Preporučam uz čitanje neslušanje Bonnie Tyler
Od prvog trena znao sam da ću biti otok.
Vršak nekog potonulog brda. (moj treći haiku pokušaj, iako nema veze s haiku metrikom)
I pa te ni niti i njih još deset (taj je za čaj)
Sunce se ponovno igralo skrivača s oblacima. Ipak, bio sam dobre volje jer sam znao da iza svakog kositrenog oblaka sije skriveno čisto zlato. Primjećujem da su ljudi nesvjesni da sunce sija i kad pada kiša. Samo, iza oblaka. A tako je teško to njoj (tebi) ponekad objasniti. Magla tuge ti skriva sve ono dobro u danu i bojiš se prepustiti gluposti. Da, dobro, sve jest glupost, u redu, besmisleno je, al zar nije baš to najsmješnije?
Kašljem ponovno, okus je pravi, stari, katranski, znam na čemu sam. Na penicilinu. Na suhom. Na pozajmljenom vremena. Imunitet sidaša. Otporan sam ko kineski čelik. Iskreno, nemam ni ja volje. Fore su otrcane poput one stare Akakijeve kabanice. I šta onda? Nije da imaš alternativu. Prije nekoliko godina sve je izgledalo drugačije, ne? Moram pitati svoje djetinjstvo, zar je i ono bilo tak konfuzno, neprobavljivo. Tada su dani tekli kao jedan dugi sretan i sunčan dan. Ne bih se vraćao, ne treba živjeti u snovima. Dovoljno je prisjetiti se.
Proniknuti u tvoje plave oči je zaista teško. Zapravo, jedine su koje ne uspjevam isčitati.
Nego, štono htjedoh? Ah, da. Evo
------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Dobar dan!
Momak je bio nervozan. U razredu je bilo ugodno toplo, vladala je komorna tišina i pruska disciplina, kao i uvijek, elem, no šta je to vredilo.Lijeno je vukao jagodicu prsta po rubu stola i grozio se količini prašine koja mu se lijepila. Odvratno. U njegovoj sobi to je bilo nemoguće. Čistio ju je nedjeljom i srijedom navečer (ako nije išao u kazalište, za što je sri bila predviđena). Imao je on pravi poslovni planer- adresar, u kojem je zapisana svaka buduća aktivnost. U nedjelju je bio izlet na Okić, subota je za kino, petkom ide u Getro kupiti zubnu pastu, zubnu svilu, 4 kutije Barille, 2 litre jogurta, kocke za juhu, vece papir i ponekad, više iz zajebancije, kupi tampone. Nije promijenio niti jednu stavku u planeru od crnog skaja već pune tri godine. Zbog te činjenice, i kako je smatrao, životnog uspjeha,
usne mu se i nesvjesno razvuku u smiješak. Trzne se! Zaboravi čovjek na se, čak i za katedrom. Pogledom je divljao po učionici, pokušavajući uhvatiti tuđe oči koje su možda vidjele njegovo misaono vrludanje. I osmijeh. Jadni učenici mislili su da traži šalabahtere, pa su se zgurili u svoje klupe kao bolesne ptice. Šalabahter nitko nije imao
Sjedio sam u predzadnoj klupi do vrata sa solidnim pogledom na sve strane, pa čak i na Momka i pecao misli na panorami Majine guzice. Momak je imao kutu, bijelu, koju je vjerojatno ukrao iz nekog sanatorija, bježeći, i pogled umiljat, smiješak kao izrezbaren na licu. Sjajne, biserne zubeke i kosu geliranu strašću petnajsgodišnjaka. Na ježića. Njegova ugodna pojava, bistar pogled, prijaznost, diskretan šarm i odmjeren humor u meni su izazivali povraćanje. Pisali smo test. A nervoza je za neznalice. Karta je bila pažljvo skinuta pospremljena smotana u kutu kako ne bismo na njoj (mjerila jedan naprema milijun) očitali pekinške kvartove ili izbrojali godove na kalifornijskoj sekvoji. Mogli ste, a šanse su bile koliko i mjerilo.
Najvolim gledati ljude odmor prije testa. Grakču, trče, grabe papire, evo, tamo u kutu se skupio roj oko karte. Kao Titovi generali koji spremaju desant Galeba na Brijune, okupili se, neki zakačili ruke iza leđa, sagrbili se te gledaju u kartu i frču teško tražeć Winnipeg. U tom košmošu ja sam bio tek statista i to onaj mirni, uklopljen u kadar kao golub koji mirno tjera govno svoje s grane svoje. Dolazi Momak, zveckajući snopom ključeva kao tamničar (što će mu snop ključeva?), ne gleda nikog, uvijek poslovan, poslovično ozbiljan, čak i kad se šali. Omiljena mu je bila igra pozdravljanja. Ovako;
Otključava vrata, ulazi u razred. Zatim odlazi u kabinet. Tamo sjedne na stolac i broji do deset. Osluhne: čuje kmečanje stada. Ulazi u razred( iz kabineta) prolazi od zadnjih klupa do katedre gledajući ravno, bezizražajno. Okreće se prema podređenima i gleda ima li koja ovfca koja ne ustaše iz poštovanja. Nema, uglavnom nema. Taj tren, tu moćnu sekundu bio je njihov gospodar. Mirno će; „Dobar dan“!. Mi odzdravljamo.
Djeli testove, na njima vam smajlić poručuje sretno. Momku tog dana uopće nije bilo sretno. Imao je mengu...
Post je objavljen 20.05.2007. u 17:53 sati.