Ratnik paorskog srca

pa ljudi moji ne mogu vjerovat! Iz čista mira mi je nestao tekst posta, ostala samo slika. I ovdje u editu teksta jednostavno-nema! Da možda netko nioje moj tekst o gnojištarki protumačio kao komentar na blogpolitiku? Ako je tako evo disclaimera: ja sam muško i pišem što mislim, mislim što pišem.Nema skrivenih značenja, nema politike.

Nego, dakle gljiva: Velika gnojištarka, lat. Coprinus comatus, raste po mjestima bogatim organskom tvari, kao što su đubrišta, pašnjaci, a voli rasti i uz putove. Saprofit je, dakle nije ovisna o prisutnosti drveća. Vrlo je ukusna no jestiva je samo dok su joj listići sasvim bijeli ili tek lagano ružičasti, a oblik jajast, kao dvije najniže gljive na slici. Zbog specifičnog oblika nemoguće ju je pobrkati s bilo kojom jestivom vrstom. najbliže srodne vrste gnojištarki rastu u aglomeracijama, i sasvim su drugačijeg oblika. Jedina slična od samog početka ima klobuk crne boje sa bijelim čehicama.
Meso velike gnojištarke je bijelo i vrlo mekano, te je najpogodnije za juhe i rižota.

Kako sam bio naveo u prvoj i tajanstveno nestaloj verziji ovog posta, cilj mi je približiti fabntastični svijet jestivih gljiva široj populaciji, te pokušati otkloniti pretjerani strah od gljiva. Stoga ću opisati nekoliko 'sigurnih' vrsta u svojim postovima.

Inače gljive (MYces, Funghi), su zasebno carstvo živih bića, dakle, prema novoj klasifikaciji ne računaju se u biljke, a sasvim sigurno nisu životinje. Neću ulaziti preduboko u biologiju gljiva. Samo nekoliko riječi.
Ono što mi nazivamo gljivom u svakodnevnom govoru u stvari je plodno tijelo ili plodište gljive, koje služi razmnožavanju. zadaća mu je proizvesti spore i rasijati ih na što većoj površini. Pravo 'tijelo' ili 'stablo' gljive krije se pod zemljom, ili u stablu, u slučaju gljiva stablašica, i naziva se micelij. (grč. mykos-gljiva). većina gljiva koje skupljao za jelo može se u grubo podijeliti u tri skupine, ovisno o načinu hranjenja, te tako donekle i staništu. To su saprofiti, simbionti i paraziti. Saprofiti su organizmi koji se hrane neživom organskom tvari, kao naša gnojištarka na primjer. takve gljive obično rastu na trulom lišću, gnoju ili trulom starom drvetu. osim gnojištarki tipičan su primjer sve vrste pečurki (Agaricus) uključujući i plemeniti šampinjon (Agaricus bisporus).
Simbionti (grč sym.- skupa, bios-život) su gljive koje obavijaju svoj micelij oko sitnih završetaka korijena stabla, i stupaju s njima u poseban odnos od kojeg oba organizma imaju koristi. Takve se gljive mogu naći isključivo u neposrednoj blizini stabla za koje su vezane, a određene vrste gljiva idu uz određene vrste drveća. Daleko najviše vrsta vezano je za hrastove, osobito hrast kitnjak.
Paraziti su gljive koje žive na račun drugog organizma i nanose mu štetu. Od gljiva koje nas zanimaju mnoge žive na stablima, postupno ih uništavajući, kao recimo Žuti kruh ili Volovski jezik, a ima i par vrsta koje parazitiraju na drugim gljivama.

Za sada toliko Drugi put uz drugu vrstu, gdje i kada sakupljati gljive.
Prolsijedit ću ovaj tekst uredništvu, samo da ih zapitam kako je bilo moguće da prethodni tekst jednostavno nestane, a slika ostane? grrr!

Gledam kroz prozor u najniže okrajke sljemenske hrastove šume, koji već lagano mijenjaju boju u zlatnožutu, ispresijecanu crvenilom javora i divlje trešnje i uzdišem. Eh, u nekim drugim godinama, i u jednom drugom gradu na ovakav lijep jesenji dan pokupio bih par jabuka u džepove, džepni nožić i mrežastu vrećicu 'za svaki slučaj', i odlutao kroz šumu prema Pljuskari ili Petnji. Otišao bih nakon doručka i vratio se tamo negdje s prvim sumrakom. napunjenih baterija, očišćenih pluća, noseći na mrežnici otiske stvoriteljeve palete čije su se boje rasule po krošnjama. Ako bi bilo sreće, u mrežici bi se našla poneka martinčica, bukovača, volovski jezik ili kakva zakašnjela sunčanica. neke od najljapših uspomena koje imam vezane su uz šume slavonskih brda. S njima sam odrastao, po njima vodio društvo, lutao danima i kampirao, skupljao gljive i drenjine.
Ljubav prema šumi naslijedio sam od oca, a s obzirom da sam našao sasvim slične osobine u svojoj životnoj suputnici, nadam se da će ju imati i moja djeca. maštam o danu kada ću ih odvesti u šumu i učiti ih o svemu što ih okružuje. Ali to je daleko u perspektivi za sada.
Sada sam u gradu koji nije moj, do najbliže šume moram se voziti pol sata, a i ta je strma i nije zanimljiva, a da ne spominjem koliko malo vremena imam za to. Mogu samo gledati kroz prozor i uzdisati. Ali proći će valjda i to.

Moje vrijeme tek dolazi.

