Kao što je poznato, vino se nalazi u skupini osjetljivih proizvoda u EU. Dakle, prije ulaska u EU, nužno je povećati broj zasađenih vinograda, iako nije točno da se novi vinogradi neće moći saditi kada zemlja uđe u EU«, kazao je ministar poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva Petar Čobanković na 3. europskom formu o reformi organizacije europskog vinskog tržišta koji je ovih dana održan u Stuttgartu.

Hrvatskoj nedostaje i grožda i vina
Dodao je da Hrvatska prema podacima Državnog zavoda za statistiku ima 58.000 hektara vinograda od čega je u Upisnik proizvođača grožđa upisano oko 14.000 hektara. Površine pod vinogradima, prema podacima iz Upisnika, iznose oko 30.000 hektara, a prema Vinskom vodiču taj broj se kreće oko 40.000 hektara i on je najrealniji, kaže ministar.
U Hrvatskoj je lani u vegetacijskoj godini posađeno 2600 hektara novih vinograda što je u odnosu na prijašnje godine povećanje od tri do četiri puta. »Znači da postoji interes za sadnjom novih vinograda jer Hrvatskoj nedostaje i grožđa i vina«, kaže Čobanković. »Vina se uvoze, ali se isto tako i
smanjuje naš izvoz. Osim toga, značajno se smanjilo i patvorenje vina, koje je prije činio pravi trend u 'proizvodnji' vina«, napomenuo je ministar.
Ministar ističe da je vino kao proizvod od osamostaljenja Hrvatske sigurno napravio najveći iskorak
kad se radi o kvaliteti. Sad je ta kvaliteta blizu europske i svjetske razine. Uz vino, kaže, napredovali smo i u onome što ide uz vino, a to su boce, odnosno cjelokupna ambalaža. Pod zaštitom 14.000 hektara Hrvatska ima tržišno orijentirano oko 14.000 hektara vinograda koji su pod zaštitom, od čega na plantažne vinograde u vlasništvu vodećih tvrtki dolazi jedna trećina.

»Konkurenciji se možemo suprotstaviti samo kvalitetom i konkurentnošću domaćih vina. Očekuje se pad cijena, posebno u kategoriji kvalitetnih vina «, kaže Čobanković.

Na skupu se čulo da će doći do sve veće diferencijacije u europskoj proizvodnji vina. Dakle, na kvalitetne proizvođače, koji imaju mjesta na domaćem i europskom tržištu i na one koji neće biti u stanju konkurirati kvalitetom i cijenom.

Prvi put, nakon gotovo dva desetljeća, u Hrvatskoj je ovih dana uspješno obavljena prodaja 35 steonih junica domaće pasmine 'holstein freisan' i to između dviju velikih hrvatskih farmi Vigens i Krndija. Ravnatelj Hrvatskog stočarskog centra Franjo Poljak kaže da je riječ o početku vraćanja vjere u kvalitetu genetskog materijala s hrvatskih farmi. Naime, farma Krndija u Slavoniji u fazi je popunjavanja stočnim fondom.
Dodao je da je od početka ove godine prodano više od 100 domaćih rasplodnih junica, dok je lani prodano ukupno 200. Na primjer, samo na Bjelovarskom proljetnom sajmu u Gudovcu prodane su 22 junice po prosječnoj cijeni od oko 10.500 kuna.

Prema Poljakovim riječima, trgovcima stokom, koji spekuliraju o nekvalitetnom hrvatskom genetskom materijalu, ovim činom jasno se daje do znanja kako hrvatski farmeri znaju svoj posao te da genetika hrvatskih farmi, u ovom slučaju tvrtke Vigens, nimalo ne zaostaje za genetikom rasplodnog
materijala s nizozemskih ili njemačkih farmi.
»Trend povećanja proizvodnje mlijeka i mesa, kapaciteta farmi i ulaganja u nove tehnologije sigurno će se nastaviti u pozitivnom smjeru, osobito jer za kvalitetan genetski materijal s hrvatskih farmi
postoji konkretan interes i tržište«, ističe Poljak.

Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, lani je proizvodnja mlijeka povećana više od 20 posto. U brojkama, Hrvatska je dosegla proizvodnju milijardu litara mlijeka godišnje, a potrebe su 1,2 milijarde litara. Napreduje i proizvodnja goveđeg mesa, iako tu još ima prostora za poboljšanje, jer puno teladi iz domaćeg uzgoja ne dočeka da postane june. Sustav
uzgoja krava-tele teško se uvodi u domaći uzgoj.
U skladu s Operativnim programom govedarske proizvodnje napreduje i gradnja novih i obnova starih staja kojih je do sada napravljeno oko 550.

Za posjet farmi je odabrano uzorno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Mate Kovačevića iz Poloja koje posjeduje stotinjak grla simentalske pasmine, od čega je 55 muznih krava, a ostalo su junice i telad, te nekoliko junadi u tovu. Za veliku većinu djece ovo je bio izuzetan doživljaj i prvi doticaj s domaćim životinjama, pogotovo kravama koje se na ovom gospodarstvu drže slobodno u ograđenom prostoru na paši. Mnoga djeca su uz pažnju ljubaznog domaćina mogla i direktno doći u kontakt s životinjama što ih je iznimno radovalo. Domaćin nas je ukratko upoznao sa svojim gospodarstvom koje broji 7 članova, te nas poveo u obilazak farme. Tu su djeca, a i njihove učiteljice iz prve ruke mogla vidjeti gdje i kako se proizvodi mlijeko danas na našim gospodarstvima i koliki to trud zahtijeva od proizvođača mlijeka što se tiče hranidbe, držanja krava, smještaja krava, mužnje i održavanja same higijene mužnje.

Djeca su sa zanimanjem pratila cijelu ovu priču i pokazala za svoju dob dosta znanja i želje da saznaju više, pa su svojim pitanjima iznenađivala samog domaćina, svoje učiteljice ali i savjetnika. Pitanja su išla čak do onog ekonomskog dijela o isplativosti proizvodnje, troškovima, utrošenom vremenu i cjelodnevnom radu bez godišnjeg odmora i sl. Kada je obilazak gospodarstva završio imali smo priliku kušati originalni domaći proizvod obitelji Kovačević, a to je svježe mlijeko u svom izvornom obliku. Nakon „degustacije“ mlijeka i domaćih štrudla od sira zadovoljni krećemo putem kojim svježe mlijeko obitelji Kovačević putuje do mljekare «Biz» iz Buka.

Tu nas je dočekao vlasnik mljekare Biz, Božo Bošnjak i tehnolog mljekare Goran Zagrajšek. Vlasnik nas je ukratko upoznao s poviješću mljekare i proizvodima s kojima se ta mljekara danas ponosi, te nas je sve pozvao da nakon obilaska mljekare s tehnologom dođemo na kušanje proizvoda . Tehnolog nas je proveo kroz samu mljekaru i ukratko opisao put kojim mlijeko prolazi od sabirne cisterne pa sve do finalnog proizvoda. Sve je to odrađeno u najboljem redu i sa zanimanjem mladih slušatelja koji su shvatili koliko je mlijeko važna i osjetljiva namirnica i da bez kvalitetne sirovine koju su imali prilike kušati na OPG Kovačević i kvalitetne obrade u mljekari nema ni dobrog proizvoda. Upravo nam je to bio i cilj, da djeca bolje upoznaju prostor u kojem žive i sve njegove vrijednosti, a posebno vrijedne ljude koji na svojim gospodarstvima uzgajaju i proizvode hranu, te ju prerađuju za našu svakodnevnicu.

Nezaposleni hrvatski branitelj iz Vinkovaca Ljubomir Sumrak Sile dosjetio se kako će prikratiti vrijeme, kojega ima napretek, ali i malo poboljšati kućni budžet.

Zahvaljujući lijepim sjećanjima iz djetinjstva, jer, kako kaže, još se sjeća posebnog mirisa suhih jabuka u jesen kad ih je baka spremala u košare, Sile je, zajedno sa suprugom Bosiljkom, u kućnoj radionosti napravio tzv. kalotine. To je, naime, u Slavoniji naziv za tako pripremljeno voće, najčešće jabuke.
“Želio sam napraviti neki suvenir koji će podsjećati na Slavoniju nekada, a mislim da su kalotine, koje se u našem kraju još vrlo rijetko mogu naći, pravi izbor”, priča nam Sile o nastanku ovog suvenira koji pomalo podsjeća na slične iz Dalmacije (ali tamo je, dakako, riječ o sušenim smokvama, bademima i sličnom). Sumrak je ovaj suvenir, koji je osmislio prošle godine, nazvao “Kalotine”, a zapravo je riječ, kako kaže, o umanjenoj replici tradicijske šokačke košare na dnu koje je rukom rađeni šlingani miljeić, na koji su, pak, stavljene kalotine, odnosno sušene jabuke. Sile takav svoj proizvod potom zgodno upakira i obilježi zaštićenom markicom na kojoj se ističe i natpis „Iz vinkovačkoga kraja“.

“Inače, riječ 'kalotine' potječe od riječi 'kalanje', postupka koji je u Slavoniji nekada bio uobičajen u pripremi voća koje se jede zimi, kada nema svježega”, objašnjava nam Sile i opisuje sam postupak: “Voće, najčešće jabuke, prvo se izreže na ploške, kao priprema za sušenje, a zatim se narezano voće stavlja u krušnu peć i to nakon pečenja kruha, kada je temperatura u njoj još dovoljna visoka, ali ne toliko da bi voću naštetila”, kaže Sile i objašnjava kako su se tako osušene ploške nekada nizale na konac pa vješale na prozračno mjesto.
Drugi način, koji su Sumraci primijenili u izradi svog suvenira, čuvanje je osušenih jabuka u košarama ili drvenim posudama na suhom, hladnom i tamnome mjestu.

Ovaj suvenir ima uporabnu vrijednost pa neće, kao mnogi drugi koje donesete s putovanja, stajati na polici i kupiti prašinu, nego se voće iz košare može jesti suho, a može se pripremiti i kao kompot ili kao jedan od sastojaka čajne mješavine. Bračni par Sumrak svoj proizvod, za koji se nada da će mu omogućiti i otvaranje vlastitog obrta, plasira preko Poljoprivredne zadruge Andrijaševci, s kojom imaju ugovor.
Osim suvenira „Kalotine“ Sile proizvodi i pekmez od šipka, sušeni šipkov čaj, kao i slike od sušena cvijeća, i to izrađene ručno u kućnoj radinosti. Stoga mu je važna najava kojom će se kućna radinost i zakonski regulirati.
“Kako čujem, zakonski je prijedlog gotov i poslan je u Sabor”, kaže Ljubomir Sumrak i nada se da će mu taj zakon otvoriti mogućnost potpuna samozaposlenja, ali i da kao nezaposleni hrvatski branitelj konkurira i za potpore.