Designed by 1971
 

VJEROVATI U PETRA PANA

 

 

 

20.11.2006., ponedjeljak

DRUGAČIJE...

Poslala mi je jučer mail s nekim linkom. Neka pogledam, ako uhvatim vrijeme za rep, napisala je. Sjetila sam se toga tek prije neki tren i otišla provjeriti zašto mi je poslala baš tu adresu i zašto je pomislila da će me upravo tamo nešto zanimati. Već kod druge rečenice shvatila sam. Taj tekst me samo podsjetio na neka davna vremena i na neke misli koje više ne prizivam jer je život želio drugačije…

Sjećam se u magli tog nekog prvog susreta. Brat me vodio sa sobom. Mislim da tome ima već podosta godina. Mora da je u mojoj glavi nešto proradilo kad se sjećam takve sitnice. Ne mogu se sjetiti u kojem stanu je to bilo, u kojem kvartu, ali se dobro sjećam jednog zavoja koji je vodio u tom smjeru. Baš taj zavoj mi se pojavio nekoliko puta pred očima u ovih nekoliko godina, ničime izazvan niti pozvan, samo sam ga vidjela, iako nisam znala razlog zbog čega mislim o takvoj banalnoj stvari.

Vrijeme je prolazilo i susrela sam se s njegovim likom u nekoliko navrata. Nikada nisam pomišljala nešto nedostižno ili da sam zgrabila sanjarsku notu. Ne, svidio mi se i to je bilo više-manje to. Zapravo, voljela sam ga promatrati. Njegovi pokreti rukom, način na koji podiže naočale, prsti na usnama kada nešto priča i stane na tren da bi razmislio, previjanje u struku kada stoji, a izvalio je nešto smiješno. Njegov hod je uvijek bio uspravan, prsa prema naprijed, visok muškarac, savršen hod, dobra stražnja strana. On je možda prvi i zadnji muškarac u kojeg sam ciljano gledala i za kojeg sam pomislila: kako ima dobro dupe!

Netko tko ga ne poznaje pomislio bi samo kako je pomalo u fazi „tko sam-što sam“, kako je njegov gard nedoličan, a ja sam opet mislila kako na sve to ima pravo. Njemu je to stajalo, bez toga on ne bi bio on, on zapravo ništa nije želio reći. No, znam, volio je biti primijećen. Volio je biti frajer (na kraju krajeva to si je mogao i dopustiti). Naravno, ja nikada nisam shvatila zašto je to toliko važno?! Ja nikada nisam voljela frajere. Meni su frajeri išli na živce. No, očito samo oni koji su mislili da su upravo to!

Možda su me najviše nasmijavale njegove filozofije! On je uvijek, ali uvijek, na sve imao odgovor! Analiza koliko ima od zgrade do stadiona mogla bi trajati satima. Kod njega je to moglo biti mjerljivo u minutama, koracima ili pak parkiranima autima. Dok su drugi već umirali od smijeha ja sam zadivljeno gledala u njega i mislila: ma dokle ćeš izdržati, čovječe??? Gdje je tebi kraj?!

Samo jednom u životu sam ga ciljano gledala u oči i odlučila samo jednom uspjeti zadržati pogled. Od svih sitnica u životu koje je pamtio i primjećivao, ovu nije primijetio. Možda sam naivno samoj sebi poželjela slagati da je taj pogled važan i da će ga pročitati. Nije to učinio. Zaboravio je da mi je čestitao rođendan, ali je zapamtio da nisam istoga trena otišla…

Čovjek se zapita gdje je zalutao i kuda je skrenuo, a da pritom nije nekoga uspio susresti?

…život je ipak možda želio drugačije…

- 14:31 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.11.2006., četvrtak

Frenkensteinova mlada...

