30.03.2006., četvrtak
Da vam objasnim...Pantera ne grize! ( ne uvijek i ne jako)
Desilo mi se u zadnjih par dana to da se meni neki dragi ljudi kroz mail ili kroz post pitaju je li se pantera nešto naljutila? Pitala sam se odakle takva reakcija i koji su moji postupci naveli ljude da pomisle kako se bavim ljutnjom! Možda je vrijeme da to ispravim, tj. da se objasnim. Pantera je po prirodi ovak jako iskrena i previše vrckasta, puno priča, premalo misli i onda kada se ko fol uozbilji ili baci neki ozbiljni komentar ili se pak prikrije na duže od pet minuta i ne pusti glasa od sebe- ljudi ne vjeruju (pa hej, pa i ja ponekada radim! Nevjerojatno, ali je tak!) „Panterice, jesi ti nešto ljuta? Nije vrag da si se sada nešto naljutila? Kaj sam krivo rekao/la? Daj, nemoj, to je bila šala! Vrati se! Sad se bum i ja pokupil ko Pantera. Ona se uvijek pokupi bez ijedne riječi! Gle, sad bu otišla! Nekaj se opet naljutila!“ (ja nikada nisam zapravo otišla, to ste trebali naučiti već do sada. grrr)
E pa dragi moji, stvar stoji ovako (od sada pa na dalje): pantera se nikada, ali nikada ne ljuti. U njezinom smušenom habitusu najmanje ima mjesta ljutnji. Ja lupim i ostanem živa. Ja sam krajnje neozbiljna čak i kada pokušavam biti ozbiljna (labby to najbolje zna). Da me poznajete, znali bi točno o čemu tu brljam. Ja ne želim ostaviti ozbiljan dojam (čini se da mi baš i ne ide). Ja vas fakat sve obožavam. Svakoga na svoj način i uzimam si za pravo (možda u tome i pretjerujem) zezati se s vama na svoj i vaš račun.
Mene možeš maltretirati i ja se dam. Možeš me bockati i provocirati i ja ću prihvatiti tu igru. Naravno, vratit ću vam istom mjerom. Ja uvijek vratim. Pantera nikada i nikome ne ostaje dužna! Isto tako dat ću vam do znanja da ste me razveselili, zabrinuli i uvijek ću se truditi shvatiti i prihvatiti vaš virtualni svijet. Upravo onako kako se vi trudite prihvatiti moj. I ja sam vam na tome beskrajno zahvalna. Kad mi cijeli svijet sjedne na leđa ja znam gdje mogu spustiti taj teret. Ima vas nekolicina koje sam zavoljela i želim vjerovati da sam se i ja vama uvukla pod kožu. Vi ste moj bijeg od stvarnosti i najčešće iskreniji prijatelji nego oni koji me okružuju. Većini vas ne znam lice, ali poznajem osobnost i kao takve formirala sam vas u svojim mislima, u svojoj virtualnoj galeriji likova. Bez brige, nitko ne izgleda kao da ga je naslikao Picasso (ono, u trendu je posjedovati Picassa (makar i repliku), ali je bljak! Meni to baš onak bljak! Nemam ni novaca da si priuštim to-bljak! No, nije mi zbog toga bljak. Ja volim vidjeti ono što je naslikano. Ja ne želim misliti o tome što je slikar htio reći! Najčešće nemaju kaj za reći nego nas uspješno zavaravaju, a ja ne želim svoj mali mozak ubijati takvim stvarima! Sve je to marketing! Želim se ujutro probuditi i da kada otvorim oči i pogledam sliku na zidu, želim vidjeti prekrasna polja puna različaka i sunce koje se budi. Želim vidjeti topli domaći kruh na starom sukanom platnu kojim je prekriven stol. Ne, ne želim vidjeti neke črčkarije od kojih me uhvati užas i zbog kojih ću se svako jutro snena preplašiti i pomisliti: Koji je ovo užas na zidu??? Jel to živo??? Ali ako baš želite biti kao Picasso, ok, onda ste kao Picassovih ruku djelo!) I evo, svima namigujem i poklanjam svoj poznati naklon u znak zahvalnosti na svakoj sekundi koju ste odvojili da bi proveli zajedno.
Mazo- ti i ja imamo neponovljivu priču i ne bih prežalila da te nisam upoznala onog hladnog dana kad mi je u životu bilo najteže. I još nekoliko hladnih poslijepodneva kad je tebi bilo najgore.
Holi- zar za tebe trebam riječi? Za tebe nemam riječi. Ti si neponovljiva i ti to dobro znaš. Uh, i sad kad sam vidjela slike (to sad nadoštukavam)...da, to si ti! To je moja Holi. Kao iz bajke...
Boky- e, kad s tobom uspijem razmijeniti jedan jednini komentar koji u sebi neće posjedovati brdo upitnika, znat ću da smo na pravom putu! Zato si poseban! Zato se razveselim kada vidim trag tebe na blogu, jer pouzdano znam da me očekuje rješavanje još jedne enigme (dotični je zaslužio malo iscrpniju karakterizaciju jer nas dvoje nikako da se skužimo! Pa da se onda ogradim od bilo kakvih nejasnoća koje bi mogle proizaći iz ove moje opiske. Da, znam da ti nije jasno, da imaš pitanja i nekoliko upitnika za mene! Neka, neka, sve ih razdragano čekam i prihvaćam! )
Teuta- draga moja, puno sam naučila od tebe. Neponovljivo. Samo da ti nije na pamet palo opet negdje zbrisati!
Lega- kad mi zagusti poželim otići tamo pred tvoju razbijenu kapiju (bez obzira na onu ukletu svinju u obližnjem šumarku), sjesti s tobom u auto i otići u Slavoniju. Slušala bih priče o tome kako je tamo nekada bilo i ti bi mi sve vjerno opisao. Kao da sam živjela tamo u nekom drugom životu i kao da ću sve to ponovo proživjeti u ovom sadašnjem. Spremna sam i transformirati se u „Grkinju“ samo kako bih izvukla tvoj titraj sreće negdje oko srca kada ona/ja uspije/m pogoditi tren i zaposjesti prvi komentar u nekoj tvojoj novoj priči.
Zeleni- ti si uvijek znao razumjeti moje šale i moje stanje (valjda si se zdušno trudio) i nikada nisi pomislio da se ljutim ili da sam si dala previše slobode u bezobrazluku. Uvijek si mi vraćao istom mjerom i prefarbao me različitim bojama, što sam ja sa zadovoljstvom prihvaćala. I ne stoji ti kada si tužan. To mi nekak ko da te netko zalio roza bojom. Onda znaš kak mi zgledaš u tim situacijama?!
Bobica- carice! Gledam i ne znam kako da te okarakteriziram. Podsjećaš me na mazu, a kad kažem to onda sam sve rekla! Maza je nova mjerna jedinica za oduševljenje, intelekt i prijateljstvo (i sexipil).
Forze- voljela bih da si sjedio sa mnom na predavanjima i objasnio mi neke stvari koje ni jedan sveučilišni profesor ne bi znao, jer oni nemaju tu snagu riječi koje ti nesebično od sebe daješ i koje s takvom lakoćom oživljavaju ispod tvojih prstiju. Legenda!
Viz- sestro po hladnim papcima! Tebe se ne treba analizirati. ja samo napominjem da veselo očekujem tvoji novu štoriju i ironičan pogled na nju! Ma, papuče su nenadmašive!
Pjesmo- s tobom se vraćam u Istru i zbog tebe se vraćaju sva ljetna sjećanja. Neopisivo.
Vakuum- ko vesela lopta koja živahno skakuće po ovome svijetu i smije se i onda kada je smijeh nešto što ne umijemo izvući iz sebe.
Miško- eh da mi je tvoj dar!
Labby (kojom bojom da tebe označim?)- ma, kaj da za tebe kažem? Taj osjećaj ne mogu opisati. Ti si bio kraj mene i onih dana kada nisam znala kako ću sutra. Slušao si me pun razumijevanja kada sam slomljena sjedila ispred tebe i u tvojim očima tražila odobravanje. I uvijek si bio na mojoj strani, bez obzira na sve. Ti si me uvijek tješio. Oprostio si mi one neke moje nenamjerne ugrize onda kada su te svi grizli. Jedan si od rijetkih kojima sam priznala da sam pogriješila. Jedino si se ti usudio pokazati kako ono dječje u nama ostaje i onda kada više nemamo pravo biti djeca. Uz tebe me vežu najljepši trenuci. Ti i ja smo dokaz da daljina ne znači nužno i kraj jednog života. Kilometri koje sam ostavila između nas nisu nas odveli u zaborav. I znam da si u sebi gunđao kada si otvorio post jer je dugačak, a ti imaš posla preko glave. I znam i to da ti sada nije žao, da se smješkaš!
Eto, (zaboravila sam nekoga, znam!!!! Nadoknadit ću to, obećajem), malo vas je, ali meni predstavljate toliko puno.
