Nemam buđav lebac već kajsije. Jer sam na dijeti .Ne jedem iza 10 sati navečer, ali malo pekmeza bi mogao stavit use.Problem je u tome što ga nemam baš kao ni ovaj sirotan iz pjesme. Ovo me sjetilo na Bob Dylanovu – Lay Lady Lay i na stih „his clothes are dirty,but his hands are clean“.
Nemora ih ribati.Obleku svoju dakako. Kao što to nemora ni Šljivančanin nakon što odsjedi 5 godina u zatvoru. 5 godina jeftinog zatvorskog sapuna koji to nije, nemože sprati krv nevinih i mučkih ubijenih. Ta krv će mu dovijeka ostati na rukama.baš kao i onim prikrevenim negativcima u meksičkim sapunjarama. Slaba je to utjeha napaćenim obiteljima, napaćenom gradu. Slaba je to utjeha kada će taj zločinac imati status heroja i izvući se sa malom većom kaznom od nekoga tko je počinio znatno manje kriminalno djelo.Slaba je to utjeha napaćenom gradu u kojem se uče 2 verzije istoga pakla...
**
Motovun je prošao a ja nikako nemogu sažeti one misli koje su mi tamo vrludale. Polako i blijede uspomene, ali u jedno sam siguran.Bilo je do bola. Bez obzira na vrućinu, nestašicu vode i nestašicu para. Bez obzira što ni ovaj put nisam iznenadio svoje frendove kada su me upitali jesam li umakao šta tamo.
Nije umakanje sve što sja.Slaba je to utjeha.I nije poljubac što je nekad bio.Ali pobrao sam jednu uspomenu tamo negdje podno Motovuna.Pobrao sam je 3 puta u 3 dana, ali zbog nečega nisam produbio tu uspomenu,ne pitajte. Ne znam ni ja. Ona je Fiumanka, studira neš na filozofskom u Rijeci, starija je od mene godinu dana, mada sam ja u cijeloj toj priči ispao stariji. Ona je tako rekla da joj se čini, a ja sam se složio.Ni ime joj ne znam.Nije mi rekla.I to me tišti...
Iz protesta sam obrijao bradu kada sam se vratio kući.I to sapunom i mlakom vodom. Zato što su me obilježavali zbog nje kao nekog matorog studoša. Da je sapuna i mlake vode u onom logoru tamo šta ga kampom nazivaju, možda nam ni šator nebi smrdio ko firentinska kuga u rano proljeće.
Jedini razlog svemu ovome što pišem je nesanica zbog par zakašnjelih sms-ova kasno navečer.Jedini razlog što pišem ove memoare jeste tankočutnost koja me obuela noćas.Zbog straha da ću se raspast. Ko Dinamo. A još ni fax nisam upisao.
Da sutra umrem nebi žalila, reče Vesna.Ja bih.za toplim kajsijama s juga.Jer ja sam Hulio.Boem i športaš.Zovu me Hulio the Čahura...
Negdje tamo sparnog popodneva dvije tisuće i neke,u razredu je vladala tišina isprekidana jeftinim forama i zadnjih klupa.Malo zbog vrućine,malo zbog lošeg humora,malo zbog PMSTP-a od kojeg boluje profa iz biologije,bili smo primorani obranit svoju časnu dvojku iz biologije.Točnije jedan od nas.I tako između njega i nje se ispriječilo pitanje o bogtepitaj nekim insektima.Kao pravi kolega,onako kolegijalno sam zavirio u udžbenik i tiho,tiho najtiše mu prišapnuo: "Papatači"
Smireno se okrenuo,onako kulerski me pogledao i reče: "Papatači?"..."De me nemoj zajebavat!"