Koliko puta mi se dogodilo da mi je netko ukazao na svoje fizičke „nedostatke“. Srela sam se s tim podosta puta, ali mi nikada nije bilo jasno zašto mi se to daje na znanje. Ja ionako te nepoželjne(što se njih tiče) fizikalije ne primjećujem. Meni to jednostavno nije važno. Za mene su to znakovi koji određuju nekoga i čine ga posebnijim od onog drugog. Poput otiska prsta- neponovljivo i jedinstveno. Da ne djeluje kako je miss Pantera sva fina i oblikovana prstima samoga Michelangela Buonarottia, ona će tu sve lijepo servirati. Tko zna, možda se na kraju uplaši same sebe i odluči se podvrgnuti estetskom zahvatu. No dobro, to neće jer nema love za to, ali da ima… eh!

Odakle da krenem? Možda najbolje od vrha!

1. u nekim ranim godinama okušala sam se u sinkroniziranom „plivanju“ i pokušavala izvesti predivnu piruetu, ali me zaustavila gornja površina hrastovog stola u kući mamine prijateljice. Rub stola bio je rezerviran samo za mene!!!! Danas to izgleda tek kao bora kada se namrštim. Tek poneki detaljisti primijete i upitaju: A kaj ti je to?

2. drugi ožiljak na bradi u obliku križa zarađen je prilikom ludovanja u štramplama sa sestričnom na skliskom parketu i pokušaja uspješne izvedbe prvog čina Labuđeg jezera! Nitko mi na kraju balade nije pljeskao!Još danas se sjećam kako je izgledalo i boljelo šivanje!

3. nikada nemojte dozvoliti djeci da se spuštaju po rukohvatu od stepenica. Da, naravno, pala sam s 3 metra visine na lice! Nosila sam naočale i imala aparat za zube u ustima. Podsjetnik tome su šavovi na usni koje vidim i osjetim samo ja, ali su tu. Na dan kada mi je rodbina dolazila u posjet svi su stali ispred kuće i nisu se ni mrdnuli kada su mene ugledali onak plavu, krvavu i isprebijanu!

4. par malih ožiljaka prilikom pada na skliskim pločicama na koji je netom prije pala čaša i razbila se u milijun komadića. To je kao mapa s blagom…

5. jako sam voljela kao mala spavati na desnom boku i u debilnom položaju svaki put „isprefrknula“ uho! Mama mi je to bezuspješno lijepila flasterom da bi ispravila maleno uho! Uho više nije tako malo, nije ni klempavo, ali ipak mrvicu odaje kako je nekada izgledalo.

6. zubi!!! Ajme! Pantera nema jednu dvicu tako da joj je raspored očnjaka malo zeznut! Iako to nitko ne primijeti sve dok im ja to ne kažem. Pantera ima i mliječni zub! Još uvijek! Kojem je vrijeme da ispadne van. Vidim i sama da mu je istek roka trajanja jako blizu! I znam da me onda čeka još jedan most i još par tisuća kuna u ustima! Bemu, ja skoro pa ko Million Dollar Baby! Ok, o tome budem kad dignem drugi kredit!

7. ako nekaj mrzim, ali ono, stvarno mrzim, onda je to depilacija! Sjela sam ja par puta i očupala se onak… ko da čerupaš kokoš, ali nema više!!!! Britvica može, ali čupanje više nikad!!!! Lako je nekome tko je visok kao svaka normalna prosječna žena, ali ja sam preko 180 i moje noge su skoro 2/3 tijela… Možemo množiti i zbrajati i doći do izračuna koliko je veća moja površina kože od ostalih dama!

8. britvica može biti ok! Bezbolna! Dobro, isušiš kožu, svrbi, pika, ali to nije najgore. Najgore je kad ti buraz donese britvicu i veli: Mala, ovo mi je dao frend. Ja već imam dosta toga, a znam da ti izbrijavaš noge pa možda ti treba. Britvica je super! Američki proizvod! Ma, mrak! Ja oduševljenja, konačno nekaj s čim povučeš jednom i stvar riješena. I onda… Nije meni jasno za kaj je ta britvica napravljena? Jesu to Ameri smislili da bi se žene zaklale ili da bi obrijale noge??? Kada je najednom izgledala ko da se u njoj odvijalo kolinje! Izrezala sam se cijela! Bacila sam je gore na policu i od tamo me i dan danas gleda! Neka te!

