VJEROVATI U PETRA PANA

21.03.2006., utorak

tisuću ZAŠTO? i nešto manje ZATO!

Pokušaj da se skopčam na blogov site ostao je samo pokušajem i to neuspješnim. Sad kao nekaj ima, ali sadržaj star tjedan-dva. Živo čudo ako zateknem svoje tekstove tamo gdje sam ih i ostavila. Možda kad nam ne bi pružali toliko mogućnosti tipa briši blog, zamjeni blog, stavi novo ime bloga, umetni one nacerene smajliće, umetni sliku, linkaj ovo i ono, tuži nekoga Upravi Bloga zato kad je infantilan… Ljudi, svemoguće mjesto posjećujemo! Ma, moj naklon… Još da šljaka kad poželim, uh, milina!

No, nisam tu došla da prikažem negativne strane ovog dragog mi mjesta, došla sam da ti odgovorim na neka pitanja. Na ona preko čijih sam odgovora prešla mumljajući zbog situacije koja me okružuje svakoga dana. Pitao si…ček,ček da se prisjetim…Aha! Pitao si kako sam pronašla blog?

Once upon a time je jednostavno bio spomenut na TV-u koji je u to vrijeme danonoćno radio u stanu. A baš sam tih dana bila nešto potuljena i zamišljena, baš onak fino pečena za piskaranje. Možda je to bio neki znak. Ma, sigurna sam da je. Ako ga takvim želiš prepoznati. Mhm, di sam stala? Da. tog dana sam sjela za komp, upamtila adresu i krenula. Nisam obećala da ću biti dosljedna niti da će me to okupirati i zaintrigirati. Ljudi su bili ti zbog kojih sam ostala. Sad već ima četiri mjeseca i zbog nekih od njih sam lakše podnijela one krize u koje sam bila, skoro pa često, upadala. Mazu si upoznao, onak virtualno. Veseli curičak, jako dobrog vanjskog pokrova (trust me), ali trn u oku za muškarce (i u guzici). Mazo, no hard feelings, honey, šalim se i plaćam kavu zbog ove opaske! Zelenka sam ti isto spomenula. Čovjek propovijeda mudrost i osjeti se životno iskustvo. Sve u svemu, vrijedi ga čitati. Savjet dana- nemoj ga previše ljutiti! Legasvegaje čovjek našeg podneblja. Slavonac koji je otišao u Podravinu (možeš to vjerovati????). ljubav čini čuda, a možda se tek boji žene. Ne djeluje plašljivo, ali ovo je ipak virtuala. Ni ja nisam ono kaj zapravo jesam, kao što vidiš! Jedna meni iznimno draga osoba je cura s nickom HoliGolajtli, ali nje nema u zadnje vrijeme. Žao mi je što nećeš biti u mogućnosti pročitati neke njezine prijašnje postove jer je sve smećirala , ne znam zašto, ali sam ipak (bravo ja!) prije faze čišćenja pohranila jedan mali dio koji mi je poklonila u jednom postu. Naći ćeš ga na mom blogu. Neke dijelove nje možeš pronaći i u prvim komentarima na mom blogu. Zaista mi je žao što je nema jer je unosila toliko šarenih trenutaka u ovaj svijet da je to bilo gotovo nevjerojatno. Ja vjerujem da samo puno uči i da nema vremena, ali da se povremeno prikrada i bude nam blizu. Holi, draga, ako se zatekneš ovdje, javi se barem da znamo da nas nisi zaboravila povesti sa sobom u Lisabon. Koga sam ti zaboravila spomenuti od stare ekipe? Bilo je tu još nekih ljudi, ali su morali otići. Viz je moja sestra po hladnim papcima i uvijek me oduševljava iznova. Pjesma o jednoj mladosti je naša učiteljica života. Eh, da! skoro zaboravih teutu. Za nju ti neću ništa reći. To ćeš ipak provjeriti sam! Moj opis njezinog svijeta bi bio samo blijeda slika. Ona je neopisiva, ali da bi to razumio morat ćeš prošnjofati nekoliko njezinih postova. Žena je legenda! Od novih ljudi (naime, i meni su dosta svježi) izdvajam bobicu, vakuum, vulgar i Forza Fiume…miško, aragorn…ma puno ih je i neka mi ne zamjere ako sam nekoga zaboravila spomenuti.

