papatači

utorak, 05.02.2008.

jedan onako sanjarski...

7.00h
dobro znani zvuk alarma je prisutan.nekakav lagani instrumental,sa bongosima i cvrkutima papagaja.još jedan radni dan.budim se sa smješkom.15 minuta kasnije sumorno hodam po tramvaju dok mi babe nešto urlaju u uho.Ne čujem ih zbog jakih baseva u sluškama.ali razabirem poneku riječ.nešto kao mater lijenu...bedak...dotepenac prokleti...
Ostavljam ih u stražnjem dijelu vagona i sjedam na legendarne dvostruke sjedalice u dobro znanoj 13-ici.neka curica mi se smiješi,ja joj namigujem.al već je držićeva i ona mora van.moram i ja,al nisam izašao taj put.al majko mila,kakvo dupe ima.vrata se zatvaraju i sad je već kasno.
Vadim pljuge i palim usred tramavja...na sveopće zaprepaštenje putnika...neko dobacuje da uživam dok još mogu,da su njegovi pobijedili na izborima i da od sljedeće godine ću se morat skrivat ko zadnji pas po prolazima.reko stari,odjaji...
Otkopčavam šlic i zaklapam oči.mjuza je na maximalno.urla neka rokerica
......
tribina se trese.1000 manijaka skače po njoj.od baklji se i ne vidi nebo.sve je u crvenkasto narančastom tonu.stolice lete na sve strane,bubnjavi udaraju neki ludi psihodelični ritam,divljaštvo je u svom punom sjaju,počinje i kiša kamenja.jedan ex-jadranski oblutak je rasporio tikvu jednom jadniku do mene.srce lupa 100 na sat...
to je to.to je taj trenutak.gledam kako se žičana ograda savija,polako podliježe pritisku i spremna da poput rasporene utrobe pusti sav svoj sadržaj van.sav onaj protivnički smrad...
frend me vuče za rukav i pokušava mi neš šapnut,al ništa ga ne čujem.vidim zabrinutu facu...
-budalo imaš uvjetnu,nemoj ići molin te,najebat ćemo obojica...siti se samo kolko si se trudio da izbjegneš sranja zadnje 3 godine...amo ća odavle,bit će grdo...
nikad nije bio pičkica...al on je unosio taj balans u moj život.bio je neka vrsta osigurača.znalo je kad je dosta.to mi je išlo ponekad na kurac jer se nije znao odvalit do kraja.pa sam se zato ja morao i prekomjere.kao što rekoh,sve je stvar balansa.i uvijek bi mu govorio da je pizda...onda bi slijedilo ono njegovo standardno "jeben ti boga,oću ja uvik čistit za tobon,jel?"....

i svaki put je bio u pravu.pravno gledano.odrastao je bez oca i jedino što je imao u svojoj zabiti tamo u dalmaciji kroz cijelo djetinjstvo jeste njegova majka koja se trudila od njega napravit kulturnog i obrazovanog čovjeka.gotovo da je i supjela.bio je odličan student i pravi kavalir u ženskom društvu.bečka škola balkanski smjer.al je duvao strašno...tako smo se i skompali.zbog đoje.sad smo nerazdvojni iako mu ja cijelo vrijeme govorim da je pizda i da malo otpusti kočnice.
bio je u pravu i ovaj put.al jebat ga,ko zna kad će delije sljedeći put doć u zagreb i oću li ikad više imati prilike sudjelovati u okršaju koji će se generacijama prepričavat.
-molin te ko boga ne idi,najebat ćemo neviđeno...ae ne triba ti to,ženiš se još malo mamlaze...
istina.za mjesec dana.al to je sad manje važno...

i krenulo je.stampedo,vodeni topovi i lavež njemačkih ovčara...sve ostalo je povijest...


onda shvatiš da si u kurcu.da si usred tramvaja.usred ničega.usred zrakopraznog prostora ispunjenog prosjekom u koji se tako savršeno uklapaš.osim što oni ne kasne u školu.i život ti nije onakvim kakvim ga zamišljaš.snove o huliganskoj anarhiji ti je uništio neki mali cajkan pripravnik,i ko za kurac,ti si bio njegovo prvo uhićenje i sad svako selo u njegovoj pripzdini okanle je rodom zna za tebe,zna kako ti je mate bubrege izbio skoro,kako te mate ponosno razbacivao po stanici pred svojim kolegama i kako je mate osigurao tom bijedniku 3 godine uvjetne kazne...zatvorska kazna samo čeka da zabrljaš i da te primi u svoj čelični zagrljaj.nabrijavaš se na urokavanje žikom a bed ti je pred stracima zapalit cigaretu.a i sutra je test iz gramatike,shvaćaš da je krajnje vrijeme za prestat se zajebavat,ali i dalje ne činiš ništa po tom pitanju,već samo još jednom zaklapaš oči i ploviš....