parliament

ponedjeljak, 02.04.2007.

The Stooges - The Weirdness

Iggy Pop i The Stooges su danas sentimentalno sranje od kojeg krenu suze na oci svakom cetrdesetgodisnjem punkrockeru na svijetu. Pojavili su se u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Imali su srecu da ih je tadasnji Elektrin sef Jac Holzman uzeo pod ugovor i to na preporuku njegovih mezimaca MC5. Nakon "Sgt. Peppera" i drugih, ne bas toliko slusljivih, pokusaja da se r’n’r etablira kao vrijedni umjetnicki medij za omladince, pjesme poput "I wanna Be Your Dog" ili "Search And Destroy" dosle su kao nuzna plasticna korekcija. Povratak primitivnim ritualima, rat protiv gradjanskog drustva i hippie hedonizma. Iako su Velvet Underground, Sonics ili Monks to sve jos ranije i djelimicno orginalnije pravili, obsceni nacin na koji je Iggy pjevao i mit o covjeku koji se na koncertima reze staklom, adirali su rock glazbi neki novi kvalitet. Prva tri albuma Stoogesa su klasici svog doba i danas jos uvijek zvuce strasno svjeze. Pitanje je sada koliko je stvarno po 100 000 put potrebno kopirati taj isti zvuk. Zar se nije od prave punk eksplozije pa do danas pojavilo par Stooges kopija vise nego sto je zaista potrebno? Da li je stvarno revolucionarno 30 godina drisiti na gitari iste distorzirane akorde? Iggy, Ashton & Ashton i novopridosli (ex-Minutemen intelektualac) Mike Watt su krenuli od ideje da naprave album koji ce zvucati isto kao The Stooges u ona davna vremena. U naslovnoj "The Weirdness" i u nekim drugim pjesmama se ponovno pojavljuje i saksofonist Steve Mackay kao nekada na "Fun Houseu" i taj propuh koji je zvucao tako mocno, kao dobrodosli free jazz otklon od sirovog rock zvuka, danas mi se cini smijesnim, da ne kazem zalosnim. Kao da se od "Fun Housea" svijet nije ni mrdnuo s mjesta. Ton-dizajner Steve Albini je na svoj vec odvratno prepoznatljivi stil u mixu bubnjeve izbacio u prvi plan, a Ron Asheton odradio s mukom puno wah-waha i distorziranih artefakata na gitari kako bi sve zvucalo onako manicno kao sto je to radio sa nepunih dvadeset godina, ali opet nista nije pomoglo.
"Well I never fell for politics or pussy with disease/ I never spent time in a uniform, I never loved the human being", sa ovim stihovima pokusava Iggy da slini kao nekada, ali sve skupa zvuci banalno i predvidljivo. Od nekadasnje vrhunske avangarde, Iggy je postao jedan od najdosadnijih r’n’r staraca. Nigdje melodije, nigdje magije. Samo zelja da se ponovi nesto sto se nikada vise ne moze ponoviti. Ona dva stilizirana ss na omotu su najopasnije sto su Stooges uspjeli smisliti. Sto li im je ovo trebalo?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv