VJEROVATI U PETRA PANA

30.03.2006., četvrtak

Da vam objasnim...Pantera ne grize! ( ne uvijek i ne jako)

Desilo mi se u zadnjih par dana to da se meni neki dragi ljudi kroz mail ili kroz post pitaju je li se pantera nešto naljutila? Pitala sam se odakle takva reakcija i koji su moji postupci naveli ljude da pomisle kako se bavim ljutnjom! Možda je vrijeme da to ispravim, tj. da se objasnim. Pantera je po prirodi ovak jako iskrena i previše vrckasta, puno priča, premalo misli i onda kada se ko fol uozbilji ili baci neki ozbiljni komentar ili se pak prikrije na duže od pet minuta i ne pusti glasa od sebe- ljudi ne vjeruju (pa hej, pa i ja ponekada radim! Nevjerojatno, ali je tak!) „Panterice, jesi ti nešto ljuta? Nije vrag da si se sada nešto naljutila? Kaj sam krivo rekao/la? Daj, nemoj, to je bila šala! Vrati se! Sad se bum i ja pokupil ko Pantera. Ona se uvijek pokupi bez ijedne riječi! Gle, sad bu otišla! Nekaj se opet naljutila!“ (ja nikada nisam zapravo otišla, to ste trebali naučiti već do sada. grrr)

E pa dragi moji, stvar stoji ovako (od sada pa na dalje): pantera se nikada, ali nikada ne ljuti. U njezinom smušenom habitusu najmanje ima mjesta ljutnji. Ja lupim i ostanem živa. Ja sam krajnje neozbiljna čak i kada pokušavam biti ozbiljna (labby to najbolje zna). Da me poznajete, znali bi točno o čemu tu brljam. Ja ne želim ostaviti ozbiljan dojam (čini se da mi baš i ne ide). Ja vas fakat sve obožavam. Svakoga na svoj način i uzimam si za pravo (možda u tome i pretjerujem) zezati se s vama na svoj i vaš račun.
Mene možeš maltretirati i ja se dam. Možeš me bockati i provocirati i ja ću prihvatiti tu igru. Naravno, vratit ću vam istom mjerom. Ja uvijek vratim. Pantera nikada i nikome ne ostaje dužna! Isto tako dat ću vam do znanja da ste me razveselili, zabrinuli i uvijek ću se truditi shvatiti i prihvatiti vaš virtualni svijet. Upravo onako kako se vi trudite prihvatiti moj. I ja sam vam na tome beskrajno zahvalna. Kad mi cijeli svijet sjedne na leđa ja znam gdje mogu spustiti taj teret. Ima vas nekolicina koje sam zavoljela i želim vjerovati da sam se i ja vama uvukla pod kožu. Vi ste moj bijeg od stvarnosti i najčešće iskreniji prijatelji nego oni koji me okružuju. Većini vas ne znam lice, ali poznajem osobnost i kao takve formirala sam vas u svojim mislima, u svojoj virtualnoj galeriji likova. Bez brige, nitko ne izgleda kao da ga je naslikao Picasso (ono, u trendu je posjedovati Picassa (makar i repliku), ali je bljak! Meni to baš onak bljak! Nemam ni novaca da si priuštim to-bljak! No, nije mi zbog toga bljak. Ja volim vidjeti ono što je naslikano. Ja ne želim misliti o tome što je slikar htio reći! Najčešće nemaju kaj za reći nego nas uspješno zavaravaju, a ja ne želim svoj mali mozak ubijati takvim stvarima! Sve je to marketing! Želim se ujutro probuditi i da kada otvorim oči i pogledam sliku na zidu, želim vidjeti prekrasna polja puna različaka i sunce koje se budi. Želim vidjeti topli domaći kruh na starom sukanom platnu kojim je prekriven stol. Ne, ne želim vidjeti neke črčkarije od kojih me uhvati užas i zbog kojih ću se svako jutro snena preplašiti i pomisliti: Koji je ovo užas na zidu??? Jel to živo??? Ali ako baš želite biti kao Picasso, ok, onda ste kao Picassovih ruku djelo!) I evo, svima namigujem i poklanjam svoj poznati naklon u znak zahvalnosti na svakoj sekundi koju ste odvojili da bi proveli zajedno.

Mazo- ti i ja imamo neponovljivu priču i ne bih prežalila da te nisam upoznala onog hladnog dana kad mi je u životu bilo najteže. I još nekoliko hladnih poslijepodneva kad je tebi bilo najgore.

Holi- zar za tebe trebam riječi? Za tebe nemam riječi. Ti si neponovljiva i ti to dobro znaš. Uh, i sad kad sam vidjela slike (to sad nadoštukavam)...da, to si ti! To je moja Holi. Kao iz bajke...

Boky- e, kad s tobom uspijem razmijeniti jedan jednini komentar koji u sebi neće posjedovati brdo upitnika, znat ću da smo na pravom putu! Zato si poseban! Zato se razveselim kada vidim trag tebe na blogu, jer pouzdano znam da me očekuje rješavanje još jedne enigme (dotični je zaslužio malo iscrpniju karakterizaciju jer nas dvoje nikako da se skužimo! Pa da se onda ogradim od bilo kakvih nejasnoća koje bi mogle proizaći iz ove moje opiske. Da, znam da ti nije jasno, da imaš pitanja i nekoliko upitnika za mene! Neka, neka, sve ih razdragano čekam i prihvaćam! )

Teuta- draga moja, puno sam naučila od tebe. Neponovljivo. Samo da ti nije na pamet palo opet negdje zbrisati!

Lega- kad mi zagusti poželim otići tamo pred tvoju razbijenu kapiju (bez obzira na onu ukletu svinju u obližnjem šumarku), sjesti s tobom u auto i otići u Slavoniju. Slušala bih priče o tome kako je tamo nekada bilo i ti bi mi sve vjerno opisao. Kao da sam živjela tamo u nekom drugom životu i kao da ću sve to ponovo proživjeti u ovom sadašnjem. Spremna sam i transformirati se u „Grkinju“ samo kako bih izvukla tvoj titraj sreće negdje oko srca kada ona/ja uspije/m pogoditi tren i zaposjesti prvi komentar u nekoj tvojoj novoj priči.

Zeleni- ti si uvijek znao razumjeti moje šale i moje stanje (valjda si se zdušno trudio) i nikada nisi pomislio da se ljutim ili da sam si dala previše slobode u bezobrazluku. Uvijek si mi vraćao istom mjerom i prefarbao me različitim bojama, što sam ja sa zadovoljstvom prihvaćala. I ne stoji ti kada si tužan. To mi nekak ko da te netko zalio roza bojom. Onda znaš kak mi zgledaš u tim situacijama?!

Bobica- carice! Gledam i ne znam kako da te okarakteriziram. Podsjećaš me na mazu, a kad kažem to onda sam sve rekla! Maza je nova mjerna jedinica za oduševljenje, intelekt i prijateljstvo (i sexipil).

Forze- voljela bih da si sjedio sa mnom na predavanjima i objasnio mi neke stvari koje ni jedan sveučilišni profesor ne bi znao, jer oni nemaju tu snagu riječi koje ti nesebično od sebe daješ i koje s takvom lakoćom oživljavaju ispod tvojih prstiju. Legenda!

Viz- sestro po hladnim papcima! Tebe se ne treba analizirati. ja samo napominjem da veselo očekujem tvoji novu štoriju i ironičan pogled na nju! Ma, papuče su nenadmašive!

Pjesmo- s tobom se vraćam u Istru i zbog tebe se vraćaju sva ljetna sjećanja. Neopisivo.

Vakuum- ko vesela lopta koja živahno skakuće po ovome svijetu i smije se i onda kada je smijeh nešto što ne umijemo izvući iz sebe.

Miško- eh da mi je tvoj dar!

Labby (kojom bojom da tebe označim?)- ma, kaj da za tebe kažem? Taj osjećaj ne mogu opisati. Ti si bio kraj mene i onih dana kada nisam znala kako ću sutra. Slušao si me pun razumijevanja kada sam slomljena sjedila ispred tebe i u tvojim očima tražila odobravanje. I uvijek si bio na mojoj strani, bez obzira na sve. Ti si me uvijek tješio. Oprostio si mi one neke moje nenamjerne ugrize onda kada su te svi grizli. Jedan si od rijetkih kojima sam priznala da sam pogriješila. Jedino si se ti usudio pokazati kako ono dječje u nama ostaje i onda kada više nemamo pravo biti djeca. Uz tebe me vežu najljepši trenuci. Ti i ja smo dokaz da daljina ne znači nužno i kraj jednog života. Kilometri koje sam ostavila između nas nisu nas odveli u zaborav. I znam da si u sebi gunđao kada si otvorio post jer je dugačak, a ti imaš posla preko glave. I znam i to da ti sada nije žao, da se smješkaš!

Eto, (zaboravila sam nekoga, znam!!!! Nadoknadit ću to, obećajem), malo vas je, ali meni predstavljate toliko puno.

Poanta (zapravo, poenta, ali to mi je tako glupa riječ) ovog nadrndavanja vaših živaca i vremena kada biste trebali raditi i opravdati plaču (zapravo, kaj tu još delate??? Ajmo, šic na posao! Ne plaćaju vas da tu čitate ispovjedi ograničenog uma.) je ta da se pantera ne ljuti. Ona nije ljutilica. Nikako!

Naklon, dragi moji, naklon!

p.s. A kada se i ako se budem naljutila, budite sigurni da ćete to vrlo dobro znati! Rekoh, ja nikome ne ostajem dužna!

- 23:04 - Komentari (120) - Isprintaj - #