ponedjeljak, 27.11.2006.
Verbalne egzibicije
Za napisati roman treba truda. Moraš neći neki interes-temu, a i talenat dobro dodje.
Za vas (nas) blogere talenat nije bitan. Sudeć prema kvaliteti dotičnih. Pošto upravo pišem
blog, a opet serem, to me podsjeća:
« Ne budi odvratni licemjer, dosta je samo odvratan» (Papatač 5,4)
Jeste li probali pišati uz vjetar? I mislio sam. A jeste li probali pisati o ničemu?
Uglavnom, za oboje vredi da ak ne uprskate "stvar", dobri ste. Mene baš zanima kolko
dobar jesam, više u pisanju nego u pišanju. Mada, i prvo je impresivno.
Volim dobre knjige. Ne samo jer sam antisocijalan, pa kratim vrijeme, već i zato jer
naučite mnogo o pisanju. Za pišanje uzmite trajekt Prizma-Žigljen pa na pramcu probajte.
Nego, pisanje.
Za glavni lik uzmimo nekog okorjelog, prekaljenog anti-junaka, koji je mnogo puta
stao u govna sudbe, al i nastavio korakom filmske zvijezde na crvenom tepihu. Tip koji voli i zna
pišati uz vjetar. Bacite ga u mračni, istovremeno tihi i bučni grad, centar i rub tog kosmosa.
Okružen zvijerima, ljudskim i onim koja se tako osjećaju, mora preživjeti. Mora, jer voli.
Djevojka iz susjednog stana,mala radoznalih očiju, nesvjesna gorkoga okusa Velike
Jabuke.. Ponekad proleti stubištem, uputi nevini pogled od milijun dolara, sasvim dovoljan
razlog za dalje..
Sasvim.
Autocesta, kiša, stranac stranih namjera.Ona će uskoro umrijeti. U pretposljednjem
poglavlju. U posljednjem umire on. S otpiljenom sačmaricom,nakon sedmog metka.
Ostaje samo kiša i ostavljen Buick 54'...