9. voljela bih da imam malo manje mišića i da se moja sportsko-vanjska definicija malo ublaži.

10. želim tanje usne jer na ove ne mogu nanijeti tamniji ruž, a da pritom ne izgledam kao da me netko s letvom izlupao po ustima.

11. želim veće sise, manje dupe i… duuuguuu kosu…

12. zadnje vrijeme me ten zeza i čini mi se da od onog lica ko dječja guza polagano ulazim u pubertet!

Ima još ponešto… ali to znaju ipak samo rijetki…

Pročitavši sve ovo učinilo mi se da ćete pomisliti da je Pantera Frenkensteinova mlada! Ne uplašim se ja kada se pogledam u ogledalo. Nekad si čak i namignem…

Htjela sam reći… to sve čini mene. Zbog svega toga sam ja upravo ja! Zbog svih tih tuđih malih „mana“ ja doživljavam ljude na najposebniji način na svijetu! Zbog toga ih volim… Zbog toga su jedinstveni…

- 10:09 - Komentari (23) - Isprintaj - #

07.11.2006., utorak

Nemoj obećati...

Ušla je u sobu i zatvorila vrata. Jedini izvor svijetlosti je dopirao s mobitela koji je davao znak da je punjenje u tijeku. Opustila se na krevetu i legla na bok. Gledajući kroz zamagljeni prozor uhvatio ju je strah. Pokušala se othrvati neizvjesnosti i nekim riječima. Pomislila je čak i na: Farewell, dakle! i na Never more! i na Let it be…

Pomislila je kako je bolje zaspati i ne razmišljati. Strah nije bio neopravdan, ali postojalo je još načina kako smiriti misli… Možda je i za ovo bilo prerano.

Tražila je spokoj i vraćanje vremena koje nikako nije željela vratiti. Kako možeš zaustaviti sat, a očekivati da će vrijeme i dalje teći? Možeš li vratiti osjećaje? Praviti se da se nije dogodilo?

Jednom je molila samo jedan trenutak s njim i obećala da više neće ništa moliti. Nakon toga tražila je dan i „nikada više ništa“. Molila ga je da joj samo jednom obeća. Da joj obeća samo jednu stvar i da neće morati ništa više obećati. On to ne zna. On ne zna da će morati obećati… iako dobro zna da obećanje ne znači nužno i održavanje obećanog. Neke želje ne možeš ispuniti. Neka obećanja ostvariti. Neke trenutke proživjeti. Neke snove prosanjati. Neki ljudi ne smiju se sresti…

I da je mogla, da je bio tu, da su to bili isti životi, isprepleteni, molila bih ga da joj obeća:

-da će je ujutro poljubiti prije nego ode na posao
-da će joj dozvoliti da mu sveže kravatu
-da će je uvijek zagrliti pred spavanje
-da će joj uvijek dodirnuti ruku kada se igra s njegovim mobitelom
-da neće spuštati pogled čak ni onda kada ona ne može zadržati svoj
-da će se nasmijati potajno na neku sitnicu i da će znati na što je mislio
-da će joj bez riječi moći u svakom trenutku pokazati koliko mu je stalo
-da će je uvjeriti da može i da samo nastavi
-da će joj pokazati da nije tako teško i bolno kako se čini
-da će osjetiti da i kada je sama da je on pored nje
-da ipak neće zaspati napuštenog dlana
-da će se probuditi pored njega i uvući se u njegov krevet
-da će je uvijek nasmijavati
-da će obrisati suze
-da će jednog dana sjediti zajedno na jutarnjoj kavi i čitati novine
-da neće htjeti mijenjati svoj život dok je uz njega
-da će dijeliti i dobro i loše, sve probleme i svu sreću
-da će je podići s poda kada se posklizne jer je pao snijeg
-da će je baciti u snijeg, leći pored nje i ljubiti je
-da će danje svijetlo biti na njihovoj strani
-da će sve proživjeti zajedno
-da će rukom prelaziti po prvim borama
-da će mu uvijek moći položiti ruku na vrat
-da će vrijeme hodati paralelno s njima

