|
FALI MI ...
Fali mi miris zemlje crne,
fali mi 'rast, nemam žira,
duša mi prazna, srce trne.
Nema bez tebe sreće ni mira.
Fale mi široki pusti drumovi,
fala mi konji i klopot kola,
fale mi sela topli domovi.
Sve mi to fali, umirem od bola.
Fali mi mjesec da snove krade,
fali mi pjesma da zore budi,
fali mi, fali al' nema nade,
fale mi moji dragi ljudi.
Fali mi njivâ, paorskog truda,
brez nji' mi tvoja slika ni cila,
žuljave ruke, tvrde ko ruda.
Ta cilu te volim Slavonijo mila!
Fali mi suncem obraz opalit,
umorne oči pune mu brige,
šta biće sutra, kog sveca slavit.
A glava puno kike side.
Fali mi šuma 'rastova stara,
fali mi stan, koljeba na Ritu,
fali mi sunce, đerma kraj bunara,
fali mi crveni mak u žitu.
Fali mi lepinja, friškog kruva,
fali i sajtluk, od dude bure,
fali mi avlije lipa duva,
fale mi tvoje pijane tambure.
Fali mi tvoje zlatno ruvo,
fali mi inat, tvoja dika,
fali mi sve štaj dida sačuvo.
Fališ mi cila, Šokadijo lipa!
Sve mi to fali, godinama tražim,
umirem dugo, na rate al' zbilja,
praznu dušu lažima blažim.
Ta fališ mi draga, Slavonijo mila!
06.listopada 2005.
|
19.11.2006., nedjelja
Država od koncesionara branitelja stvara robove
Dvadesetak poljoprivrednika iz Jarmine, hrvatskih branitelja, ogorčeno je postupkom države koja ih, kažu, stavlja u ropski položaj jer moraju plaćati tlaku, a onemogućena im je obrada zemlje koja je još pod minama.
Naplata za 2001.
Prisiljeni su plaćati koncesiju iako je dio zemljišta nedostupan pa na njemu ni ne mogu ostvarivati prihod, zbog čega je nekoliko poljodjelaca stradalo u minskom polju dok su sami razminirali njivu. Oni su se, naime, javili potkraj 2000. na natječaj Ministarstva poljoprivrede, a već sljedeće godine dobili 400 hektara zemlje.
– Tada smo u svibnju potpisali ugovore u nazočnosti tadašnjeg ministra poljoprivrede Božidara Pankretića i tadažnjeg župana. To su bili prvi ugovori o koncesiji u Hrvatskoj pa je valjda zbog toga i bilo dosta propusta u njima. No, tek sredinom srpnja 2002. uvedeni smo u posjed, ali samo papirnato jer su zemlju još koristili, kao i do reintegracije, Srbi iz Gaboša, Ostrova, Karadžićeva i Markušice budući da je to zemljište bilo okupirano. Zvali smo policiju da bismo mogli obrađivati svoju zemlju. Nismo mogli doći k sebi kada smo dobili poziv na sud jer nismo platili koncesiju za 2001., a tada nismo ni bili uvedeni u posjed niti smo zemlju obrađivali i ostvarivali prihod – kaže Milan Ileković, koji ima u koncesiji 25 hektara.
Nemoralna država
Navodi i da su njegovu bratu Srbi 2002. pobrali usjeve, iako je tada on imao koncesiju nad tom zemljom. Dodatni je problem obitelj Ileković što su dobili zemlju na čestici koja još nije razminirana pa je ne mogu obrađivati, a država traži plaćanje. – Ovo je nemoralnost države koja nas tjera u minska polja pa pitamo moramo li poginuti u minama kako bi nas se oslobodilo plaćanja koncesije za zemlju koju ne možemo obrađivati – kažu jarminački poljodjelci-branitelji i predlažu aneks ugovora u kojem bi se navelo da ne moraju plaćati koncesiju dok se njihove njive ne razminiraju.
|
|
|
