papatači

nedjelja, 20.05.2007.

momak je bio nervozan...

Preporučam uz čitanje neslušanje Bonnie Tyler

Od prvog trena znao sam da ću biti otok.
Vršak nekog potonulog brda. (moj treći haiku pokušaj, iako nema veze s haiku metrikom)
I pa te ni niti i njih još deset (taj je za čaj)


Sunce se ponovno igralo skrivača s oblacima. Ipak, bio sam dobre volje jer sam znao da iza svakog kositrenog oblaka sije skriveno čisto zlato. Primjećujem da su ljudi nesvjesni da sunce sija i kad pada kiša. Samo, iza oblaka. A tako je teško to njoj (tebi) ponekad objasniti. Magla tuge ti skriva sve ono dobro u danu i bojiš se prepustiti gluposti. Da, dobro, sve jest glupost, u redu, besmisleno je, al zar nije baš to najsmješnije?

Kašljem ponovno, okus je pravi, stari, katranski, znam na čemu sam. Na penicilinu. Na suhom. Na pozajmljenom vremena. Imunitet sidaša. Otporan sam ko kineski čelik. Iskreno, nemam ni ja volje. Fore su otrcane poput one stare Akakijeve kabanice. I šta onda? Nije da imaš alternativu. Prije nekoliko godina sve je izgledalo drugačije, ne? Moram pitati svoje djetinjstvo, zar je i ono bilo tak konfuzno, neprobavljivo. Tada su dani tekli kao jedan dugi sretan i sunčan dan. Ne bih se vraćao, ne treba živjeti u snovima. Dovoljno je prisjetiti se.

Proniknuti u tvoje plave oči je zaista teško. Zapravo, jedine su koje ne uspjevam isčitati.

Nego, štono htjedoh? Ah, da. Evo

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Dobar dan!

Momak je bio nervozan. U razredu je bilo ugodno toplo, vladala je komorna tišina i pruska disciplina, kao i uvijek, elem, no šta je to vredilo.Lijeno je vukao jagodicu prsta po rubu stola i grozio se količini prašine koja mu se lijepila. Odvratno. U njegovoj sobi to je bilo nemoguće. Čistio ju je nedjeljom i srijedom navečer (ako nije išao u kazalište, za što je sri bila predviđena). Imao je on pravi poslovni planer- adresar, u kojem je zapisana svaka buduća aktivnost. U nedjelju je bio izlet na Okić, subota je za kino, petkom ide u Getro kupiti zubnu pastu, zubnu svilu, 4 kutije Barille, 2 litre jogurta, kocke za juhu, vece papir i ponekad, više iz zajebancije, kupi tampone. Nije promijenio niti jednu stavku u planeru od crnog skaja već pune tri godine. Zbog te činjenice, i kako je smatrao, životnog uspjeha,
usne mu se i nesvjesno razvuku u smiješak. Trzne se! Zaboravi čovjek na se, čak i za katedrom. Pogledom je divljao po učionici, pokušavajući uhvatiti tuđe oči koje su možda vidjele njegovo misaono vrludanje. I osmijeh. Jadni učenici mislili su da traži šalabahtere, pa su se zgurili u svoje klupe kao bolesne ptice. Šalabahter nitko nije imao


Sjedio sam u predzadnoj klupi do vrata sa solidnim pogledom na sve strane, pa čak i na Momka i pecao misli na panorami Majine guzice. Momak je imao kutu, bijelu, koju je vjerojatno ukrao iz nekog sanatorija, bježeći, i pogled umiljat, smiješak kao izrezbaren na licu. Sjajne, biserne zubeke i kosu geliranu strašću petnajsgodišnjaka. Na ježića. Njegova ugodna pojava, bistar pogled, prijaznost, diskretan šarm i odmjeren humor u meni su izazivali povraćanje. Pisali smo test. A nervoza je za neznalice. Karta je bila pažljvo skinuta pospremljena smotana u kutu kako ne bismo na njoj (mjerila jedan naprema milijun) očitali pekinške kvartove ili izbrojali godove na kalifornijskoj sekvoji. Mogli ste, a šanse su bile koliko i mjerilo.

