papatači

četvrtak, 03.05.2007.

ispovijest oronulog mladića

Šetajući po nasipu kraj Save gledam u daljinu...u minule dane...svoju prošlost...mladi dani prožeti hedonističkim tonom,lošim ocjenama,jeftinim humorom i još jeftinjom cugom,lakim drogama i nikad prežaljenom ljubavi...vrijeme poslije-ratne nade za bolju budućnost i hladnih tuševa iz pipa cijenjenih politićkih glavešina.Šetajući i šutajući kamenčiće sa poluraspadnutim čizmicama u kojima mi se noga saftala,sjetih se i nje...gdje li je sada?ne čuh o njoj dugo vremena...još duže je ne vidjeh...ionako ne znam više nikoga od cijele te generacije koji bi mi mogla reći nešto o njoj...zadnje što sam čuo o njoj da je otišla živjeti u englesku,u london,mada vjerujem da su to bile tričarije prsatih nedojebanih plavojki željnih popularnosti...nestala je samo jednog jutra i ostavila svojoj najboljoj prijateljici kratku poruku uz njezin najdraži privjesak...ja sam se ionako otuđio od ljudi nakon završetka škole...sada živim sam,među hrpetinama nezavršenih novinarskih eseja,na rubu otkaza i debelim crvenim minusom na kartici za koju se ne sjećam kada sam zadnji puta bio na nuli barem...hrapavog glasa i uništene jetre jer bio je best frend postao Jack Daniel's...mladenačku zanesenost su mi ubili debele prdonje u odijelima a Dinamo sam prepustio mladim nadobudnim klincima,neka sada oni beru pendreke,meni dosta,ja sam ih se dovoljno nagutao...sada neka te debele prdonje na vlasti navijaju za nj,neka ga uzdižu na nebesa,neka ga proglašavaju najhrvatskijim klubom i što već ne...prijatelji...rasuti diljem komuna u Dalmaciji,neki su svoj životni put zapisali na crnim mramornim pločama Mirogoja,neki su se skrasili u miran život...nemam kontakt već odavno s nikim od njih...te obrasle grobove na Mirogoju obiđem svakih 3-4 mjeseca i redovito takva žalosna jutra i tužni dani završavaju pijanim noćima,zbog sjećanja...ponekad mi se ta sjećanja čine poput križa koji nosim.izlika za sve moje probleme i moje ponašanje...ponekad ih tako proklinjem...al još uvijek u meni nešto tinja,iako sam na rubu...uvijek još imam volje sa malograđanstvom i učmalosti Lijepe naše obračunat preko papira...
ostala mi je rana kod vrata u spomen na burnu mladost,mladenačke obračune...i izblijedjela slika jedne djevojke pohranjene duboko u mome srcu...spomen na one lijepe dane,kada je sunce lijepše sjalo,dok oblaci nisu bili sivi,dok još nisam zagazio u govna sudbe...
Prekinuli smo na norijadu...u masi pijanih ljudi koji su tek trebali postati nositelji novog vremena,"novi val",djeca izmučenih roditelja koji su u njima vidjeli svijetliju budućnost...tada sam je posljednji put poljubio...tamo negdje kod manduševca...poljubio sam je,čvrsto me zagrlila i izgubila se u masi...promumljala je nešto kao da joj oprostim,da će proći i da me nikad neće zaboravit...ja onako ušlagiran nisam skontao značenje tih riječi...sjećam se samo lepršave suknjice i oronulih starki kako se gube među podivljalom ruljom...i papirića koji je grčevito stiskala u ruci...prije negoli se i potpuno izgubila,dobacila je pogled,s primjesom neke tuge...a ja onakav jesam bio,samo sam se nasmijao i zavalio se na zidić...bacivši zadnju kintu u manduševac...što sam poželio tada.....neka ostane tajna....
******
to be continued....