Tražila sam je da mi obeća kako nikada neće očekivati ispunjenje obećanja, nego pomirenje i povremeni osmijeh.

Možda i uspije. Pričat ću vam jednom….

- 15:30 - Komentari (38) - Isprintaj - #

03.11.2006., petak

O tebi se ne zna, ne zna baš sve...

Govorili su joj da perfekcija ne postoji. Sreća se uvijek skriva u prašnjavoj kutiji na tavanu koju nitko ne otvara. Rekli su joj da se na tjelesno navikneš i da je dodir uvijek samo dodir. Učili su je da skriva suze jer one bude ono nejasno u ljudima. Pokušavali su suziti njezin vidokrug i zatvoriti je pod stakleno zvono. Uvjeravali su je da je poput Zvončice iz „Petra Pana“. Nisu joj rekli da je život težak. Da je on jedan jedini. Da treba disati punim plućima. Ne, nisu rekli.

Ništa oni nisu znali…

Osmijeh na licu. Drhtaj srca osjetan. Život u trenu proživljen. I sretan. Bljesak.

Nisu je naučili kako živjeti. Jer nisu znali kako. Pokušali su samo pisati…


ja sam ja,
al' ima nas dva.
jedan sam ja, a drugi Ja.
obojica nas imaju tebe
al' kako se čini
to rade na smjene
jedan sam ja
a drugi sam Ja
Ja sam uho, oko, sluh i vid
Ja sam čvrst kao zid
ja sam biljka
koja se tobom hrani
koja te čuva
brine i brani
ja sam ja
a on (Ja) je ja
i mi smo dva
od jednog stvorena
ja sam ja, tjelesno ja
i Ja sam ja (duševno ja)
ja i Ja, Ja i ja
danas sam Ja
volio tebe
što i sada činim
a ja?
gdje sam danas ja?
samo patnik
ili već za četvrtak
ratnik
jer tada sam ja
ja na redu da te volim
a ti (Ja)…
ti čuvaj nam stražu
ti čuvaj nam dragu
pričat ću ti jednom o njoj…
-----------------------------------
Ja i ja
to si ti.....
ti me činiš
ti me hraniš,
a možda i ne…
ti si ti, a ja sam ja
nas je četvero…
kao mali krug
perfekcije!

pg

- 15:09 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Kolovoz 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (3)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (7)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (5)
Lipanj 2006 (8)
Svibanj 2006 (11)
Travanj 2006 (12)
Ožujak 2006 (15)
Veljača 2006 (11)
Siječanj 2006 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari Da/Ne

Opis bloga

zar ga mora biti?


dakle...

Danas je Mali princ dobio novog vlasnika, samo za privremeno. Ja sam dobio više, okusio sam nešto već odavno zaboravljeno. Ovo je definitivno moj dan, no ne bih mogao bez tebe, zato hvala ti. A sutra je tvoj dan i to je već definitivno.

"Naravno, ponekad je promjena i više no korisna. Nadasve osvježava i čini te poželjnijim/om. Ako je to tvoja promjena. Ukoliko je to promjena tvoga materijalnog, onda pak poželjnost je suvišna. Ukoliko je to promjena okoliša, opet si umješan/a u mix raspoloženja. Možda je samo drugačiji kut gledanja ili motiv koji te tjera da gledaš ovako ili onako. Ali ja to stvarno ne mogu znati."
pgreen


Dobro što nisam zapisala njegov broj telefona, što ne znam gdje stanuje, što ga mogu izgubiti, ne optužujući se da sam propustila priliku.
A ako se tako i dogodi, ako ga izgubim, bar sam dobila jedan sretan dan u životu. S obzirom na to kakav je svijet, jedan sretan dan gotovo je nalik čudu.


