VJEROVATI U PETRA PANA

22.03.2006., srijeda

Čemu se nadala kad je izmislila tu čudnu sliku?

Kako da napišem priču? Mislim, kako da izvedem interpretaciju drukčiju od svih prijašnjih? Možda nam nije dano da mijenjamo stil pisanja. Tada zapravo mijenjamo sebe. Ja nisam pjesnik. Nisam ni neki pisac. To su tek mali djelići mene. Moje stvarnosti, mog života i moje fikcije. Čudno, ali uvijek pomislim kako je sve to dio nečijeg života, sve što sadrže ti znakovi su zbroj nečije stvarnosti. Ja ne znam pričati priče. Ja ću pokušati napisati priču. Bilo bi zgodno kada bi i drugi to tako prihvatili. Može li jednom priča biti samo priča i ništa više? Fikcija? Može li, pitam ja vas? Nastavljam dalje bez ikakvog odgovora i odobravanja. Meni odobravanje ne treba. Meni odobravanje puno znači, ali mi ne treba. Jer ja mislim svojom glavom i zbog nje sam takva kakva jesam. Tvrdoglava. Ponekada tresnem u zid svom snagom i boli me za poludit, a ponekada, kažem ponekada, uvidim da sam napravila pravi potez. Onako, šah-mat!

Prije, recimo, gotovo tri godine imala je svoj dan. Naravno, ideja nije bila njezina jer se inače nije voljela isticati svojim postignućima. Voljela je pohvale i komplimente, ali ih nije znala prihvatiti onako kako to priliči jednoj dobro odgojenoj dami njenih godina. Bilo je tu ljudi, komešanja i tapšanja po ramenu. Činilo joj se da se svi smješkaju i to joj je postalo previše. Željela je otići, ali to je bio njen dan. Pa, ne možeš otići sa svog dana, od svog dana! Bježanje joj je uvijek polazilo za rukom, no ovoga puta bila je prisiljena ostati. Njega tada nije primijetila. Možda da tome nije bilo tako možda bi poželjela napraviti još koji korak bliže. Danas zapravo ne zna zašto ga nije primijetila. Istina, percipirala je njegovu energiju, ali to je bilo sve. Vjerojatno ljudi pamte neke posebne bljeskove svog života i to svatko zasebno. Njemu je taj tren ostao urezan u pamćenje, a ona je opet nespretno odmahivala glavom uz ispriku kako ipak ne pamti. Pamti mnogo, ali ne i to. Sad osjeća zrnce tuge zbog praznina u tom sjećanju. Možda bi danas bila plemenitija da je upamtila. Možda bi joj danas neke stvari bile jasnije. Čini se da svi negdje putem rasipamo puzzle života.
Njihov odnos gradio se iz dana u dan i to ne s nekom namjerom ili neopisivom željom za prijateljstvom. Gradio se lagano bez ikakvog pravog razloga. Ponekada su susreti bili vezani uz posao, ponekada je navratio samo odmoriti misli, ponekada jer je bio bijesan, a ponekada jer ju je želio vidjeti, barem je ona u to vjerovala. Prisjetila se neki dan situacije kada su trošili slobodno vrijeme zajedno. Nisu bili sami. Naprotiv, okruživalo ih je još dvoje ljudi, ali oni to nisu primijetili. Sebično su živjeli u svom svijetu i smijali se glupostima. Gospodin do njih im je to zamjerio i nespretno joj dobacio kako joj je vjerojatno jako dosadan i nezanimljiv jer uopće ne može ni odglumiti kako primjećuje da se nalazi u sobi. Samo se nasmijala, rekla kako je to notorna glupost i odmahnula rukom. Istoga trena zaboravila je na riječi dotičnog gospodina i vratila se u svoj svijet, njegov svijet. U njihov svijet.
Danas kada je promatram vidim da je to bio trenutak kad je shvatila. Dan kad je odrasla. Nije mi to priznala, nije to priznala ni sebi. Zapravo isto, laže i danas. Laže jer mora, jer je tako lakše. Vidim joj svakog jutra na licu tu laž i zbog nje može nastaviti dalje živjeti u svijetu stvarnosti. Ta laž joj, priznajem, dobro stoji.
On je nevjerojatnom lakoćom čitao njene znakove. On je bio jedini koji je zviždao za njom i znao je da će se samo na njegov zvižduk okrenuti i da će to rezultirati osmijehom na njenom licu. Zato je zviždao sve češće, a ona se sve češće smijala. Njihov svijet nalikovao je na lunapark ili na neku mentalnu instituciju u koju po defaultu moraš ući s osmijehom od uha do uha. .
Znam da se začudila onoga dana kada je sigurno došao do nje i sjeo. Pričali su o svemu. U nekoliko navrata zapitala se zar je moguće da se tako ponašaju? Da im ništa ne smeta? Živjeli su u svom svijetu. I čarolija je bila u tome što nije bilo ni mjesto ni vrijeme za njihov svijet, ali oni nisu marili. Zagrlila ga je ne razmišljajući što čini. Što će drugi reći. Zapravo… ne mogu reći kako nije razmišljala, da, razmišljala je, ali srcem.
One jeseni je otišla. Život slika neke čudne trenutke i nikada nisi siguran kako će tvoj portret izgledati. Možda poput slike Doriana Graya? Ali njihova duša nije starjela. Bila je šarena i čista.
Danas ih dijele kilometri, sjećanja i virtualni svjetovi. Priznala mi je pred koji trenutak da je sretna bez ikakvog određenog razloga. Nije se već dugo tako smijala. Pogledala sam u njezinu dušu i razveselila se. Neka živi u svom svijetu. Neka joj on donese sve one čarobne trenutke koje oni neće moći pretvoriti u vječnost. U njihovoj zemlji živi bijeli zec sa satom u džepu i podsjeća ih na stvarnost. Neka im. Neka sanjaju.
Jutros sam pronašla knjigu pored njenog kreveta. Na označenoj stranici je pisalo: I kad se kasnije pred tobom otvore različiti putevi, a ne znaš kojim poći, nemoj kretati nasumce, nego sjedni i čekaj. Duboko udahni, s nadom, baš kao što si udahnula došavši na svijet, nemoj dopustiti da te bilo što omete, čekaj i samo čekaj. Budi mirna, šuti i slušaj vlastito srce. Kad progovori, ustani i poslušaj njegov glas, pođi kamo te srce vodi.

E da, ovako nekako završava moja priča...

Voljela bih da svi ljudi posjeduju takve male kutke svemira. Možda bi onda i svijet bio bolji i možda tada ne bih primijetila nesretne sudbine na licima ljudi kada jutrom putujem na posao.

- 21:25 - Komentari (24) - Isprintaj - #