Eto. To su oni ukratko! Moj blogerski svijet. S njima sam provela zaista dobre trenutke, nasmijala se s njima, plakala s njima i zbog njih i nekako ti se ovo uvuče pod kožu. Oni su uvijek iskreni jer nema razloga zbog kojega bi morali glumiti veselje, zezanciju, tugu, ljutnju ili što već. Njihovi komentari ti daju snagu. Zbog njih znaš da ipak netko sluša. Ponekad ti je potrebno samo to da netko i letimično preleti preko tvojih slova, ali ti znaš da je bio tu, zadržao se nakratko i taj trenutak je bio dovoljan da ti malo pogleda u oči. Onako kako smo se ti i ja gledali. Ovaj prostor nam daje za pravo da budemo baš ono što želimo biti. I nitko nikome ne zamjera. Svi smo isti. Svi smo jako važni i snažni na riječima!

To je ukratko o onome zakaj se tu nalazim. Jako sam sretna što si mi se odlučio pridružiti u tom svijetu. Sad osjećam da imamo ono što zapravo nikada u stvarnosti nećemo moći ostvariti. Ja se tješim da postoji razlog zašto nam nije dano da bude, da budemo. Da… Razmišljala sam danas o tome kad sam stajala na kiši i čekala tramvaj koji je odlučio da baš moram čekati i da mi baš to čekanje treba kako bih razmislila. Znaš što? Ja mislim da ti i ja ne razmišljamo. I u tome je sva čarolija- u nerazmišljanju. Prvi puta u životu ne radim ništa promišljeno, odvagano i naučeno napamet. Znaš ono, dobro uigrani scenarij da ne bi dobio po prstima? E, tako nekako. Smješkam se sada. Smješkam se zato jer ne znam što da ti napišem. Još sam vrela od kupanja. Misli su mi se skuhale! Idem stavit kremu na lice i udahnuti. Onda ti se vraćam. Znat ćeš već i sam kada ću biti tu.
Tu sam. Aha, vidiš da si me primijetio!

Nisam noćas mogla spavati. Sanjala sam da se gušim i tek tada nakon trzaja i buđenja shvatila da imam još jedan napadaj astme. U onom vremenu sam, znaš to već i sam. Više se ne bojim tih trenutaka. Samo se nečujno iskradem iz sobe i odem po svoju malu pumpicu spasa. Onda se naslonim na dvosjed i gledam u zid misleći kako više ne moram na hitnu u neko doba noći, sad imam svoju pumpicu. Onda počinjem disati. To je neopisiv osjećaj. Kao da si ponovo rođen. Ma, bolji od orgazma (ispričavam se na direktnosti)! Možda bih je trebala zagrliti kada idem na spavanje jer toliko puta sam zahvalno pogledala u nju nakon samo jednog stiska. Ne. Neću je grliti. Znam da misliš da bi to bilo glupo i ludo! Ali znam da znaš i to da ja nisam uvijek normalna. U tim trenucima kada sam pohlepno hvatala zrak razmišljala sam o tebi. Kako smo dospjeli ovdje? Je li to bilo zbog mojih smjernica? Ne znam više. Znam da sam sretna, ali ne znam koliko dugo. Ne,ne brini. Ja ću biti sretna zauvijek, znaš mene. Zato i neću pričati o nečemu što ni sami ne znamo.
Ovo je čarobno. Šareno. Neponovljivo! Mi, ti i ja smo neponovljivi! Da, doći ćeš tog jednog dana i kemijat ćemo kako da se nađemo na kavi. Gledat ćemo se, smijati samo nama dokučivim glupostima i povremeno zapadati u one rupe šutnje, ali i to će nam biti smiješno jer ćemo znati zašto šutimo i zašto se smijemo tome što šutimo. Ti i ja znamo sve! Znamo! Zapravo… ja ne znam nešto. Saznat ćeš kada ti pošaljem popunjen onaj upitnik koji si ti meni poslao. Tada ćeš shvatiti da neke sitnice ipak ne znam. No, mirna sam jer znam da ti znaš kako ja znam one važne stvari. Kompliciram? I na to si navikao. Idem sada. Osjećam sumnjive poglede na svom vratu, a ja sam postala jako tajanstvena.


A sada the end, dragi moji…svaka sličnost sa stvarnim osobama je nenamjerna. Sve je dio samo vaše percepcije i dio onoga u što vi zapravo želite vjerovati. Ovo je ipak samo priča…koja će, možda, imati sretan završetak. Ja trenutno vjerujem u… and they live happilly ever after.

- 19:42 - Komentari (113) - Isprintaj - #