"Dva svijeta su se napokon našla. Na trenutak zaustavila svoju vrtnju i stvorila novi svemir!"



moja sjena
VAKUUM "I čudan je to virtualni svijet. Toliko čudan, da ne znam kako bi ga opisala jednom dragom biću, da se nekim čudom, nakon 15 godina kome, probudi. Možda je bolje nikada se ne probuditi iz svog sna. S naglaskom na možda."

Ljudi koji život znače

@
"Dobro je pomislih, jer se nisam želio prisjećati najmračnijeg djela moga života, djela života kada sam trebao živjeti punim plućima, kada sam trebao izlaziti, veseliti se, plesati, pjevati, ljubiti......"

aquaria
"Možda napišem priču o životu kojeg razumijem, ali ga ne želim živjeti."

Archie
"Onako ga ispijaš polako i groziš se okusu kave koju ostavljam na usnama, odveć gorka aroma jutra."

bobica
"zima stiže. pitam se što se dešava kad se magla u očima prepozna s maglom oko mene..."

candy
"jednom se živi, a ovako dobro samo ako imaš novaca."

carica vrta
"ako oklijeva, misli da nije vrijedno.
sve ostale činjenice nisu bitne.
(ali, i onako se ne bi složila sa mnom.)"

DragonFly
"Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta..."

feniks
"Jutro je svanulo..ptice drugačije pjevaju...sunce nekako drugačije grije/prži..
Jutros mi je netko stavio ljubičaste očale na oči!!! I za divno čudo još su tu!"

Forza Fiume
"Toliko puta sam
otišao slušajući
svoje strahove.
Ostavljajući dio
sebe i skrivajući
suze. Čekajući
ljubav, da odnese
hladnoću koja me
je izluđivala kao
ćup pun zlata na
kraju duge."

frifolčina
"Bježim od analiziranja svačega i svakoga,
nečega i nekoga, jer to je gladan bezdan koji nema kraja..."

gospon gajo
"Mislim dakle postojim! Jednom je to netko dobro rekel, makar je bil totalno konfuzan. Zgleda da je sve prešlo kvragu jer eto vidi se kak Vlada vlada…."

innah
"....dobrodošli na odmor u zemlju gdje altruisti postaju egzorcisti, a čudesa nisu rijetkost."

Lego kockica
"zagasil je čika te se ispruženim i od duvana žutim kažiprstom desne ruke lagano naklonio prema meni i hrapavim glasom zaustioo: znaš li ti dijete...?
mislio sam u sebi : e lega najeba si....."

miško
"Gledam u njene noge i uživam u njihovoj ljepoti, ne dozvoljavajući njihovoj glatkoći, koja toplo sijeva i blješti, da me još jednom prevari i povede na put sjećanja. Slatkog. I bolnog."

oldsoul
"Još ga zamišljam u polutami njegova ateljea ....
Budući da ga poznajem , potpuno sam mirna : znam da ne žali , znam da već misli na nešto drugo i da već novi likovi dobivaju svoje obrise .... I s nježnim i bolnim osjećajem ... znam da ni on nije zaboravio ............"

pjesma o jednoj mladosti
"Što reći djetetu? Zagrliti je, bez riječi, obrisati suzu ako kane... Pričale jesmo, neću poticati ponovo dok sama ne izrazi želju za razgovorom jer kod nas to bude naširoko i naveliko – da ne kopkam po svježoj rani. Baš me zanima što će ta mala reći..."

rilady
"Nismo mulci, nismo bez iskustva, nismo bez stavova, nismo bez znanja što želimo. Ne treba proći par godina da bih znala jel' to TO."