Najvolim gledati ljude odmor prije testa. Grakču, trče, grabe papire, evo, tamo u kutu se skupio roj oko karte. Kao Titovi generali koji spremaju desant Galeba na Brijune, okupili se, neki zakačili ruke iza leđa, sagrbili se te gledaju u kartu i frču teško tražeć Winnipeg. U tom košmošu ja sam bio tek statista i to onaj mirni, uklopljen u kadar kao golub koji mirno tjera govno svoje s grane svoje. Dolazi Momak, zveckajući snopom ključeva kao tamničar (što će mu snop ključeva?), ne gleda nikog, uvijek poslovan, poslovično ozbiljan, čak i kad se šali. Omiljena mu je bila igra pozdravljanja. Ovako;
Otključava vrata, ulazi u razred. Zatim odlazi u kabinet. Tamo sjedne na stolac i broji do deset. Osluhne: čuje kmečanje stada. Ulazi u razred( iz kabineta) prolazi od zadnjih klupa do katedre gledajući ravno, bezizražajno. Okreće se prema podređenima i gleda ima li koja ovfca koja ne ustaše iz poštovanja. Nema, uglavnom nema. Taj tren, tu moćnu sekundu bio je njihov gospodar. Mirno će; „Dobar dan“!. Mi odzdravljamo.
Djeli testove, na njima vam smajlić poručuje sretno. Momku tog dana uopće nije bilo sretno. Imao je mengu...

nedjelja, 13.05.2007.

Halid umjesto Halida oliti kako sam se proveo u petak navečer...

Halid u petak u Bestu?Će da se ide?
Možda se i ja nađem u toj kažnjeničkoj bojnoj...Ja,nadasve karizmatični mladić i fanatik za zvucima gitare bilo akustične bilo električne...Ispada da sam sebi pljunuo u tanjur...Ali nisam,da vam odma kažem,vjerni čitaoci i slučajni prolaznici...Još ne.
Još nisam objesio svoje mladenačke ideale o klin...
Još uvijek nisam se obrijao na ćelavo i stavio križinu oko vrata i s desnom u zraku doživljavao nevjerojatnoe orgazme na zvuke thompsonove tvrde stolice...
Jesam li možda spoemuo da još uvijek posred dnevnog boravka nemam sliku od «Ćaće domovine» i zaštitnog znaka Nike-a na prostrima ex-yu...??
Iskreno,ne znam...Da sam neki lovac na skalpove narodnjaka rekao bih da se povodim za onom «da bi uništio neprijatelja,moraš ga najprije upoznati iznutra» (ili tako neš...)...
Pa tako ću se i ja infiltrirati u neprijateljske redove u petak navečer...po stolovima neću tancat jer još uvijek ne smijem cugat a melodije istoka probavljam teško bez C2H5OH u krvi...
Možda čak i bude dobro...gledah jedanput toga «mladića» u Zuhra light showu...činio se kao simpatičan čovo,umjeren i kao da svojim nastupom na tv ne spada tamo gdje ga stvaljam...u isti koš sa silnim glazbenim smećem koje tako okupira ulice mojeg kvarta,birceve moga grada...čovjeku treba pružit priliku a ionako nemam ništa u planu za petak navečer....
*********
Nekoliko sati prije koncerta,brzopoteznim pokretima miša nasumično skinuh par njegovih stvari sa inetreneta.Kontam si,da ne dođem tamo ne pripremljen...stavljajući zvuk na minimum,u strahu da stari ne reaktivira svoj kalašnjikov u ormaru i odluči ga baš isprobati na monitoru kompjutera uz zvuke halida,napeto sam osluškivao winamp...winamp na minimumu i lagani povjetarac u kosi...nisam razabrao nikakve policijske sirene ili vatrogasne uzbune u pjesmi niti baseva ko u scooterovim pjesama...bogami nije bilo niti kreštanja silikonske ljepotice...
U tom sveopćem metežu škole,obaveza i straha da me netko u blizini nečuje kako slušam halida, pod tabletama sam od gnojne angine, kao da to nije dovoljno,još me počela frcat temperatura...ali karta je već bila v' žepu i nije fer spram drugova da im otkažem u 10 do...malaksavim korakom sam krenuo prema tramvajskoj stanici i masno podrignuo...tramvajska stanica je obuzeta miomirisom rubeljovih ćevapa,luka sa đurđevakog pjeska i stidnom dlakom ćifuta koja se sasvim slučajno našla na masnoj lepinji...a koja me tako kasnije grebla u grlu...
Nije mi bilo na kraj pameti da još riskiram zdravlje cugajući...sasvim spontano (ili je to bio njihov mu njeviti manevar???),dakle,odjednom sam se našao u pivnici a da nisam ni trepnuo okom...preda mnom krigl ladnog svijetlog točenog i loza...u ruci grčevito stišćem tabletu koju bih trebao smazat za 1h...presudio je razum...
Pomalo ćuknut još jednim ladnim i još jednom lozom,našah se među ruljom u Bestu...iščekivanje je bilo u zraku...mlada buduća intelektualna elita,»dizelaši» i material girls...tako je otprilike izgledao rasni sastav stanosvništva u bestu...kontam,ajde moglo je i gore...barem se možemo sporazumjet,nemoram znat rumunjski....u pozadini dere neki mix stavrosa uz neku nabrijanu elektronsku glazbu...boca heinekena prislonjena uz čelendaru i glava gotovo da ne boli...i došao je i taj čas...
Gospon Halid izlazi na stage i šarmom nekog nalickanog pjevača šlagera iz 60-ih pozdravlja cijenjeno pučanstvo...i laganim zamahom lijevom ruke i smiješkom započinje repertoar...kao što i pretpostavih,ni za lijek onoga šunda što non stop dopire iz prčvarnica podno moje zgrade...podno snopova disko kugli koje su se vrpoljile po mojem licu i zvuka hramonike,razabrah riječi pjesama koje mi su mi poznate...kao da sam ih već negdje čuo...pa jebote,to sam između ostaloga,čuo na svadbama još kao klinjo, u pauzama između slavonski i hercegovačkih tonova i pospremio ih,kako bi čika Freud rekao,u nesvjesno...
i tako sam ja potpomognut držanjem dvojice drugova i nekom mješavinom piva,rakije i nekog suhog sendviča,gotovo u transu, dizao ruke na stih «sve je isto,ništa isto nije» i «u zlatnu mi čašu nalijte»...
Halid je nemilosrdno derao po repertoaru...i odista dirne čovjeka nekim svojim stihovima...i onda dođe pauza...odoh malo ugasit žeđ jednim ladnim «made in karlovac» i rekoše mi ovi aj malo među svjetinu,da nismo više na uzvišenom...da budemo dijelom graje...šteta što tada nisam otišao doma,ne bi bilo okrnjenih uspomena na tu večer...
Ubrzo se,barem meni,dogodio jedan come back...oko mene nešto sve tamnoputo,nakićeno zlatom,srebrom i smrdi im iz usta...izraubane trebe sa krnjim zubima i ponekom krpicom na sebi...ni trga onim punašnim grudima plavojki i dugim rasplesanim nogama s početka priče...sada konačno dolazi na red;zvuk harmonike uz pratnju nekakvog elektronskog smeća i sirene,naravno,uključuje se i pevaljka...udri lepi grome moj...počeo mi se i želudac nešto meškoljit...ona šiptarska stidna me počela žegti negdje kod grkljanja...dosta mi je ovog istočnjačkog lonca...
Opet dolazi Halid na scenu...samo u drugoj košulji...al ovaj put dolaze i pjesme koje ne znam,koje prvi puta čujem...nisam se više mogao opustit i tu je bio kraj priče...na čast Halidu,al meni je bilo dosta i pozvao sam taxi...i ko za inat,u njemu neki Keljmendi za volanom, sa lošom imitacijom kajkavskog narječja....i ja,ionako već tankog džepa,samo blejim u onaj brojčanik...a ko da raste svakim prijeđenim metrom...rastao je i dok smo stajali na semaforu...konačno stižemo i reko ajde,moglo je i gore proć,kada frajer odnekud izvlači dodatak od 15 kn...reko si,ajde dosta ciganjenja za jednu noć,jeblo te tih nekoliko desetaka kuna i nekako poplaćam sve te bonuse,dodatke i izađem iz tog auta...zapalim si pljugu i koračam ulicom...s jedne strane neboderi i ulickane poslovne zgrade a s druge shunty town...prčvarnice i opet one sirene i tehnjava trešte negdje u daljini...
Kada sam se domogao kreveta,legnem pod poplun i krenem si zbrajati i oduzimati večerašnji provod...na trenutak su bile isključene sve predrasude prema onom velikom kotaču na zastavi,istočnjačkom tonovima i glazbenicima imenima koje vuku korijene iz kurana i njihovim stihovima...halid kao halid,pa nije baš da me oduševio al me ugodno iznenadio...jako ugodno...pokazao se kao gospodin barem i na tome mu svaka čast...no presudili su,kao što ste mogli naslutit gore iz texta,zvukovi sirene i pučanstvo koje inače guta i halida i cecu,karleušu i neku tamo stojku sjedić u isti koš...to je kao da ja slušam i bruca springsteena i rafu...i s jednakim žarom svršavam na njih...kuž'te poantu???vjerojatno ne...al dobro...neka vam...ionako ću ujutro opet verbalno jebat majku (i to onu crnu smrdljivu) svojim prvim susjedima i sjetit se svih crnih dlakavih pazuha u kojima sam se gušio tijekom svog putovanja u školu i nazad kada se naglo prenem iz sna zbog zvukova Šerifa Konjevića i sina mu – Zamjenika Ponija u rano jutro subotnje koje nemilice ore ulicom...

