Pogledala me je zagonetno, ali njene oči i nisu ništa drugo nego dve trepčuće zagonetke, koje, eto, ni tad nisam uspeo odgonetnuti... Sigurno mi je i kasnije, na svoje šifrirane načine, ukazivala na male promene koje su bile prvi vesnici Velike Promene, ali te poruke u boci su, na nesreću, zalutale negde u Moru Nemira po kom sam tih dana jezdio kao ukleta lađa...
Misli su mi bile potpuno zaglušene zvonjavom sa Katedrale Mladosti čiji su vrhovi počeli da mi se priviđaju na horizontu, nisam imao sluha za njene uznemirene drhtave šapate baš onda kad su mi javljali ono što sam toliko želeo čuti, i, jasno, Mala Breskva je pomislila da je ne volim više...
Tako to ide...
Ostavio sam je predugo u onim Opasnim Šutnjama, u onim tišinama u kojima je Ona svoj jedini sugovornik, i u kojima se o meni definitivno ne priča ništa dobro...
I tu smo gde smo...
Svi znaju za slučaj dva tvrdoglava jarca od kojih ni jedan nije hteo da se skloni sa brvna, ali postoji i verzija sa dva tvrdoglava jarca koji su se nadureno okrenuli, i otišli svaki na svoju stranu...
Ma, uzalud...
Uz život se ne prilaže uputstvo za upotrebu, i svako to odradi kako već ume, zanemi tamo gde bi drugi viknuo, nasmeje se gde bi drugi zaplakao, uvredi se tamo gdje bi se neko obradovao...
Uđe u pogrešan vagon, siđe stanicu pre, ili kasnije...
A U NJENOJ SEDEFNOJ ŠKOLJKICI PULSIRAO JE MALI NEVEROVATNI BISER, MOJA NEPROCENJIVA ALKICA U ČUDESNOM LANCU ŽIVOTA...
Jer, tada će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam posljednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina...
Da...
I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo...
Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca...
Štedeći se...
Učeći se kako ću najbolje voleti nju...
Kad je konačno nađem...
-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.Balaš - Đoliško... "Jedan od onih života"
A. će ionako tek za tri godine napuniti taj trenutak... koji sam doživio...
Dobra mjera vremena između nas? Tri godine su kofer u koji može stati strašno puno stvari. Ako umeš da pakuješ, naravno... To što meni ne trebaju neke sitnice koje njoj trebaju sve više, ne daje mi pravo da je nagovaram da ih ne trpa unutra... Njen kofer, na kraju krajeva...
Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala, ali nisam pokušavao da je odvratim... Do pepela se i stiže jedino preko vatre... Za tri jeseni, i ona će negdje zastati... I onda će znati...
Dah uspomene pažljivo će otpiriti prašinu sa smiješne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog sjenovitog vrta u kojem su pupile njene ambicije...
Uzdahnut će, predosjećam? Biće sama, nadam se? VRATI SE NA POČETAK
Šta bi na sve ovo rekao Darwin? Koji majmuni, moj amateru? Ljudi su izgleda postali od nekih drugih zvijeri... Gdje li je moj dragi prijatelj, ni hrvat, ni bosanac, ni slovenac, ni talijan, ni srbin, možda rus, na momente... ali čovjek, bez svake sumnje? Ne brinem puno o tome da li je Taj bio Tatarin, Kozak, Hrvat, ... , Srbin? Ni da li se krstio, klanjao, pisao s lijeva na desno? Ne... Brinem jedino da nije bio podlac? Palikuća? Ili je bio netko tko je sjekao srce na kriške, da bude za sve... Netko kog su uvijek pitali kad o čemu treba presuditi... I netko kome se i Bog obradovao kao dragom rođaku... Kada mu je umoran zakucao na Nebo...
Mala A. bi mogla biti sasvim zadovoljna načinom na koji mi nedostaje... Prošlo bi čitavo veče a da se ne dodirnemo... ali odavno znam da u tome i jest čarolija... njena cijena se udvostručila na pijaci mog pogleda...
Još uvijek tragam za njom... malom nevidljivom zvijezdom, rijetkim prozirnim biserom... Koja je jedini suvenir koji ću spakovati na dno sebe kad se jedne jeseni otisnem sa planete Zemlje...
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...Darko Pančev, Danko Lazović, Boško Janković - Janez... to su moja tri drugara iz ulice... i tu smo gdje smo...
Kako se ranije nisam sjetio šta se ono radi kad te ostavi djevojka? E, pa... Nisu mene djevojke ostavljale baš toliko da bih mogao izdati priručnik na tu temu? Jedna, dve, OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gdje me je ostavila, pa svraćala s vremena na vrijeme da provjeri da li sam još tamo...
Hvala tebi, Amose, mali mišu sa oboda mog šešira... na vrhu mojih vrata...