serafina
"Na meni je da povjerujem još jednom mome ocu i svemu u što je vjerovao i učio me.
Da se pomolim i ponovim «Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj možda se ipak sve u dobro pretvori…»"

sklblz
"Pogrešno sinkronizirani glasovi ispred Kavkaza mi odvukoše misli.
Plavi dim cigareta i čaše na krovovima automobila

„Nisi na rođendanu?”
„Nisam. Otići ću kasnije. Nekoliko godina kasnije.”"


svjetioničarka
" Nekada mi se čini da pišući te poruke i odašiljući uokolo podsvjesno puštam svoju životnu poruku u boci. Često se osjećam kako se na taj način odričem svojih najljepših snova, odustajem od onog o čemu sam maštala, ispuštam iz ruku nešto što nikada nisam niti imala.
A opet, tko zna? Možda jednoga dana... Možda."

starcatcher
"U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?bIli se on bas u trazenju skriva?"

stereokemija
"Nema te nervoze koju djeca ne mogu da smire, nema te tuge koju djeca ne mogu da oraspolože, nema te boli koju djeca ne mogu da izliječe..."

Trill
"A ne. Ja imam neke druge brige. Planetarne, svemirske važnosti. Brine me raspored i status planeta. Želim red u svemiru.
I da nam vrate Pluton. On je naš. Kao nekad Trst."

zvončica
"Vjerujes li da svatko posjeduje barem jednu, malu zvijezdu?
Putujes li ikad na svoju?"



FROM HOLI...(16.01.2006.)

OBJAŠNJENJE

Sad shvatam:nismo došli zadovoljni ko trave,
Što niču da ih gaze nečije trapave zore.
Mi smo zvezde,što ludo u mrak se strmoglave
I zbog jednoga bleska ne žele da izgore.
Imamo ruke,dobre kao aprilske laste,
Da se grlimo plavo i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
U pupoljcima vida ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega.I zubatog.I nežnog.
Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno.I sve je neizbežno:
I ove istine dobre,i ove dobre laži.
Prejeli smo se kažem,i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti i ruši daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni smo da smo lepi,isto koliko i ružni,
Stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo,al nismo postali pepeo sivi
Od koga bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi,pa ipak:drukčije živi.
Od svih ostalih živih,na ovom zbunjenom svetu.
I najzad:tako je dobro što nismo samo trave,
Što talasanja svoja nijednom vetru ne damo.
Već smo zvezde što sjajem svo nebo okrvave
Željne da budu sunce,makar trenutak samo...



Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje, ako
More odnese Grudu zemlje, Europe je manje,
kao da je odnijelo nekakav Rt, Posjed tvoga
prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka
smanjuje mene jer sam obuhvaćen u
Čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono
Zvoni; Tebi zvoni.


92
LJUBAVI moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema zivota do ovoga koji zivimo.

Prah u zitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Ovu livadu na kojoj se nadjosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što mje imala rodjenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje ili usne.

P.N.


od 1.6.2006.
Counters

Free Counter


Moram navesti da je 5.9.2006.
moja mila zračna bila 4000 posjetitelj ovoga bloga! :)


DJECA PONOĆI

Tko-što sam? Moj je odgovor: ja sam ukupni zbroj svega onoga što je bilo prije mene, svega onoga što sam bio-vidio-učinio, svega što su meni učinili. Ja sam svatko čije je postojanje na svijetu utjecalo na mene i sve na što sam ja utjecao. Ja sam sve ono što će biti kad mene više ne bude, ono čega ne bi bilo da mene nije bilo. Ponavljam posljednji put: da biste razumijeli mene, morat ćete progutat cijeli svijet.




-Tko je?
-Nitko, prijatelju. Samo koraci u noći.


Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dođe d-moll.

Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prođe sve to.

Jedan d-moll me dobije kako odeš ti. U sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.

Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.

Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"

Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.

Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...

I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila...
























































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































eXTReMe Tracker