Poanta (zapravo, poenta, ali to mi je tako glupa riječ) ovog nadrndavanja vaših živaca i vremena kada biste trebali raditi i opravdati plaču (zapravo, kaj tu još delate??? Ajmo, šic na posao! Ne plaćaju vas da tu čitate ispovjedi ograničenog uma.) je ta da se pantera ne ljuti. Ona nije ljutilica. Nikako!
Naklon, dragi moji, naklon!
p.s. A kada se i ako se budem naljutila, budite sigurni da ćete to vrlo dobro znati! Rekoh, ja nikome ne ostajem dužna!
Ask me no questions and I tell you no lies!
Prvo da zahvalim svima koji su se zdušno potrudili oko klepanja i usavršavanja pjesmice za našu dragu mazu! Ona je oduševljenja i to je fakat informacija iz prve ruke!
Druga stvar koju moram napomenuti je ta da se panterica nikaj ne srdi (kak su to zaključili neki, khm,khm)...dala sam tu neko objašnjenje preko telefona mazici u vezi "budućeg doktora", jer mi se čini da je tu negdje bilo zapelo....
Nego, žene, žene moje! Kakav glas ima naš Bokyboy! Ma nemreš vjerovat! I to preko dvije linije! Ono, svečeno obećajem da se više neću prepucavati s njim i da od danas pa na dalje gajim prema njemu veliko strahopoštovanje! A ti čuvaj onu moju malu bolesnu i bolje ti je da joj dlaka s...(jel?!) glave ne sfali!
Uživajte mi za pola sata u kvartu u.... Spijte jednu i za mene!
29.03.2006., srijeda
NEK TE ANĐELI ČUVAJU
Ovu pjesmu napisao je naš dragi Forza Fiume. Neopisivo mi je drago što je tu pjesmu namjenio našoj dragoj Mazi, a ja sam dobila tu čast da je smijem objaviti na svom blogu.
Eto, draga moja...a rekla si da ti neće napisati pjesmu...možemo ti samo zavidjeti... od sutra i ja papam kamenje :))))
ANĐELI
Kad vidiš na prozorima sjenke
žarke svjetlosti treptaj
šaputanja zvuk u tišini noći
toplinu daha nad tvojim licem
i glazbu u ušima tvojim
kad osjetiš svileni dodir krila
da obriše sve ti suze
oni su tu
anđeli što poslah ih da čuvaju te...
Uz najljepše želje za ozdravljenje dragoj mazi Forza Fiume!
p.s. Forza, beskrajno ti hvala...
MAZICE, PJESMA ZA TEBE!
Mislim da smo svi u toku glede Mazinog odlaska u bolnicu. One koji nisu obavještavam da je naša umiljata blogerica morala po drugi put otići u bolnicu jer je papala previše kamenćića na Jarunu! Eto, čule smo se jutros i otišla je oko sedam. Nadamo se brzom oporavku, njezinoj živahnosti i javim vam kako je kad dođe malo k sebi.
U znak solidarnosti danas ne pišem post  (osim ovog  )
Mazo, drž se! Ljubim te 
Ajmo ekipa, smislite pjesmicu pa da joj to pošaljem u bolnicu da se malo razveseli i što prije vrati!!!!
do sada objavljeno:
pjesmuljak za mazu!!!!
Na Jarun nam Maza stiže
zbog doktora kamen grize!-pantera
Sanja da iz bolnice briše
i novi blog nam napiše :))))- vakuum (bravo, mala!) Vol.1
A u blogu blaga ima...pa i burkija!- labby (opsjednut zgb scprechom...ccc :)
Predložak si novi kroji u kome se ničega ne boji!
Noži, skalpeli i igle,adrenalina ne buju digle! - Lega (majstore!!!)
Mazu nam milu boli, Maza nam draga pati.
A ti blogeru moli, Da nam se Maza što prije vrati!.- miško (nježni poeta!)
Vrati se što prije blogu svomu,
dosta je bilo rada u tom kamenolomu :)))) -vakuum, Vol.2
Zar ti nije draže uz komp sjesti
i sladoled umjesto kamenja jesti?- pantera
Manji se tog kamenja,pozuri se glede ozdravljenja,
da nam se na blogu vratis i svoj oporavak s nama slavis!
Srdacni Ti voooZdric pun dobrih zelja za Tebe
saljem Ti neposredno iz kisovite Svabije! :)))-M.H.Svabica
Danas mi slabo ide,misli mi lete,
žalim za malom mazom i puna sam sjete! - serafina (kraljice!)
Mazi su kamenčići jako dragi i neda nikome da ih izvadi.- boky (napokon!!!)
Mazina je koža boje čokolade, doktor ju gleda,
dođe mu da joj nešto nadodade! - labby (ovo su već začetci bečarca)
27.03.2006., ponedjeljak
Zeleno čudovište!
Košavu spominješ? Razmišljala sam kakav post da ti spremim, a da nije teška karaktera. Ono, vidim da si mi malo umoran od ozbiljnih tema, ali u zadnje vrijeme mi nije nešto jako veselo i smijem se dosta rijetko. Sad znam što ću ti napisati, ali ima podosta košave. Ne one teške, ali ima. Cijeli vikend je bio takav!
U petak sam se jedva dovukla doma i čim sam ušla u stan, čizme sam ostavila na pol hodnika, skinula sa sebe sve nepotrebno i uvalila se u krevet. Duboko udahnula, izdahnula i ostala zuriti u strop. Nekoliko trenutaka nakon toga čula sam otključavanje vrata i štorija „čarobnog“ vikenda kreće.
U samom startu zavijanje kak nema nikaj za jesti, a ja kao nisam radila i nisam došla iza pola šest doma?! Bacamo dogovor oko pospremanja stana na što on odrješito napominje kako on svoje stvari ne ostavlja naokolo! Ja šutim! Je da kipim i pič… u sebi, ali šutim (još samo nekoliko sati). Večer prolazi tako da je svatko zaokupljen svojim umorom i zapravo se borimo sa snom.
Jutro! Sve ok! Divno! Krasno! Prođe doručak (po koji ja idem u dućan jer ja, ko fol, bolje znam kaj ko voli!- kaj je najgore, to je i istina!). Nakon intenzivnog žnjopanja predlažem da bi svinjac mogli malo i upristojiti, ali da neću više raditi sve sama. Iduća scena- ja ribam balkon, a on gleda tv! I onda je krenulo! Ja ne znam koji je vrag u mene ušao, a pretpostavljam da je to bio zbroj svih onih vragova koji su se kotili u meni zadnjih nekoliko mjeseci. Na stranu i to da trenutno živim u nekom svijetu i vrtim neki svoj film. To je samo doprinijelo ludilu. Počeo je monolog! Moj! Prvo u šaptačem tonu, a kasnije arija! Carmen je nula za mene. Kaj sam ja sve izgovorila! Kaj je sve iz mene izašlo! I to je zato jer ja inače šutim i ja sam uvijek yebeni mirotvorac. E, neću više! NE-ĆU! Dosta mi je! O, pa mogu se i ja pravit glupa, pa da vidiš kak nam bude onda dobro! Natrpila sam se ja svega u životu, ali sve si to mogao okončati vrlo jednostavno, pljesnuvši dlanom o dlan. Sad to više nije tak. Nisam više u poziciji da dignem ruke od svega kad zapne i kad sve zapadne u neko krizno bojno polje. Iz kojeg nas ovog puta JA neću čupati van. Ne zanima me. I meni je došizilo! Imam i ja pravo okrenuti glavu!
Naravno, smirila sam se ja, ali je zato jučer na repertoaru bila ponovno takva idiotarija i imali smo reprizu od subote! Ako nešto mrzim, ali ono baš mrzim, onda je to lijenost, neobazrivost i sebičnost. Ništa to nije bilo usmjereno prema meni, ali shvatiš da većinu stvari u životu ćeš morati napraviti sam! Ma, mogla sam to i prije shvatiti. Valjda nisam htjela.
Noćas sam imala sama sa sobom show. Napadaje astme sam imala od 23-05,30! Naravno, iza tri više nisam spavala jer sam do tog doba ispucala sve doze lijeka koje smijem iskoristiti u roku od 24 sata (ja sam to pametna potrošila za 4) i onda sam naslonjena na zid razmišljala kakav će mi život biti.
No, dragi Zelenko, bilo je tu i divnih trenutaka.
Cijelu subotu sam hodala po Jarunu i prešla ga uzduž i poprijeko (cca 10 km hoda). Održavalo se nekakvo takmičenje veslačkih klubova (muške i ženske ekipe) pa smo svi odmarali okice. Vrijeme je bilo kao izmišljeno. Bila u divnom društvu i više nisam mogla ni tražiti. U nedjelju sam otišla na auto show i srce me je boljelo kad sam išla doma. Ja sam inače malo više udarena na mašine nego kaj bi to bilo poželjno kod jedne žene. Uopće ne znam koji me vrag tjerao tamo. Htio bi sve, a ne možeš imati ništ! Možda neku alu felgu, al kaj će mi jedna? Moj trenutni auto nije za alu felge.
Lijepa stvar je bila i ta da mi se javila bobelline i jako me razveselila. Ne vjerujem da imam toliku sreću da naletavam na zaista kvalitetne ljude.
Dobila sam još neki mail od jedne osobe koju volim više nego sebe i to mi je bilo dovoljno da izguram ove dane. Zbog njega i imam snage. Nekak mi se čini da mu dugujem to da budem sretna. On mene uvijek učini sretnom...
Eto Zelenko! Sad drugi post mogu zapapriti s malo psihodelije i pretvoriti ga u roman toka svijesti.
Napisat ću neki post samo za tebe. Onako lagan i bezbrižan. Sad to stvarno nisam u stanju. Nisam pronašla snage u sebi niti da izmislim neku glupavu i luckastu priču.
Oprosti mi.
24.03.2006., petak
Mi se, zapravo, nikada nismo upoznale...
Sumrak. Odluka je tu. Dosta mi je nagađanja i suludih ideja. Prekipjelo mi je. Stalno odlazi. Sutra ja odlazim k njoj da ne bih jednog dana sasvim iščeznula, a nisam dobila priliku upoznati je. Što da potrpam u kofer? Kakvo je vrijeme tamo? Uh, glupačo! Ostaješ na istom kontinentu, gotovo u istoj državi! E da, i zbog te države sam imala laganu fobiju. To je nešto poput bolesti. Kao da se zna, kada se pojaviš tamo, da nisi njihov. Kao da si žigosan pri prelasku granice. Poput ptičje gripe ili kravljeg ludila, samo je ovo epidemija koju ne možeš suzbiti. Mene to nikada nije smetalo. U mojoj državu upirali su prstom u takve „bolesne“ ljude. Baš kao što u nas upiru kad odemo tamo. I mi tamo naglo obolimo. Drugi nam daju dijagnozu- croaticus vulgaris. Meni su svi oni, svi mi, isti. Za mene smo svi ljudi. Neki s malo više samoglasnika e, a neki s kompliciranim izričajem sastavljenog od ije, je ili, kada se zalomi, e. Eto od čega smo mi stvorili problem. Nevažno. Meni je to nevažno. I znam da ovom izjavom navlačim na sebe bijes pojedinaca. Pomišljate kako omalovažavam, zaboravljam, sudim? Nikome ja ne sudim. Zaboravili ste da je ovo samo priča? Rekoh, ja ne sudim, ja putujem. Ona ne zna da ja putujem. Bih li je trebala obavijestiti? Da.
Palim komp i šaljem joj toliko omraženi e-mail. Dajem joj do znanja kako neću pročitati njen odgovor. Samo ću se pojaviti. U toliko i toliko sati. Peron taj i taj. Taj grad! Grad u kojem nisam nikad bila. Sramota. Rodila sam se u neko drugo vrijeme. U vrijeme kada se više nije putovalo na tu stranu svijeta. To tada nije bilo in. Danas si, ako tamo odlaziš, hrabar. Nikako in. Da. Ja putujem. U koferu sam. U planovima. Razmišljam. U njezinu odjeću sigurno neću stati. Zamišljam da je niža od mene. U pravilu su sve žene niže od mene. I poneki muškarci isto. Znači, moram razmisliti dobro oko pakiranja.
Noć. Nekako sam uznemirena. Ne usudim se provjeriti mail. Možda me ne želi vidjeti. Pokušat ću zaspati.
Zora. Ljudi zaboravljaju kako izlazak sunca izgleda. To su čarolije koje svakodnevno propuštamo. Oni koji imaju priliku doživjeti to rađanje iz pepela su u pravilu nesretni i, u to doba, namrgođeni ljudi. Život im je postao toliko tužan i težak da njihov umoran um ne primjećuje divne bljeskove jutra. Polako silazim niz stepenice i vučem stvari za sobom. Palim auto i svoju prvu cigaretu. Odlazim na kolodvor. Vagoni nisu puni. Ljudi su zamišljeni i obavijeni nekim svojim životnim pričama. To mi odgovara. Zapravo ne volim uvijek razgovarati s nepoznatim ljudima i slušati o njihovim tužnim sudbinama. To me čini nesretnom. Ponekad sam posebno sebična. Malo sam drijemala jer ova noć nije spustila miran san na moje oči.
Čudna slova. Izvlačim iz konteksta. Slabo se sjećam. Davno je bilo, a nisam posebno ni naučila. Snalazim se, ipak, bez brige. Vlak je stao. Osjetila sam na tren nelagodu u trbuhu. Hvata me slabost. Strah. Baš kao svakoga puta prije nego sjednem na zubarsku stolicu. Bojim se zubara. Ludo. Preludo. Rekla sam vam da me hvata strah? Uh, da, užasno! Bojim se da je neću vidjeti. Bojim se da ću je vidjeti. Možda nisam dobro promislila? Nema natrag. Što je tu je. Silazim.
Vjetar. Pomalo gužva na peronu. Gledam u pod. Više u vrhove svojih cipela. Bojim se podići glavu. Onaj vjetar s početka odlomka mrsio joj je kosu. Učinilo mi se da se nasmijala. Možda to nije ona. No, njene oči govorile su mi drugačije. Bila je nešto niža od mene. Tamnije kose. Intelektualnog držanja. Da. Osmijeh je bio blag, ali iskren. Djelovala je baš onako kakav su dojam na mene ostavljala njena pismena. Čarobna, šarena i mistična. Na njezinom licu mogao si primijetiti razne priče, ali priče kojima nisi znao kraj. Nisi mogao ni nagađati. Toliko je skrivala. Prišla mi je. Ja se nisam pomakla s mjesta od trenutka kada sam je ugledala. Pružila ruku. Stisak je bio čvrst. Oči tople i prosvijećene. Izvukla sam svoju ruku iz njezine i spustila je uz svoje tijelo. Promatrala sam je još jedan tren, a onda čvrsto zagrlila.
Odjednom, osjetila sam sve one riječi što su prštale iz njezinih prstiju. Ona je bila upravo onakva kakva je živjela u mojim mislima. Poput noćne leptirice koja doleti na neki stari ormar i priljubi se uz njega. Miruje. Mimikrija joj dobro pristaje. Samo ako se dovoljno približiš, ako ti ona to dopusti, ako imaš čisto srce, možeš primijetiti onu iskru u oku. Inspiracija. Jednom sam rekla: ona je pisala najljepše priče. Ona je znala svoj prah čarolije prosuti po svima nama, ako smo bili toliko svjesni i dopustili joj. Ona je obogatila moj duh. Ona je moje „zamršeno klupko emocije kojoj namjerno nisam dala ime“.
Odmaknula sam se. Bila je najljepše biće na svijetu. U tom gradu u kojem sam ovoga puta ja bila „bolesnik“, ona je bila moj iscjelitelj.
Mi se, zapravo, nikada nismo upoznale…
22.03.2006., srijeda
Čemu se nadala kad je izmislila tu čudnu sliku?
Kako da napišem priču? Mislim, kako da izvedem interpretaciju drukčiju od svih prijašnjih? Možda nam nije dano da mijenjamo stil pisanja. Tada zapravo mijenjamo sebe. Ja nisam pjesnik. Nisam ni neki pisac. To su tek mali djelići mene. Moje stvarnosti, mog života i moje fikcije. Čudno, ali uvijek pomislim kako je sve to dio nečijeg života, sve što sadrže ti znakovi su zbroj nečije stvarnosti. Ja ne znam pričati priče. Ja ću pokušati napisati priču. Bilo bi zgodno kada bi i drugi to tako prihvatili. Može li jednom priča biti samo priča i ništa više? Fikcija? Može li, pitam ja vas? Nastavljam dalje bez ikakvog odgovora i odobravanja. Meni odobravanje ne treba. Meni odobravanje puno znači, ali mi ne treba. Jer ja mislim svojom glavom i zbog nje sam takva kakva jesam. Tvrdoglava. Ponekada tresnem u zid svom snagom i boli me za poludit, a ponekada, kažem ponekada, uvidim da sam napravila pravi potez. Onako, šah-mat!
Prije, recimo, gotovo tri godine imala je svoj dan. Naravno, ideja nije bila njezina jer se inače nije voljela isticati svojim postignućima. Voljela je pohvale i komplimente, ali ih nije znala prihvatiti onako kako to priliči jednoj dobro odgojenoj dami njenih godina. Bilo je tu ljudi, komešanja i tapšanja po ramenu. Činilo joj se da se svi smješkaju i to joj je postalo previše. Željela je otići, ali to je bio njen dan. Pa, ne možeš otići sa svog dana, od svog dana! Bježanje joj je uvijek polazilo za rukom, no ovoga puta bila je prisiljena ostati. Njega tada nije primijetila. Možda da tome nije bilo tako možda bi poželjela napraviti još koji korak bliže. Danas zapravo ne zna zašto ga nije primijetila. Istina, percipirala je njegovu energiju, ali to je bilo sve. Vjerojatno ljudi pamte neke posebne bljeskove svog života i to svatko zasebno. Njemu je taj tren ostao urezan u pamćenje, a ona je opet nespretno odmahivala glavom uz ispriku kako ipak ne pamti. Pamti mnogo, ali ne i to. Sad osjeća zrnce tuge zbog praznina u tom sjećanju. Možda bi danas bila plemenitija da je upamtila. Možda bi joj danas neke stvari bile jasnije. Čini se da svi negdje putem rasipamo puzzle života.
Njihov odnos gradio se iz dana u dan i to ne s nekom namjerom ili neopisivom željom za prijateljstvom. Gradio se lagano bez ikakvog pravog razloga. Ponekada su susreti bili vezani uz posao, ponekada je navratio samo odmoriti misli, ponekada jer je bio bijesan, a ponekada jer ju je želio vidjeti, barem je ona u to vjerovala. Prisjetila se neki dan situacije kada su trošili slobodno vrijeme zajedno. Nisu bili sami. Naprotiv, okruživalo ih je još dvoje ljudi, ali oni to nisu primijetili. Sebično su živjeli u svom svijetu i smijali se glupostima. Gospodin do njih im je to zamjerio i nespretno joj dobacio kako joj je vjerojatno jako dosadan i nezanimljiv jer uopće ne može ni odglumiti kako primjećuje da se nalazi u sobi. Samo se nasmijala, rekla kako je to notorna glupost i odmahnula rukom. Istoga trena zaboravila je na riječi dotičnog gospodina i vratila se u svoj svijet, njegov svijet. U njihov svijet.
Danas kada je promatram vidim da je to bio trenutak kad je shvatila. Dan kad je odrasla. Nije mi to priznala, nije to priznala ni sebi. Zapravo isto, laže i danas. Laže jer mora, jer je tako lakše. Vidim joj svakog jutra na licu tu laž i zbog nje može nastaviti dalje živjeti u svijetu stvarnosti. Ta laž joj, priznajem, dobro stoji.
On je nevjerojatnom lakoćom čitao njene znakove. On je bio jedini koji je zviždao za njom i znao je da će se samo na njegov zvižduk okrenuti i da će to rezultirati osmijehom na njenom licu. Zato je zviždao sve češće, a ona se sve češće smijala. Njihov svijet nalikovao je na lunapark ili na neku mentalnu instituciju u koju po defaultu moraš ući s osmijehom od uha do uha. .
Znam da se začudila onoga dana kada je sigurno došao do nje i sjeo. Pričali su o svemu. U nekoliko navrata zapitala se zar je moguće da se tako ponašaju? Da im ništa ne smeta? Živjeli su u svom svijetu. I čarolija je bila u tome što nije bilo ni mjesto ni vrijeme za njihov svijet, ali oni nisu marili. Zagrlila ga je ne razmišljajući što čini. Što će drugi reći. Zapravo… ne mogu reći kako nije razmišljala, da, razmišljala je, ali srcem.
One jeseni je otišla. Život slika neke čudne trenutke i nikada nisi siguran kako će tvoj portret izgledati. Možda poput slike Doriana Graya? Ali njihova duša nije starjela. Bila je šarena i čista.
Danas ih dijele kilometri, sjećanja i virtualni svjetovi. Priznala mi je pred koji trenutak da je sretna bez ikakvog određenog razloga. Nije se već dugo tako smijala. Pogledala sam u njezinu dušu i razveselila se. Neka živi u svom svijetu. Neka joj on donese sve one čarobne trenutke koje oni neće moći pretvoriti u vječnost. U njihovoj zemlji živi bijeli zec sa satom u džepu i podsjeća ih na stvarnost. Neka im. Neka sanjaju.
Jutros sam pronašla knjigu pored njenog kreveta. Na označenoj stranici je pisalo: I kad se kasnije pred tobom otvore različiti putevi, a ne znaš kojim poći, nemoj kretati nasumce, nego sjedni i čekaj. Duboko udahni, s nadom, baš kao što si udahnula došavši na svijet, nemoj dopustiti da te bilo što omete, čekaj i samo čekaj. Budi mirna, šuti i slušaj vlastito srce. Kad progovori, ustani i poslušaj njegov glas, pođi kamo te srce vodi.
E da, ovako nekako završava moja priča...
Voljela bih da svi ljudi posjeduju takve male kutke svemira. Možda bi onda i svijet bio bolji i možda tada ne bih primijetila nesretne sudbine na licima ljudi kada jutrom putujem na posao.
21.03.2006., utorak
tisuću ZAŠTO? i nešto manje ZATO!
Pokušaj da se skopčam na blogov site ostao je samo pokušajem i to neuspješnim. Sad kao nekaj ima, ali sadržaj star tjedan-dva. Živo čudo ako zateknem svoje tekstove tamo gdje sam ih i ostavila. Možda kad nam ne bi pružali toliko mogućnosti tipa briši blog, zamjeni blog, stavi novo ime bloga, umetni one nacerene smajliće, umetni sliku, linkaj ovo i ono, tuži nekoga Upravi Bloga zato kad je infantilan… Ljudi, svemoguće mjesto posjećujemo! Ma, moj naklon… Još da šljaka kad poželim, uh, milina!
No, nisam tu došla da prikažem negativne strane ovog dragog mi mjesta, došla sam da ti odgovorim na neka pitanja. Na ona preko čijih sam odgovora prešla mumljajući zbog situacije koja me okružuje svakoga dana. Pitao si…ček,ček da se prisjetim…Aha! Pitao si kako sam pronašla blog?
Once upon a time je jednostavno bio spomenut na TV-u koji je u to vrijeme danonoćno radio u stanu. A baš sam tih dana bila nešto potuljena i zamišljena, baš onak fino pečena za piskaranje. Možda je to bio neki znak. Ma, sigurna sam da je. Ako ga takvim želiš prepoznati. Mhm, di sam stala? Da. tog dana sam sjela za komp, upamtila adresu i krenula. Nisam obećala da ću biti dosljedna niti da će me to okupirati i zaintrigirati. Ljudi su bili ti zbog kojih sam ostala. Sad već ima četiri mjeseca i zbog nekih od njih sam lakše podnijela one krize u koje sam bila, skoro pa često, upadala. Mazu  si upoznao, onak virtualno. Veseli curičak, jako dobrog vanjskog pokrova (trust me), ali trn u oku za muškarce (i u guzici). Mazo, no hard feelings, honey, šalim se i plaćam kavu zbog ove opaske! Zelenka sam ti isto spomenula. Čovjek propovijeda mudrost i osjeti se životno iskustvo. Sve u svemu, vrijedi ga čitati. Savjet dana- nemoj ga previše ljutiti! Legasvegaje čovjek našeg podneblja. Slavonac koji je otišao u Podravinu (možeš to vjerovati????). ljubav čini čuda, a možda se tek boji žene. Ne djeluje plašljivo, ali ovo je ipak virtuala. Ni ja nisam ono kaj zapravo jesam, kao što vidiš! Jedna meni iznimno draga osoba je cura s nickom HoliGolajtli, ali nje nema u zadnje vrijeme . Žao mi je što nećeš biti u mogućnosti pročitati neke njezine prijašnje postove jer je sve smećirala , ne znam zašto, ali sam ipak (bravo ja!) prije faze čišćenja pohranila jedan mali dio koji mi je poklonila u jednom postu. Naći ćeš ga na mom blogu. Neke dijelove nje možeš pronaći i u prvim komentarima na mom blogu. Zaista mi je žao što je nema jer je unosila toliko šarenih trenutaka u ovaj svijet da je to bilo gotovo nevjerojatno. Ja vjerujem da samo puno uči i da nema vremena, ali da se povremeno prikrada i bude nam blizu. Holi, draga, ako se zatekneš ovdje, javi se barem da znamo da nas nisi zaboravila povesti sa sobom u Lisabon. Koga sam ti zaboravila spomenuti od stare ekipe? Bilo je tu još nekih ljudi, ali su morali otići. Viz je moja sestra po hladnim papcima i uvijek me oduševljava iznova. Pjesma o jednoj mladosti je naša učiteljica života . Eh, da! skoro zaboravih teutu . Za nju ti neću ništa reći. To ćeš ipak provjeriti sam! Moj opis njezinog svijeta bi bio samo blijeda slika. Ona je neopisiva, ali da bi to razumio morat ćeš prošnjofati nekoliko njezinih postova. Žena je legenda! Od novih ljudi (naime, i meni su dosta svježi) izdvajam bobicu, vakuum, vulgar i Forza Fiume…miško, aragorn…ma puno ih je i neka mi ne zamjere ako sam nekoga zaboravila spomenuti.
Eto. To su oni ukratko! Moj blogerski svijet. S njima sam provela zaista dobre trenutke, nasmijala se s njima, plakala s njima i zbog njih i nekako ti se ovo uvuče pod kožu. Oni su uvijek iskreni jer nema razloga zbog kojega bi morali glumiti veselje, zezanciju, tugu, ljutnju ili što već. Njihovi komentari ti daju snagu. Zbog njih znaš da ipak netko sluša. Ponekad ti je potrebno samo to da netko i letimično preleti preko tvojih slova, ali ti znaš da je bio tu, zadržao se nakratko i taj trenutak je bio dovoljan da ti malo pogleda u oči. Onako kako smo se ti i ja gledali. Ovaj prostor nam daje za pravo da budemo baš ono što želimo biti. I nitko nikome ne zamjera. Svi smo isti. Svi smo jako važni i snažni na riječima!
To je ukratko o onome zakaj se tu nalazim. Jako sam sretna što si mi se odlučio pridružiti u tom svijetu. Sad osjećam da imamo ono što zapravo nikada u stvarnosti nećemo moći ostvariti. Ja se tješim da postoji razlog zašto nam nije dano da bude, da budemo. Da… Razmišljala sam danas o tome kad sam stajala na kiši i čekala tramvaj koji je odlučio da baš moram čekati i da mi baš to čekanje treba kako bih razmislila. Znaš što? Ja mislim da ti i ja ne razmišljamo. I u tome je sva čarolija- u nerazmišljanju. Prvi puta u životu ne radim ništa promišljeno, odvagano i naučeno napamet. Znaš ono, dobro uigrani scenarij da ne bi dobio po prstima? E, tako nekako. Smješkam se sada. Smješkam se zato jer ne znam što da ti napišem. Još sam vrela od kupanja. Misli su mi se skuhale! Idem stavit kremu na lice i udahnuti. Onda ti se vraćam. Znat ćeš već i sam kada ću biti tu.
Tu sam. Aha, vidiš da si me primijetio!
Nisam noćas mogla spavati. Sanjala sam da se gušim i tek tada nakon trzaja i buđenja shvatila da imam još jedan napadaj astme. U onom vremenu sam, znaš to već i sam. Više se ne bojim tih trenutaka. Samo se nečujno iskradem iz sobe i odem po svoju malu pumpicu spasa. Onda se naslonim na dvosjed i gledam u zid misleći kako više ne moram na hitnu u neko doba noći, sad imam svoju pumpicu. Onda počinjem disati. To je neopisiv osjećaj. Kao da si ponovo rođen. Ma, bolji od orgazma (ispričavam se na direktnosti)! Možda bih je trebala zagrliti kada idem na spavanje jer toliko puta sam zahvalno pogledala u nju nakon samo jednog stiska. Ne. Neću je grliti. Znam da misliš da bi to bilo glupo i ludo! Ali znam da znaš i to da ja nisam uvijek normalna. U tim trenucima kada sam pohlepno hvatala zrak razmišljala sam o tebi. Kako smo dospjeli ovdje? Je li to bilo zbog mojih smjernica? Ne znam više. Znam da sam sretna, ali ne znam koliko dugo. Ne,ne brini. Ja ću biti sretna zauvijek, znaš mene. Zato i neću pričati o nečemu što ni sami ne znamo.
Ovo je čarobno. Šareno. Neponovljivo! Mi, ti i ja smo neponovljivi! Da, doći ćeš tog jednog dana i kemijat ćemo kako da se nađemo na kavi. Gledat ćemo se, smijati samo nama dokučivim glupostima i povremeno zapadati u one rupe šutnje, ali i to će nam biti smiješno jer ćemo znati zašto šutimo i zašto se smijemo tome što šutimo. Ti i ja znamo sve! Znamo! Zapravo… ja ne znam nešto. Saznat ćeš kada ti pošaljem popunjen onaj upitnik koji si ti meni poslao. Tada ćeš shvatiti da neke sitnice ipak ne znam. No, mirna sam jer znam da ti znaš kako ja znam one važne stvari. Kompliciram? I na to si navikao. Idem sada. Osjećam sumnjive poglede na svom vratu, a ja sam postala jako tajanstvena.
A sada the end, dragi moji…svaka sličnost sa stvarnim osobama je nenamjerna. Sve je dio samo vaše percepcije i dio onoga u što vi zapravo želite vjerovati. Ovo je ipak samo priča…koja će, možda, imati sretan završetak. Ja trenutno vjerujem u… and they live happilly ever after.
dobre i loše strane panterine pozadine...khm khm
tražim neku dobru inspiraciju...malo mi teže to danas polazi za rukom. stalno zurim kroz prozor van jer je vani idila, cure brbljaju u uredu, a i općenito očito nije dan za neke velike riječi. no, danas se konačno pojavio. mislila sam da će mu trebati puno duže, ali nisam rekla ni A! kaže mi kako sam nestrpljiva (kaj i jesam, užas) pa sam se sad mislila strpiti , a kad ono zez, evo ga ! zato mu dajem jednu pusu! (sviđaju mi se ovi blogovski noviteti)!
jučer sam se malo igrala s matematikom...naravno, 2+2 kod mene nikada ne daje 4  ! but, nevermind. odlučila sam sastaviti popis dobrih i loših momenata u zadnjih 24 h! (kaj taj smileić radi? pere zube, kog vraga?)
loše:
1. tak sam se prehladila (onak kak se samo žene mogu prehladiti ) jer sam za vikend hodala bosa po pločicama  , stajala razdrljena na balkonu nekih prijatelja, jer za mene je u Osijeku uvijek 10 stupnjeva toplije  , sjedila na zemlji u voćnjaku i sad mi je ludnica. umjesto cedevite cugam uvin čaj
2. na poslu nema vode (usko vezano uz broj jedan)
3. za ručak sam izabrala takvo nekakvo varivo koje ne bi pojeli ni oni jadni ljudi u Africi (samo ne znam kome da se žalim)! tko mi kriv kaj nisam sudila prema boji variva u samom startu.
4. gužvala se u tramvaju i slušala razno razne idiote s tim da sam se s jednim dobrano zakačila jer je frajer čvrsto naumio da me uhvati za struk. volim zagreb, ali je prepuno bolesnika.
5. došla doma, spremala iza gmizavca s kojim živim i poludjela zbog istog, pokupila stvari i otišla van!
6. prije samog odlaska u grad obukla sam najdraže traperice i kad sam sjela u auto pukle su svom dužinom po šavu na guzici
7. uzrok nezgodi pod brojem šest je višak kilograma natučenih zbog gumenih bombona i koštica od bundeve
dobro:
1. došla mi je svinja!
navecer me u autu dotakla pjesma koju nisam čula sto godina...nije mi žao što si otišla, znam da si morala... i onda sam shvatila neke stvari vezane uz nas... ne, neću danas razmišljati o tome. danas sam u svijetu...svom svijetu...
20.03.2006., ponedjeljak
You have a new message!
Dogodilo se. Moj virtualni svijet postao je opipljiv. I mislila sam. Vjerovala u to. Vjerovala u njega. On me zapravo jako dobro poznaje i nije bilo prevelikog čuđenja kad je nevjerojatnom lakoćom upao u Panterin svijet. I onda sam se nasmijala. Jednim djelom zbog neugode. Dobrim djelom jer me upoznao u svijetlu u kojem me nikada nije prije susreo. Onda se malo postidiš jer je otkrio stvari koje sam, kao velika pubertetski nastrojena djevojčica, čuvala samo za sebe i okolinu koja me ne gleda u oči. Dobro, možda i gleda, ali ne znaju. Ne znaju da su te oči-moje oči. Onda se nasmijem jer ga na tren zbunim, jer više ne zna što je istina, a što fikcija… Nije važno. Priče su priče.
Ne znam. Zapravo sam bez teksta. Samo se smješkam i zamišljam da je tu pored mene i da se smijemo zbog istih razloga...
Možda uđe u ovaj virtualni svijet i razveseli me svojim komentarom. Znam i kako bi se trebao zvati. Neka uzme nadimak koji je meni nadjenuo.
Srećo, obožavam te!
Nego...
jedna pjesma za ...nas!
imagine there's no heaven
it's easy if you try
no hell below us and
above us only sky.
imagine all the people
living for today
imagine there's no countries
it isn't hard to do
nothing to kill or die for and
no religion too.
imagine all the people living life in peace
imagine no possessions.
i wonder if you can
no need for greed or hunger.
a brotherhood of man.
imagine all the people sharing all the world
you may say: i'm a dreamer
but i am not the only one
and i hope some day
you will join us and
the world will be as one
16.03.2006., četvrtak
Svi smo mi- svaki k... koji nam se nudi!
Loše sam. Baš sam bijesna. Tko mi ta malograđanština ide na jetra. Tako ofucano i jadno. Rekoh, bijeda živa!
No,no, živcira me tema Gotovine. Kaj sad s njim? Kaj je on glavna tema dana? Zbog njega bih se trebala opterećivati glupostima? Zakaj je bitno kaj je izjavio i kaj nije izjavio? Svaki postupak ćemo promatrati mikroskopski? To je važno? To je bit? U čemu je tu bit? Ovo je gore nego onda kada smo se bojali hoće li nam Kosorica izletiti iz paštete! Bojim se da će mi ako podignem slušalicu telefona iz nje izletiti Gotovinina ruka s načinjenim znakom VICTORY-a od prstiju. Daj, pustite ga ljudi!
Evo kakva smo mi nacija! Skrivali smo ga i čuvali kao što dijete čuva novu igračku od susjedinog klinca. On je heroj i naša nacionalna maskota! Svi smo mi Ante Gotovina! Svi smo mi Mirko Norac! Svi smo mi Janica Kostelić, Goran Ivanišević! Svi smo mi idioti! Mi smo SVI, samo nismo MI sami! Katastrofa! Toliko rastrojen narod ne postoji ni u onim zabitim državama u Africi, gdje žitelji tog podneblja ne shvaćaju pojam države, a kamoli nekog drugog kontinenta! No, na stranu to- SVI SMO MI NETKO DRUGI! To je zapravo naša nacionalna himna! Lijepa Naša nam je nametnuta i s njom se slikamo na koznakakvimsvene prvenstvima kad se nekolicina Hrvata popne ne tron (zaista, svaka čast hrvatskom sportu)!
Onda ga uhvate (Gotovinu, ne sportaše)! Hrvati bijesni na Den Haag! Kakti, bumo mu mi sudili pravedno! Moš si mislit! Ako nije kriv, zakaj mu onda uopće sude? Ma, nije mi to jasno. Nikak mi to ne sjeda!
Gdje stadoh? Ah, da! Detektivski pronjuškaju gdje general klopa i cap!- dobije dvije srebrne narukvice! Zatvore ga u hotel s puno zvijezdica (Europskih) i tu tek počinje balada!
Zbog novonastale situacije s glavnim akterom iz filma "Strava u ulici Brestova", Gotovina ponovo puni tabloide- zbog kršćanskog čina oprosta! Koji gad! Koji bijednik! Kakav izdajica! Izraz sućuti tako poslati onim strašnim ljudima, onim ssss...., ma ne mogu ni izgovoriti! Ma, koji ste vi licemjeri! Sad vam više ne odgovara? Sad ste vi svi samo ne Ante Gotovina? Sad se čudimo! Sad smo bijesni! Izdajica odvratni! Još tome i krščanin! Ma, sram bi me bilo da razmišljam na taj način!
Ja zapravo o tome ne razmišljam! Politika me ne zanima! O politici želim znati samo onoliko koliko je potrebno da me ne degradiraju kao neuku luđakinju! Moja politika je onolikog kapacieta koji pokriva sve potrebne segmente MOJE države, a MOJA država je velika punih 60-ak kvadrata, onoliko koliko je velik moj stan! Kaj ja imam od Hrvatske? Ništa! Ni dobro ni loše! Meni ni iz džepa ni u džep i tak mi je dobro!
On je napravio ono što mu je govorila vlastita savjest ili je to bila tek taktika! Što god da bilo-neka je! Poštujem svaku odluku svakoga od nas! Svatko od nas zna što nas to tjera na ovu ili onu stranu.
Zapravo, možemo li mi ljudi živjeti tako da ne guramo svoj nos u tuđe dišne puteve? Čisto se čudim što neki ljudi u našoj državi još uvijek uspjevaju disati!
14.03.2006., utorak
škripava klackalica!
Nekak danas nije dan za raditi. Vani puše, hladno je, mrak je u sobi...Ništ ne vidim. Onda u tim neradnim momentima švrljam po blogovima. Odem malo do onih provjerenih... Dobre priče, pokoji savjet, životna iskustva, priče običnih ljudi...Iako, ne preporučujem čitati poneke postove od teute za vrijeme radnog vremena (draga naša velikom lakoćom podiže sexualni naboj). Bolje odite doma jer nakon njih imate sve predispozicije da postanete nemirni i skočite na kolegu/icu do sebe. Dobro da radim s tetama...:)))))
Koji je bio cilj ovog pikanja po plastici? Ne... Kaj me potaklo na to? Ovako... Rekoh da švrljam po blogovima i nakon obilaska tekstova dragih mi ljudi pokušavam otkriti neki novi biser. Ono, živim u nadi da kvalitetnih tekstova mora biti još negdje na blogu. Evo na što danas naletih:
-neću imenovati nikoga jer mislim da to ne bi bilo u redu, a i moj sud je moj sud. Ne mora nužno biti i vaš!
1. PUBERTET
Postovi zaljubljenih teenagera koji bi se: a) ubili, b) rezali žile, C) ubili nekog drugog, d) poljubili nekoga ali ne znaju kako to napraviti, e) pljuju po nekoj tamo svojoj frendici jer joj je uzela dečka koji može imati svaku curu u školi,ali je odabrao baš nju....aaahhhh!!! Sve je prepuno onih malih ružnih svjetlećih čudovišta, stranica se otvara sto godina (na kraju odustanem) i kursor umjesto oblika strelice ima izgled krave, kanarinca ili takve neke grozomorne idiotarije... Frazu: blogić ti je super, dođi vidjeti i moj ne moram ni spominjati jer to je već dobro protresena tema.
2. ŠKOLA
Ogromna hrpetina ljudi koji dobivaju jedinice. Zgodne profke im idu na onu stvar jer su tako nepravedne prema njima. Profesori su fuj, fuj, fuj! Škola je bljak, bljak, bljak! I onda to idu, ne obazirući se na greške drugih, objavljivati po blogovima,a lijepo su u Dnevniku najavili određene sankcije koje će se poduzimati protiv takvih lajavaca. Što ja mislim o tome, u to neću ulaziti. Ovo je država u kojoj vlada sloboda govora,a samo je mali problemčić u tome što ne smiješ ni pisnut! No, sve je stvar navike :)
3. VSS/ VŠS/ SSS/ KV/ NKV/.......
Ove dvije skupine gore još mogu razumijeti jer djeca su djeca. Svi smo bili takvi, samo je razlika bila u tome što onda, kad sam ja bila djete, blogova nije bilo. Postojali su još oni stari dobri dnevnici i leksikoni, poneki prijatelj i tajne se nisu davale na sva zvona. Jer nema većih, groznijih i sramotnijih tajni od pubertetskih tajni.
Elem, da- struka naša svagdašnja!
Odakle nekome pravo da se uzdiže na pijedestal samo zato jer je dobio komad papira u kartonskom tuljcu, koji je morao na kraju krajeva sam i platiti (belive me- uzmu više od 300 kn za to. Zato nisam cipele mogla kupit schmrtz)? Kaj, on ili ona je sad nekakva faca? Pa dobro, ima nas samo 7%, i to je kao malo, ali to je puno. Nije to kao da Lijepom Našom harači samo nekolicina VSS-ovaca!No, danas ako imaš love-imaš i diplomu...i to po ubrzanom i naprednom programu studiranja, magistriranja, doktoriranja (čitaj:ubrzani tečaj za "napredne").
No, na stranu to koliko koga ima u ovoj našoj jadnoj državici. Radila sam okružena takvim intelektualcima da ti mozak stane. S druge strane bilo je tu gospode koji su u titulama imali više slova nego u imenu, prezimenu i mjestu stanovanja zajedno, a opet su bili primitivci. Životnu školu nitko nemre platit. Malo nas je zaista prode, a još manje nauči nešto iz nje.
Zato mrzim kada netko nekoga prosuđuje samo na osnovu onoga kaj mu piše u radnoj knjižici. Kaj, meni netko ne bi trebao odgovarati zato kaj je manje vremena nego ja proveo zujeći u školi? Zato kaj se ranije primio lopate? Zasukao rukave? Zato kaj je radio da bi ja mogla hladiti guzicu na faksu? Zato? Nema velikih ljudi bez "malih". Zapamtite to. I to vi jadnici koji prosuđujete upravo na temelju ta tri slova. Koje ste vi sitne dušice. Jadničci mali! Pa da, nije se teško nahitavati s velikim riječima. To mogu svi. Uzmeš Anićev ili Klaićev rječnik, malo prolistaš i da vidiš! Novi Krleža! Za to ti ne treba fax!
Riječi su ništa. Samo zbog riječi imamo tu mogućnost da lažemo. Djela su bitna. Djela nas otkrivaju... No, za neke nema spasa! Sitna duša ostaje sitnom... I želim da bude što podalje od mene...
11.03.2006., subota
kad stavim prase na spavanje...
Kroz život srećemo različite ljude. Poneki prođu pored nas i ostave kratkotrajni obris sjećanja koji u pravilu izblijedi prije nego što bi mi sami željeli. Poneki se utisnu u nas i male zrake sjećanja su dovoljne da osjećaj zaživi. Poneke ne primijetimo. Poneke smo primorani zaboraviti. Poneke skrivamo duboko u sebi i sebično čuvamo taj osjećaj koji mogu probuditi samo oni. Ja imam jednog takvog. S njim živim već duže vrijeme. S njim su bolni trenuci preoblikovani u radost. S njim je lakše obrisati suze i priznati da si plakao. On je moja tajna.
Ne želim pisati o tome kako sam ga upoznala. Nisam sigurna sjećam li se uopće. Možda se ni on ne sjeća. Nismo si to nikada priznali. Koješta si nismo priznali. Nismo smjeli. Nismo željeli. Nismo imali hrabrosti. Zapravo, bili smo mudri. Bili smo odrasli. On nešto više nego ja. On je moja čarobna zvijezda koju sebično skinem s neba i čvrsto je zagrlim prije nego sklopim oči. On to ne zna. On misli da sam ja razigrano dijete. On je pomalo u pravu.
Pomislili ste kako smo proveli strastvene trenutke daleko od stvarnosti u koju se moram svakoga puta iznova vraćati čim pritisnem onu zelenu slušalicu na mobitelu ili čim napravim odjavu na mailu? Ne. Nikada nismo plesali tamo gdje nam nije bilo dozvoljeno. Mi jako dobro znamo plesne korake. Čuvali smo se potajno i nježno. Krili jedno od drugog istinu.
Da, on je šutljiv. On je nježan. Teškom mukom se postavljam svakoga puta kad želim izvući iz njega priznanje. Jer ja sam, kao, rječita. Ja sam jaka. Mene nije strah. Ja znam što želim i znam dobiti to što želim. Ja sam ja! Ali on ne zna da svakoga puta drhturim u nadi da me nikada neće izravno pitati što želim. Tada bi moja maska pala i ja bih postala mala lažljiva djevojčica koja se razbacuje velikim riječima.
Mi stojimo ispred zida. Svaki sa svoje strane. Osjećam njegove misli i znam da je položio dlan na ciglu koju upravo dodirujem… Nekih davnih dana ostavio je otisak prsta na mojoj koži, a toga nije ni svjestan. Nije saznao da sam plakala onog dana kada sam nehajno prebacila ruku preko njegovog ramena u groznom i tijesnom autobusu. Pričala sam o realnosti, a istovremeno bila zarobljena u svijetu iluzija. On ne zna što se tada sve događalo. On to nikada neće znati. Ja mu to nikada neću reći. Nikada. Teško je odrasti.
On ima divan život. Dobru ženu i prekrasnu djecu. On je duhovit. On je veliki intelektualac. On je faca svog podneblja. On ima ogromno srce… Srce koje ipak voli samo jednu. Boli li to? Ma ne. Nema razloga. I ja volim samo jednog. I ja sam poput njega. Da, mi živimo odvojene živote. Galerija likova u našim životima je nevjerojatna. Mi zajedno postajemo nevjerojatni. Ali…ali…mi imamo jednu tajnu… Ja imam jednu tajnu. Tajnu. Tajnu? Zapravo… Čini mi se da smo ostali ogoljeni, ali ipak ne priznajemo… Tajna će ostati tajnom. Za oboje.
Doći će. Jednoga dana će doći. Smijat ćemo se kao i prije i nastaviti živjeti u laži. Opet će mi pričati svoje anegdote s posla i iz života i mene će to zabavljati. Jesam li spomenula da je zabavan? Pa je. Jako. Prešutjet ćemo sve ono što se ionako ne može reći. Priča će skrenuti daleko od snova i vidjet ću stvarnost onda kada mi za oko zapne zlatni trag koji primijetim svakoga puta kada gestikulira rukom. I ja imam taj zlatni trag. Mi to znamo. Dobro znamo i to da taj bljesak ne posjeduješ sam. Još netko ima taj bljesak. I to je ok. To je život. Mi ionako ne živimo u realnosti. Ne. Zbog nas su pisane bajke. One najljepše.
On je moj anđeo čuvar. On je moje prase. On piše divne rime koje može shvatiti samo neiskvarena duša. Evo ga. Tu je. Pored mene. Kasnije ga spremam ispod postolja monitora. U moj sef. Tamo spava. Tamo mu je malo tijesno, ali ne prigovara. Samo se nasmije. Njega vesele šarene stvari. Rekao mi je. Zato ga svakoga puta posipam šarenim konfetima i lagano zatvorim. On je sretan. Znam. I to mi je rekao, a ja mu vjerujem. On usrećuje druge ljude. Mene.
On je sretan u svom stvarnom životu. Životu gdje zaista i pripada. Ali ja volim misliti da je sretan i u ovim snovima sa mnom.
10.03.2006., petak
sugestija Njegovog Veličanstva zelenog
eto. na zapovijed ja pišem bilo što....pusa, zelenko
01.03.2006., srijeda
Kako se gube prijatelji?
Smatram kako nije važno navoditi vrijeme u kojem se odvijala ova radnja. Ili ipak je? No dobro. Bilo je to prije pet godina. Huh, davno, a tako bistro u mojoj glavi i tako ružno pred mojim očima.
Ona je imala kojih dvadesetak. On je imao nešto više. Ja sam bila mlađa nego sada :) I ja sam imala dvadesetak. Oni su se „beskrajno“ voljeli. Ja sam to vidjela u drugačijem svjetlu, kao što to inače i biva kod ljudi. Čim si izvan magičnog kruga stvari vidiš drugačije. Najčešće u pravom svijetlu. Najčešće u onom koji ono drugo dvoje ne vide. I mrzim se jer sam bila u pravu.
Ona je bila takva da bi dala život za mene. Ponekad se nismo slagale. Ponekad smo se čerupale. Ponekad plakale zajedno, a ponekada zajedno šutjele jedna od druge. Ponekad sam je voljela više od ičega u ovoj galaksiji. Bila je uz mene onda kada sam mislila da neću doživjeti drugi dan i bila sam uz nju svake sekunde kada me trebala. E da, tu se rodio problem- bila sam uz nju kad me trebala.
Rana jesen. Rujan. Još jedan dan u nizu u kojem se borila sa svojim dragim i pokušavala nastaviti, odnosno prekinuti, tu njihovu „ljubav“. Ona je obična cura, ali možda previše samouvjerena nego što je na to imala pravo. On bahat, arogantan i mutav. Doslovno sišao s brda. Ah! Nemojte me krivo shvatiti kad tu spominjem neke prirodne ljepote nekih susjednih zemalja. Nisam se ni ja rodila na Trgu bana Jelačića. I ja sam s brda. Z bregov, točnije. Gdje sam stala? Mhm. Da. Oko deset sati navečer zvoni telefon:
-Ej…jesi doma?
-Jesam. Kaj je bilo, Lea?
-Ma…možeš doći? Nije dobro.
-Kaj se dešava? Sama si?
-Nisam. Tu je. Pili smo. Svađa. Standardno, znaš i sama. Hoće ići kući, a ja ga ne mogu zadržati. Kud će ovakav pijan? Molim te, pomogni mi nekako. Zapravo… ne želim ga više vidjeti, ali ne može takav doma.
-Kaj da ja tu sad radim? Kak da ti pomognem? Znaš i sama da neću šutjeti kad dođem. Nisam li ti rekla da se makneš od te bolesne veze.
-A, znam. Ajde, molim te. Strah me. Znaš kako završi.
I znam da nije moje da rješavam tuđe zavrzlame, jer smatram kako je bolje ne uvlačiti se u to,ali otišla sam. Ona bi to učinila za mene. Možda.
U stanu kaos. On pijan leži pod stolom i drži se za srce. Ona uplakana i raščupana. Pokušavam tu nekaj izvesti, ali on uporno želi na ulicu i sjesti u auto. Nadljudskim snagama sam ga odvukla u sobu i bacila na jogi koji je bio na podu.
-Kučko jedna. Morala si doći!!!
-Pa, dušo draga, da si me ti zvao došla bih prije nego bi telefon zazvonio. Uostalom, da sam znala da dolaziš pobrinula sam se da ona ne bude kod kuće.
Bacila sam mu ručnik natopljen vodom ravno u lice. Znala sam da mu zapravo nije ništa, da glumi i očajno laže. Samo još jedan truli pokušaj da je zadrži uz sebe. Ali, naravno, ja sam opet bila jedina jebena stranka kojoj je to bilo jasno ko dan. Došla sam do njega i kleknula.
-Gle, frajeru, kod mene ovo tvoje glumatanje ne prolazi. Nju si smuljao, ali ne vjerujem da će ti proći i ovoga puta. Kod mene to ne prolazi.
-Kučko! Ne treba meni tvoja pomoć. Mogu i sam srediti situaciju.
-Da. kao i inače. Šakama.
-Ne trebaš mi. Meni ne treba nitko. Čak ni ova kurva od Lee.
Zašutio je i ponovo se uhvatio za prsa. Dramska akademija!
Gledala sam u njih i pitala se bi li bilo dobro napraviti dramu po ovoj životnoj priči? Teško. Jako teško. Glumac očajan, toaleta nikakva, a scenografija…tipično hrvatska.
Molila me da nazovem hitnu pa sam to i učinila.
-Molim vas, možete li doći u Aninu 10? Dečku nije dobro.
-Što mu je?
-Boli ga u prsima.
-Koliko godina ima?
-Samo malo. Lea, koje je godište?
-'75-o.
-Koje mu je prezime?
-Tren. Lea, bemu, ja nemam pojma kak se on preziva…
-Oprostite. Poznajete ga?
-Pa da…onako.
-Je li drogiran?
-Ne. Pili su…pio je.
-Koliko?
-Pola litre stocha.
-Dolazimo.
Hitna je došla brzo. On je u međuvremenu izletio van i bauljao po parku, a ja sam glumila psa čuvara koji je jurcao za njim. Urlao je kako će umrijeti jer ga ostavlja i da mu srce neće izdržati taj teret. Ubit će svakoga tko joj se približi. Ona je njegova. Ma nemoj?! Jednu cipelu je izgubio na putu. Drama i pol! Ma kakva Villa Marija!!!! Ovo je bilo dva puta veće sranje!
Stajale smo naslonjene na zgradu,a njega je servisirala hitna. Odmakla sam se malo od nje i imala što za vidjeti. Stajao je s rukama u džepovima i govorio kako je ona malo paranoična i da inače iz zabave zove hitnu i laže. Njemu je to bila zajebancija. Zajebancija koja nikome nije bila komična osim njemu.
Hitna je otišla i odvukli smo se u stan. Sjela sam za kuhinjski stol i uhvatila se za glavu. Samo tren kasnije čula sam uzdahe. Ustala sam se i pogledala u sobu. Ljubavni par u ekstazi. Polugoli…
-Ok, Lea. Idem ja. Vidim da je sve opet po starom. Molim te, nemoj me više zvati zbog ovakvih gluposti.
-Ne, ne idi. Molim te. Budi s nama. Evo, sredili smo se. Sve ok. Nećemo se svađati. Samo se mazimo. Ostani.
-Gle mala, ako vam fali treća osoba u krevetu mogli ste pitati, a ne raditi komediju od večeri. Nije da bih pristala, ali mogli ste pitati. Tako štedimo vrijeme svima.
-Nemoj ići.
-Čujemo se. Javi se kad se otrijezniš.
-Nemoj. Pričekaj pola sata. Samo da se izmirimo.
-Adio.
Otišla sam i nije mi bilo jasno kaj se to zbivalo i čemu ljudi rade takve bedastoće.
Mislite da je tu kraj? A ne. Dragi moji, krvavo tek slijedi.
Sat vremena kasnije zvonio je telefon.
Plač.
-Dođi…
Istog trena osjetila sam užas. Grozan osjećaj prostrujao mi je tijelom.
Nisam mogla ući u njezin stan. Ležala je na podu tik do vrata.
-Lea, pomakni se. Ne mogu ući.
-Ne mogu.
-Molim te. Samo malo. Ne mogu ući unutra.
Jedva sam otvorila vrata. Ležala je na podu. Lice prekriveno krvlju. Kosa raščupana. Sva u modricama. Počela sam plakati. Sagnula sam se, skupila snagu i jedva je podigla. Odnijela sam je na krevet. Gledala sam u njezino lice s užasom i neizmjernom tugom. Nisam razumjela. Nisam to mogla shvatiti. Zar je ljudski um takav? Zar smo svi mi negdje duboko u sebi životinje? Nježno sam uklanjala svaki trag krvi s njezinog tijela. Šutjela je i tiho plakala. Nešto se u njemu prelomilo i odlučio je postati nepravedni sudac. Čuo je da je pričala s nekim dečkom na faxu... Od toga je krenulo. Bolesna ljubomora. Patološki slučaj.
-Lea, nisam znala…Ostala bih, ali djelovali ste ok. Uvijek su tako završavale vaše svađe. Nisam znala…
-Ok je mala… Nisi mogla znati, znam. Sve ok.
Zaspala sam pored nje i sljedećih mjeseci pokušavala otjerati njezinu bol. Fizički se oporavila, ali psihički… To ostaje cijeli život.
Rekla sam, prošli su mjeseci. Strašno je patila. Voljela ga je i to sam razumjela, ali ne i to da čovjek može preći preko svega i zaboraviti.
Da, zaboravila je.
-Moram te nešto pitati.
-Reci, Lea.
-Čuli smo se. Pomirit ćemo se…
-Molim?
-Daj, trebam samo tvoje odobrenje.
-Čije? Moje? Ne treba tebi moje odobravanje! Tebi treba nova glava. Ti nemaš tri čiste u njoj!
-Molim te, prihvati ga zbog mene. Molim te.
Nisam joj ništa odgovorila. Šutnja je bila znak da ću joj, kao prijatelj reći što mislim, ali moje mišljenje ne mora nužno biti i njezino. Željela sam da bude sretna. Ona je očito to znala biti jedino s njim.
Da. Pretpostavljate, pomirili su se. Ja sam i dalje djelovala kao da one noći nisam bila jedan od aktera te strahote. Njezina želja bila je uslišana.
Dan prije vjenčanja, eh, udala se za dotičnog, rekla je:
-Znaš…da si bila tamo to se ne bi dogodilo. Ti si kriva. Tebe ću kriviti cijeli život.
Gledala sam u nju s nepovjerenjem i pitala se jesam li doista kriva. Danas znam da moj ostanak ne bi ništa promijenio. Bilo je pitanje dana. Danas znam da sam te noći izgubila prijatelja. Danas znam da ljudima pomažeš na svoju savjest. Pomoći nekome? Ne znam. Možda i ne. Možda se u konačnici ništa ne bi promijenilo, ali bi sve bilo nekako ljudskije i dostojanstvenije.
Nakon nekoliko tuča i hospitalizacija, dobili su dijete.
Znate onu staru, otrcanu: Pomozi sirotu na svoju sramotu. ?
To je tako.
Kasno je. Laka vam noć…
- 23:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Ma znaš šta? Mirne duše ti mogu reći, iako sam i ja imala jednom takvog kretena, da je ona biček obični zbog takve izjave tebi, i da zaslužuju jedno drugo u toj svojoj bolesnoj patologiji. Žao mi je kikača, jer će on ili ona naučit biti ili žrtva ili zlostavljač. Ne okreći se nikad za njom, nije vrijedna...Ona nije željela pomoć od tebe nikada, ona je samo patološki željela sve više i više pažnje i osjećaj da je jedina u nečijem svemiru. Ti si joj poslužila svrsi i pao je otkar...Nabijanje krivnje kada postojiš i bez nje...Klasika... Sam ti piči dalje od takvih ljudi, curo, i nikada se nemoj zaustaviti... (Vulgar 02.03.2006. 00:11)
neko ostaje đubre do kraja, ti ostani prijatelj do kraja pa kaj košta da košta. (legasvega 02.03.2006. 08:02)
Ne mogu vjerovat da neko može prijeć preko tako čega...ajme, ajme...crna kronika. (MadameB 02.03.2006. 09:38)
Tužan primjerak ljudske gluposti ta tvoja prijateljica(kao da si opisivala jednu osobu meni vrlo blisku)doduše njen muž bi se smirio od straha predamnom,a ona bi molila da ga ne diram(nakon što bi me prvo zvala upomoć),a nakon mog odlaska sve bi bilo po starom.Ima takvih jako puno,nažalost.Pozdrav iz Rijeke! (Forza Fiume 02.03.2006. 10:59)
Thoreau je rekao:"Većina ljudi živi životom tihog očajanja". A ja bih dodao: mnogi kao da uživaju u tome. (misko 02.03.2006. 16:42)
ma katastrofa,,puno je lakše kriviti drugog nego priznati sebi da živiš u velikoj grešci... btw. kak je na poslu? (bokyzg 02.03.2006. 18:16)
ne znam, ljudi moji. kao što bi rekao balašević:"To je tako...ne pravi od tuge nauku...". @boky- ne smijem se žaliti. bit će bolje. tek sam na početku. (pantera 02.03.2006. 19:19)
upravo si spomenila moj najdraži Balašev stih :) a ova gore, ne znam, ja to ne mogu shvatit valjda jer previše takvih ljudi poznajem i žena koje su izvukle deblji kraj radi nečega šta ja zovem glupost a one ljubav... (Viz 03.03.2006. 00:20)
Uh, što reći?! Izgleda da je on NJENA sudbina, kakav god bio. Jadno dijete. A tvoja sudbina je ONA. I bit će onoliko dugo koliko ti budeš željela. (Pjesma o jednoj mladosti 03.03.2006. 17:32)
čovjek se umori...ja sam se umorila, a na kraju svakog umornog puta stoji praznina...:), ali uvijek postoje ljudi koji će je popuniti :) (pantera 03.03.2006. 18:22)
nikada mi nece biti jasno sta jednog covjeka moze natjerati da se veze uz nekoga za koga zna da ce mu od zivota uciniti pakao... (Veliki Zeleni 04.03.2006. 17:33)
|