četvrtak, 03.05.2007.

ispovijest oronulog mladića

Šetajući po nasipu kraj Save gledam u daljinu...u minule dane...svoju prošlost...mladi dani prožeti hedonističkim tonom,lošim ocjenama,jeftinim humorom i još jeftinjom cugom,lakim drogama i nikad prežaljenom ljubavi...vrijeme poslije-ratne nade za bolju budućnost i hladnih tuševa iz pipa cijenjenih politićkih glavešina.Šetajući i šutajući kamenčiće sa poluraspadnutim čizmicama u kojima mi se noga saftala,sjetih se i nje...gdje li je sada?ne čuh o njoj dugo vremena...još duže je ne vidjeh...ionako ne znam više nikoga od cijele te generacije koji bi mi mogla reći nešto o njoj...zadnje što sam čuo o njoj da je otišla živjeti u englesku,u london,mada vjerujem da su to bile tričarije prsatih nedojebanih plavojki željnih popularnosti...nestala je samo jednog jutra i ostavila svojoj najboljoj prijateljici kratku poruku uz njezin najdraži privjesak...ja sam se ionako otuđio od ljudi nakon završetka škole...sada živim sam,među hrpetinama nezavršenih novinarskih eseja,na rubu otkaza i debelim crvenim minusom na kartici za koju se ne sjećam kada sam zadnji puta bio na nuli barem...hrapavog glasa i uništene jetre jer bio je best frend postao Jack Daniel's...mladenačku zanesenost su mi ubili debele prdonje u odijelima a Dinamo sam prepustio mladim nadobudnim klincima,neka sada oni beru pendreke,meni dosta,ja sam ih se dovoljno nagutao...sada neka te debele prdonje na vlasti navijaju za nj,neka ga uzdižu na nebesa,neka ga proglašavaju najhrvatskijim klubom i što već ne...prijatelji...rasuti diljem komuna u Dalmaciji,neki su svoj životni put zapisali na crnim mramornim pločama Mirogoja,neki su se skrasili u miran život...nemam kontakt već odavno s nikim od njih...te obrasle grobove na Mirogoju obiđem svakih 3-4 mjeseca i redovito takva žalosna jutra i tužni dani završavaju pijanim noćima,zbog sjećanja...ponekad mi se ta sjećanja čine poput križa koji nosim.izlika za sve moje probleme i moje ponašanje...ponekad ih tako proklinjem...al još uvijek u meni nešto tinja,iako sam na rubu...uvijek još imam volje sa malograđanstvom i učmalosti Lijepe naše obračunat preko papira...
ostala mi je rana kod vrata u spomen na burnu mladost,mladenačke obračune...i izblijedjela slika jedne djevojke pohranjene duboko u mome srcu...spomen na one lijepe dane,kada je sunce lijepše sjalo,dok oblaci nisu bili sivi,dok još nisam zagazio u govna sudbe...
Prekinuli smo na norijadu...u masi pijanih ljudi koji su tek trebali postati nositelji novog vremena,"novi val",djeca izmučenih roditelja koji su u njima vidjeli svijetliju budućnost...tada sam je posljednji put poljubio...tamo negdje kod manduševca...poljubio sam je,čvrsto me zagrlila i izgubila se u masi...promumljala je nešto kao da joj oprostim,da će proći i da me nikad neće zaboravit...ja onako ušlagiran nisam skontao značenje tih riječi...sjećam se samo lepršave suknjice i oronulih starki kako se gube među podivljalom ruljom...i papirića koji je grčevito stiskala u ruci...prije negoli se i potpuno izgubila,dobacila je pogled,s primjesom neke tuge...a ja onakav jesam bio,samo sam se nasmijao i zavalio se na zidić...bacivši zadnju kintu u manduševac...što sam poželio tada.....neka ostane tajna....
******
to be continued....