljantan. Sam ducan je graficki na omotu izradio Simon Halfon sa artefaktima iz osobnih Wellerovih i Talbotovih zbirki. Mogu se vidjeti: Beatles, "Another Country", Michael Cane, naravno i Motown, Herbie Hancock, Alain Delon, Eiffelov toranj i cipele. Kao iskonski modovi, voljeli su cipele i pravdu. Danas je Weller poznat po svom sofisticiranom alkoholizmu (pola gajbe piva dnevno), a onomad nije pio alkohol i bio je vegetarijanac. Ono sto bi danas zvucalo kao vic, je da je Weller tada imao neponovljivi osjecaj za melodiju, pa su Style Council u svoje vrijeme imali, ako se sve zbroji, vise hitova nego, npr., Spandau Ballet. Na "Our Fvourite Shop" imali su i otocku stampu na svojoj strani, sa "The Cost Of Living" je sve palo u vodu. Plesali su 2-3 ljeta, pojavili se u vrijeme kada je reminiscencija na R&B, Motown soul i jazz instrumetalizacije bila cool. A sto bi se moglo reci o pjesmama sa ovog albuma? "Homebreakers" je kiselkasti kic (sa prelijepim orguljama, bassom i puhacima), "A Stones Throw Away" topljiva kao puter (ali sa aranzmanom do jaja), "Down In The Seine" kao pseudo francuska gitanes-baguette šansona (prekrasne melodije), a uz to ga jos dodju i light-jazz grozote od "The Lodgers" i "Ghost Of Dachau", te zivcirajuca "Soul Deep" koja bi se mogla opisati kao hibrid Michael Jacksona i Vanilla Icea. Kad se sve zbroji, dobije se jedan fantasticni pop-album. Cistih pet zvjezdica za ljubitelje tog ocjenjivackog pomagala. Entuzijazam u šiki kišnim mantilima i šarm koji posjeduju samo rijetke ploce. Kao npr.: "A Hard Day’s Night" ili "London 0 Hull 4". Kada Talbot dodirne tipke na orguljama ili klaviru, White drmucne po bubnjevima, Dee C. Lee zapjeva šubidubidu, a Weller zažali zbog nestanka one stare Britanije, covjeku dodje da im povjeruje svaku notu i svaku rijec.

ponedjeljak, 02.04.2007.

The Stooges - The Weirdness

Iggy Pop i The Stooges su danas sentimentalno sranje od kojeg krenu suze na oci svakom cetrdesetgodisnjem punkrockeru na svijetu. Pojavili su se u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Imali su srecu da ih je tadasnji Elektrin sef Jac Holzman uzeo pod ugovor i to na preporuku njegovih mezimaca MC5. Nakon "Sgt. Peppera" i drugih, ne bas toliko slusljivih, pokusaja da se r’n’r etablira kao vrijedni umjetnicki medij za omladince, pjesme poput "I wanna Be Your Dog" ili "Search And Destroy" dosle su kao nuzna plasticna korekcija. Povratak primitivnim ritualima, rat protiv gradjanskog drustva i hippie hedonizma. Iako su Velvet Underground, Sonics ili Monks to sve jos ranije i djelimicno orginalnije pravili, obsceni nacin na koji je Iggy pjevao i mit o covjeku koji se na koncertima reze staklom, adirali su rock glazbi neki novi kvalitet. Prva tri albuma Stoogesa su klasici svog doba i danas jos uvijek zvuce strasno svjeze. Pitanje je sada koliko je stvarno po 100 000 put potrebno kopirati taj isti zvuk. Zar se nije od prave punk eksplozije pa do danas pojavilo par Stooges kopija vise nego sto je zaista potrebno? Da li je stvarno revolucionarno 30 godina drisiti na gitari iste distorzirane akorde? Iggy, Ashton & Ashton i novopridosli (ex-Minutemen intelektualac) Mike Watt su krenuli od ideje da naprave album koji ce zvucati isto kao The Stooges u ona davna vremena. U naslovnoj "The Weirdness" i u nekim drugim pjesmama se ponovno pojavljuje i saksofonist Steve Mackay kao nekada na "Fun Houseu" i taj propuh koji je zvucao tako mocno, kao dobrodosli free jazz otklon od sirovog rock zvuka, danas mi se cini smijesnim, da ne kazem zalosnim. Kao da se od "Fun Housea" svijet nije ni mrdnuo s mjesta. Ton-dizajner Steve Albini je na svoj vec odvratno prepoznatljivi stil u mixu bubnjeve izbacio u prvi plan, a Ron Asheton odradio s mukom puno wah-waha i distorziranih artefakata na gitari kako bi sve zvucalo onako manicno kao sto je to radio sa nepunih dvadeset godina, ali opet nista nije pomoglo.
"Well I never fell for politics or pussy with disease/ I never spent time in a uniform, I never loved the human being", sa ovim stihovima pokusava Iggy da slini kao nekada, ali sve skupa zvuci banalno i predvidljivo. Od nekadasnje vrhunske avangarde, Iggy je postao jedan od najdosadnijih r’n’r staraca. Nigdje melodije, nigdje magije. Samo zelja da se ponovi nesto sto se nikada vise ne moze ponoviti. Ona dva stilizirana ss na omotu su najopasnije sto su Stooges uspjeli smisliti. Sto li im je ovo trebalo?

<	travanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv