utorak, 28.11.2006.
Tajna je u trbuščiću....
Pitaju me ljudi zašto pijem toliko pivu?zašto se ne bavim nekim sportom ili zakaj ne idem u teretanu?sve su to lijepi načini da se nekom kažeda je debeo...
A s druge strane, ti isti smrtnici me stalno pitaju kako to da imam takvog uspjeha kod žena?u čemu je tajna? A onda ja onako slavodobitno izjavim: Tajna je u trbuščiću!!!I ispunjen sam ponosom...
Dobro,glavnina šarma jeste u pivskom trbuščiću ali ima tu u meni i bečke škole, karizme a i treba duboko zaviriti u svoj plitki džepić.Oduvijek tvrdim, a to je i stajalište svake malo pametnije žene da je ljepše vidjeti simpatičnog momka s malim trbuščićem kako šeta plažom nego nekog preplanulog talijančića u nekoj majčici u kojem mu do izražaja dolaze njegova kokošja prsa.A usto je i pederčina. Ona žena koje zaniječu ovu tvrdnju to je ili zbog ponosa ili neka sama sebe malo preispita.
Dakle?Što je potrebno za dobar pivski trbuščić?
Pupica.Škembica.Buša.Stomačić.To samo neki od mnogih naziva za ovaj ponos i diku svih muškaraca.Pa prije svega je potrebna volja.Jebačka volja. Godine i godine truda, rada i odricanja. Prije svega, dobar apetit. Dobro pojest' i popit'. Ne prežderavanje al neka poveća fina mjerica papice nikad nikog nije ubila.Stara narodna kaže da je korijen duše u želucu.Ja se s tim slažem. I vraški sam dobar. To mi sve žene govore.Osim onih veteranki iz zajednice anoreksičara.One mi kažu da sam ok.
Dakle klopa. Sve vrste mesa. Ribica također. Primjerice somić ili nekakva štukica od desetak kg. Od meseka, gotovo sve, s tim da je akcent na svinjetini, piletini i janjetini. Raznovrsno meso. Neka tu i tamo uleti nekakav zečić u usta ili pokoji vepar.
Također, sve povrće.I to sve što se nalazi na stolu.
Supice isto. Izbjegavati jedino one sa malo masti.
Kolačići, čokoladice i krofnice.Samo deri do mile volje al važno je da se prvo nadereš dobro svega prethodno navedenog.
Možda ovo sve zvuči pomalo pederkasto,ali ona prava,iskonska pupica pokazatelj je muškosti i zrelosti u jednog suvremenog muškarca...dakako, ne treba ni s njome pretjerivati kao što to rade naša braća u Zemlji izlazećeg Sunca...
Eto, utvrdili smo gradivo.i nikad se nemojte sramiti svoje pupice.ona je vaš ponos
"Poštuj pupicu svoj da dugo živiš i bude ti lijepo na zemlji" Papatač, Kulinarski zakonik
**********************************************************
I onda dolazi tjelesni. Muški znoj. Odsjaj čvrstih guza u ogledalu. I njihanje pitončića u sparnoj sobici. Sportaši se uvijek ponosno šepire sa svojim pločicama prešetavajući s jednog kraja svlačionice na drugi. Svi se promatraju ispod oka. Svjesni su da su zgodni, ali već par mjeseci kod njih vlada «suša»...a dečki bi umočili. I zato su svi kivni i ljubomorni.Pogotovo na mene. Između lepeze tih tjelešaca, nešto fali. Ja.
Sav zadihan i znojan od tjelesnog na kojem sam fenomalno odigrao poziciju zadnjeg veznog ulazim u svlačionicu te onako veselo dječarcima dobacim:
-«De ste jumferi?"
Svima zastaje dah. U onoj dva broja manjoj majici (koju sam slučajno obukao, inače ne volim provocirat) došla je do izražaja sva ona raskoš o kojoj ste čitali maloprije. Svi ti smrtnici sa divljenjem gledaju u mene.U moj ponos.U trbuh dakako. Neki su i zavidni.svjesni su da je takva ljepota za njih nedostižna. Zato mi stalno iz pakosti uvaljuju svakojake dijetalne kole i jogurte.
Znam što je posrijedi. Čekaju taj trenutak. Napeto iščekuju. Čak se i prekinulo zujanje muhe.Stekao sam dojam da i ona nepomično gleda u njega i iščekuje.U trbuh dakako. A ja prvo malo podignem majcu da si ko fol obrišem znoj,ali samo na tren, da im «malo vadim mast» a onda onako božanstveno, s beskrajnim ponosom na sebe, skidam majcu i odšetkaram do tuša dok se pitončić veselo vijori putem. Pupica je još ugledala svijet.onakva u svojoj prirodnoj ljepoti.I veličini....
Za Glavicu
ponedjeljak, 27.11.2006.
Verbalne egzibicije
Za napisati roman treba truda. Moraš neći neki interes-temu, a i talenat dobro dodje.
Za vas (nas) blogere talenat nije bitan. Sudeć prema kvaliteti dotičnih. Pošto upravo pišem
blog, a opet serem, to me podsjeća:
« Ne budi odvratni licemjer, dosta je samo odvratan» (Papatač 5,4)
Jeste li probali pišati uz vjetar? I mislio sam. A jeste li probali pisati o ničemu?
Uglavnom, za oboje vredi da ak ne uprskate "stvar", dobri ste. Mene baš zanima kolko
dobar jesam, više u pisanju nego u pišanju. Mada, i prvo je impresivno.
Volim dobre knjige. Ne samo jer sam antisocijalan, pa kratim vrijeme, već i zato jer
naučite mnogo o pisanju. Za pišanje uzmite trajekt Prizma-Žigljen pa na pramcu probajte.
Nego, pisanje.
Za glavni lik uzmimo nekog okorjelog, prekaljenog anti-junaka, koji je mnogo puta
stao u govna sudbe, al i nastavio korakom filmske zvijezde na crvenom tepihu. Tip koji voli i zna
pišati uz vjetar. Bacite ga u mračni, istovremeno tihi i bučni grad, centar i rub tog kosmosa.
Okružen zvijerima, ljudskim i onim koja se tako osjećaju, mora preživjeti. Mora, jer voli.
Djevojka iz susjednog stana,mala radoznalih očiju, nesvjesna gorkoga okusa Velike
Jabuke.. Ponekad proleti stubištem, uputi nevini pogled od milijun dolara, sasvim dovoljan
razlog za dalje..
Sasvim.
Autocesta, kiša, stranac stranih namjera.Ona će uskoro umrijeti. U pretposljednjem
poglavlju. U posljednjem umire on. S otpiljenom sačmaricom,nakon sedmog metka.
Ostaje samo kiša i ostavljen Buick 54'...
nedjelja, 26.11.2006.
zadaćnica...
Junak našeg doba
Živimo u svijetu junaka.Kad pričamo o junacima, to nužno ne moraju niti nekakvi ratni heroji iz bliže ili dalje prošlosti.Svatko od nas može biti junak. Junak u očima jedne osobe ili junak koji ima fanove širom svijeta...
Današnjim junacima život je težak.I to samo zato što su se rodili u vrijeme jednog istinskog junaka.O njemu malo kasnije. Prije desetak godina moji su junaci veselo skakutali po TV-ekranu.Poistovjećivao sam se s njima.Jednog dana sam želio postati Konan Barbarin i imati mišiće poput njega.I onu zgodnu ratnicu za ženu.I onog snažnog crnca,ne znam mu ime, za prijatelja.Danas je to iza mene.Danas imam mišiće poput Konana i zgodnu curu, i vidi vraga, valjda je tu sudbina umiješala svoje prste,jer njena je mama porijeklom iz plemena Amazonki-ratnica.No ona nije takva.Ona je miroljubiva.Poput medvjeda u proljeće.Prijatelja crnca nemam.
Sad sam odrastao i uvidio kako sam djetinjast bio, pa čak i glup.Sada, u doba informatike i atomske energije,glamoura i jeftinog humora,jedini pravi junak je Rambo.On jedini odlijeva napadima vremena. Nema mišiće poput Konana,ali je jači od njega. I dečko ima stila.On je moj junak.On se bori za plemenitu stvar i okolo tamani "male žute". Nemojte ovo shvatiti kao rasističku uvredu,"mali žuti" su samo metafora za zločeste ljude na ovom svijetu.Oni zapravo nisu ni mali ni žuti, već su veliki i...Boja kože nije bitna.Ima ih svakakvih.Ali svi su zli i hoće zavladat svijetom.I treba ih ubit.Ubit?
Ne,ne.Spriječiti.Ubit tu i tamo.A tu stupa onda Rambo.
Dakako,nisam samo ja taj koji smatram da je on najveći heroj današnjice.Svi ljudi znaju tko je on i dok je živ, cijela ljudska civilizacija može mirno spavati.Ma gdje god se nalazili i koje god kože bili...
Također, jedan od razloga što ima miljenike širom naše planete (a možda i šire,bliske okršaje treće vrste nije dosad imao),jest njegov šarm.A on ga ima, što bi se reklo,preko posude.Sve cure padaju na njegov šarm i uvijek iz rukava izvuče nekakvu latinsku izreku zbog koje žene "režu vene".Također, apolonske je građe.Sviđaju mi se njegovi crni,fino ulašteni brčići.I dugi zulufi,uredno podšišani.O njegovom obrazovanju mi ne bi bila dovoljnja ova cijela zadaćnica,pa ću zato samo kratko o tome.Završio je Cambridge, Yale i diplomirao na Splitskom veleučilištu te završio srednju drvodjelsku školu u Delnicama.On ima sva znanja ovog svijeta i poznaje sve borilačke vještine. Karate, nambudo, bosanski uperkat samo su neke od njih.
Moram napomenuti i njegov glavni moto: "Mens sana in corpore sano!"("Zdrav duh u zdravom tijelu").Zato, kada god idem na ćevape,ponesem i neku knjigu i sjetim se njega.Pa tako između reda ćevapa i kajmaka, zalomi se i koji redak u knjigici.Također Rambomi je pomogao da smršavim 12 kilograma u samo mjesec dana.
On voli zdrav život.Ne pije.Ne puši.Ne drogira se i ne kocka se.Samo tu i tamo sa životom.Ali kao što već rekoh,to je u plemenite svrhe.Zato je i moj uzor.Uzor svih nas.Moj junak.Junak našeg doba...
ponedjeljak, 13.11.2006.
srce moje uzdiše, nema mi garavuše
Kad sam bio dva moja frenda i ja
Kad sam bio trojica nas*
jednokratna ljubav
Slavonske ulice su široke, one su mirne i sjetne. Nižu se niske kuće, prijateljski
naslonjene i poredane gledaju šorom. Ne možete čuti više topot teških konja, niti pijetlove zore
u baštama. Danas auti kaskaju, mrmljaju i propinju se, baš kao i drugdje. Sada,na bijelim
tablicama desno od šahovnice piše «vk» ili «vu», isti su kao i mojega grada «zg-a».
Ipak, na Jesenima se vrate konji a neke djevojke svuku uske traperice i oblače, kako
ih zovemo, narodne nošnje. Barem za to jutro.
Mimohod tradicije koju tako uzdižem smo propustili jer smo bili mamurni i jer smo još
pljuvali kiselu slinu od protekle noći. Uostalom, čekala nas je nova noć, vinkovački mrak je
spremio zadnje iznenađenje trojici zakletih purgera.
Pitao me prijatelj (ne jedan od vinkovačkog trojca) zar sam se stvarno zaljubio. To pitanje me potaknulo na sljedeće.
Zar sam se stvarno zaljubio? Ne tako davno, prije devet mjeseci, odgovor je bio
potvrdan. Skromnih devet mjeseci je dovoljna linija da poveže zafrkanciju na zadnjem sjedalu do novog života, do novog patetičnog blogera, ali je li dovoljno za zaljubljivanje, odljubljivanje i,
vidi vraga, ponovo zaljubljivanje. ( Pogledajte sve te krasne, domoljubne b-lj-nj skupove. Ta
rečenica je dobra vježba za azilante u Hrvatskoj. Ko ju pročita, zaslužio je hrv. putovnicu).
Nisam fan Škore, i početkom te koncertne večeri sam poželio strusiti nešto prije,
da zavaram čula. Neka osjetila, pokazalo se ubrzo, nije moguće zatomiti.
O čemu ja to pričam i zašto još nisam povezao naslov sa sadržajem, saznat ćete kad
odspavam. Laku noć mi poželite. Za slatke snove se ne brinite.
(***)
Prošlo je nekolko tjedana od prvog dijela teksta. O djevojci više ne razmišljam, niti
me zanima. Tup sam. Crna rupa za emocije, barem one više. Smijem se, razvlačim svaka
usta u svojoj blizini u klaunske osmjehe, no sve me to zaobilazi. Postalo je trulo. Ili sam oduvjek
bio?
Kako je to bilo, što se tad dogodilo? U crvenom velikom šatoru, koji je napredovao
prema sauni za par tisuća duša u Vinkovcima, u središtu crvenog kupusa bili smo nas trojica.
Prvih par pjesama hrabro smo se odupirali, palili cigarete i hladili se vodom. Prvih
par pjesama..
(Liku koji se hvali sa gigabajtima doorsa, claptona, springstina, jjoplin,
kenedisima,..... i sl. bilo je dovoljno samo par megabajta škore te večeri da promjeni religiju.)
Uskoro će me jedna pitati da je nosim na ramenima, uskoro ću se zaljubiti, uskoro ću stiskati oči u birtiji da kap-izdajica ne klizne. Jebite se svi...
Ponekad ću se prisjetiti. Ima dana i kada neću. Jebeš takve dane.
Samo tuga je iz srca...
u spomen na Vinkovčanke
papatači
nedjelja, 12.11.2006.
Sms kao predložak...
Prvo je netko napisao:
«voljeti nekoga ne znači ispričavati mu se cijelo vrijeme»®
a onda se netko na to nadovezao:
«da, samo se uvijek jedna strana drži tog citata, a druga je apsolutna suprotnost»
Gledajući po kalendaru uhvatila me sjeta. Ipak ima nešto dublje u tom kalendaru doli običnih brojki ispisanih crvenom i plavom bojom.
Kako opisati vezu?
Jednostavno.Borba za prevlast. Sociologija odnosno Freud i ekipica kažu da brakovi jedino i izričito uspijevaju ako je jedan od supružnika dominantan a drugi podložan dominaciji drugoga.Samo tada te malene ljudske zajednice uspijevaju. Ili ako muški dio ima dubok džep...
Također, netko treći je uzviknuo:
«nismo stvoreni jedno za drugo»
to je jedan od klasičnih stereotipa modernog društva. Nema crno bijelih likova niti različitosti, pretežno je sivo. Nema neba ni zemlje, nema yinga a bogami ni yanga. Znači, nema takvih uzročno-posljedičnih veza za propadanje ljubavnih veza, brakova, pekara itd.
Dakako, nekakvi zajednički interesi ipak moraju postojati.ali...
«Uvijek ima ali i uvijek će ih bitii» (Papatači, Alibaba i 40 junfera)
ali veza je stvar razumijevanja, međusobnog poštivanja i tolerancije.ništa drugo.nema ali...
Nisam princ na bijelom konju. (čitaj: Nisam latino boy sa pocinčanim mišićima u bijelom mustangu...i kurcem do koljena)
Takvih nema. Prosječan mladić u oronulim špic-papak cipelicama i neurednom frizurom.Sa lošim smislom za humor i otrcanim forama. Nudim ti dosadu i prosječno «dršanje».
Ali imam nešto u sebi koje mi govori da si mi najvažnija. I da ću te čuvati kao pahulj'cu snijega na dlanu. Da si mi važnija od svega. Od lige prvaka, krigle (točenog) hladnog piva,nogometa s frendovima (ili kako ih od milja zoveš:mojim vjernim đukelama)...Od svega tog si mi važnija. Mada to nekad ne pokazujem.Zbog ponosa ili zbog straha da ne postanem fini hrvatski papučar. I onda, po njoj, sjebem stvar,userem motku ili kako već...
I onda se posvađamo...
I onda ti zaplačeš...
I onda ja kažem da mi je žao...
I onda se ja ispričam...
I onda se vratimo na onu frazu...
«voljeti nekoga ne znači ispričavati mu se cijelo vrijeme»
papatač, 12.XI. 2006
