Rado su isli u luksuzni shopping, ali to ih nije ometalo da drze palceve rudarima u borbi protiv Thatcherizma. Paul Weller je kupio i "Marble Arch" studio u kojem je tada jos uvijek boravio duh Scott Walkera, ali ga i to nije omelo da proda stari mix-pult i kupi novi kako bi Style Council zvucali kao i svi ostali u to vrijeme. I dok je (Weller) javno odbijao da bude glasnogovornik svoje generacije, istovremeno je bio i autor vatrenih politickih pamfleta: "Shout To The Top", "Come To Milton Keynes", "Internationalists". Aparthejd, rasizam, ukidanje socijalnih subvencija, osiromasivanje proleterijata – Weller je pisao o svakom drustvenom problemu pustajuci i mladog bubnjara Steve Whitea da na ritam salse napise tekst "With Everything To Lose". Jedino po pitanju Sjeverne Irske, Weller nije imao osobno misljenje, tako da o tome nisu ni pjevali.
"Our Favourite Shop" je 1985. bio cisti salonski socijalizam. Euforican i briljantan. Sam ducan je graficki na omotu izradio Simon Halfon sa artefaktima iz osobnih Wellerovih i Talbotovih zbirki. Mogu se vidjeti: Beatles, "Another Country", Michael Cane, naravno i Motown, Herbie Hancock, Alain Delon, Eiffelov toranj i cipele. Kao iskonski modovi, voljeli su cipele i pravdu. Danas je Weller poznat po svom sofisticiranom alkoholizmu (pola gajbe piva dnevno), a onomad nije pio alkohol i bio je vegetarijanac. Ono sto bi danas zvucalo kao vic, je da je Weller tada imao neponovljivi osjecaj za melodiju, pa su Style Council u svoje vrijeme imali, ako se sve zbroji, vise hitova nego, npr., Spandau Ballet. Na "Our Fvourite Shop" imali su i otocku stampu na svojoj strani, sa "The Cost Of Living" je sve palo u vodu. Plesali su 2-3 ljeta, pojavili se u vrijeme kada je reminiscencija na R&B, Motown soul i jazz instrumetalizacije bila cool. A sto bi se moglo reci o pjesmama sa ovog albuma? "Homebreakers" je kiselkasti kic (sa prelijepim orguljama, bassom i puhacima), "A Stones Throw Away" topljiva kao puter (ali sa aranzmanom do jaja), "Down In The Seine" kao pseudo francuska gitanes-baguette šansona (prekrasne melodije), a uz to ga jos dodju i light-jazz grozote od "The Lodgers" i "Ghost Of Dachau", te zivcirajuca "Soul Deep" koja bi se mogla opisati kao hibrid Michael Jacksona i Vanilla Icea. Kad se sve zbroji, dobije se jedan fantasticni pop-album. Cistih pet zvjezdica za ljubitelje tog ocjenjivackog pomagala. Entuzijazam u šiki kišnim mantilima i šarm koji posjeduju samo rijetke ploce. Kao npr.: "A Hard Day’s Night" ili "London 0 Hull 4". Kada Talbot dodirne tipke na orguljama ili klaviru, White drmucne po bubnjevima, Dee C. Lee zapjeva šubidubidu, a Weller zažali zbog nestanka one stare Britanije, covjeku dodje da im povjeruje svaku notu i svaku rijec.
Post je objavljen 16.04.2007. u 23:45 sati.