Ide zima. Jutros kad mi nisu uši otpale dok sam čekao tramvaj. A sve kape i šalovi su mi 200 km odavde. Iznenadila me hladnoća ko snijeg zimsku službu. Prokleto mrzim zimu. Mora da sam u prošlom životu bio Masai. najradije bih preselio negdje gdej prosječna godišnja temperatura ne prelazi 24 C. hmmm...Nauru mi opet dolazi u misli. otok 2 stupnja ispod ekvatora. Kraljevina k tomu. Opsega 19 km. Đe ćeš bolje. Samo kokosi, mango i pecanje. nema zime, košavem bure, sjeverca, mraza i inja. Imam osjećaj da bi prošlo deset godina dok mi ne bi nešto od tog usfalilo.

nemam više vremena,.Stiglo novo dijete na stol.

Trenutno radim na dječjem odjelu. Ali nisu djeca problem. Sa djecom je baš super radit, ne prenemažu se i nemaju stotinu trulih bolesti kao starci. Ali žene...užas! Imam dvije nadređene babetine (nisu stare, al su babe) koje mi tako znaju dić tlak da to nije normalno. Jučer su mi mozak popile prvo jedna pa druga što curici koju sam primio u dežurstvu nisam uzeo bris grla. A nijedna od njih ne dežura. Pitao bi ja njih da se moraju baktat s punom čekaonicom, i još obilazit tri dječja odjela po bolnici, primati djecu iz dnevne bolnice jer to nije obavio tko je trebao, i punktirati dijete u jedan u noći. Al ajde, pređeš preko toga. I onda me danas ujutro nađe jebat za upisivanje nalaza u listu i pokazivat mi stvari koje sam znao još prije pet godina. U kurac krasni, kad nisam tad nekog ubio! jebemu, imam 33 godine, nisam više u punoj snazi, nemam volje trpjeti da me se tretira ko maloumnog tinejdžera. Sit sam svega toga. Koji me kurac tjerao da odem u struku gdje si sve do četrdesete pa valjda i dulje golo govno, i gjde stalno morašpočinjati sa nekog dna. Ljudi mojih godina su komercijalni direktori, sidski tumači, štotijaznam, a ja sam nitko i ništa. Gdje mi je pamet bila? Muka mi je. Što bi reko Ibrica, sit svega toga.

A i blog me danas zajebava. ne mogu otvoriti svoj blog. tojest otvara mi se prazna stranica. Sve druge mogu pročitati, a svoj ne mogu. nadam se da nije propao negdje među pukotine i nestao. Puno sam ipak uložio u njega.

Ili barem neki od njih. Ukratko: Ništa od kuće. Primitivni rketen koji valjda nikad nije čuo za drugo sredstvo plaćanja osim gotovine uplašio se da ću ga nekako preveslati pri dizanju kredita, kad on mora meni prepisati kuću dva dana prije no dobije novce, ter odustao od prodaje :((((( A ja sam već u glavi rasporedio namještaj maltene, razdijelio sobe. Ovo mi je škola, što reko Đibo. Neću se više zanositi. Čak sam u petak uzeo slobodan dan jer sam jelte trebao ić potpisat predugovor. Al neće sreća! Stvarno sam bio depresivan. osjećao sam se da sam nešto izgubio, mada u stvari nisam ništa imao. jebi ga.
I tako, kad sam već imao slobodan dan, posvetio sam ga kuhanju, da se malo utješim.
Znate što je pita? ne naše pite, mada bi se i tu našlo jedno milijun definicija ovisbno odakle dolazite, nego grčka pita? u stvari, male tanke lepinje od dizanog tijesta pečene u pećnici. E pa pravio sam domaće pite, piletinu s origanom i limunom a la gyros, te solunski kolač od griza. Moj prvi kolač! I ispao je (nije da se ne hvalim) maestralno! Žena mi je zaprijetila da to ne spominjem da me ne bi ukrali, al ja ne mogu odoljeti. jedino ga je ispalo opako puno, još ga ima u ostavi.
No stari me utješio malo u subotu. kad se vraćao iz brda, prošvrljao je biciklom po kvartu, i saznao za čak dvije kuće par ulica dalje koje se prodaju dosta povoljno. Tako da još ima nade. To me ipak malo podiglo.
A eto, Bush nam opet pobijedio. Moram priznati da se nisam iznenadio. Kad još nisu republikanca izabrali u drugi mandat? osim toga, on je toliko amerikanac da nije nikakvo čudo. Sve ih je narajcao na nekakvo ratovanje i sad bi svi komadić kolača. A ljudi nek ginu. Ko ih jebe. A muzej s najstarijim civilizacijskim artefaktima je razjeban i opljačkan. Koga briga? Crko dabogda. No činjenica da je Kerry ostao blijed i nije pružio bogzna kakvu alternativu. No dosta o tome. Dosta o svemu. Dosta.

Nećete vjerovat. Al vaš se ratnik sprema postati veleposjednik. naime, ljudi, KUPUJEM KUĆUUUU!!!! ukazala se prilika, zvijezde su se složile, sudbina je rekla da, štoliveć, i napokon će moja obitelj imati svoj topli dom :-) :-) :-) :-)
A kakva kuća! katnica, 9x10 metara, u kvartu u kojem sam odrastao, 300 metara pčelinog leta do moje rodne kuće. Dvorište u kom će komotno dečki cure moći igrati nogomet, ima i kutić za mrkvu i peršin, bit će mjesta i za one bambuse koje oduvijek želim posaditi. Ima i šupu i garažu u dvorištu. 700 kvadrata placa. I jedan veliki orah, rodan, gomilu oraha sam našao na terasi. terasa na prvom katu je široka preko 2 metra, iznad dvorišta. a sasulice balkon cijelom širinom. Dolje ogromna dnevna soba, trpezarija, kuhinja, kupatilo, mini ostava i mali podrum-taman za vino. A gore 4 sobe i kupatilo. I prostrani tavan. Čak i na tavanu ima balkon. Hmmm...možda tavan uredim za igraonicu. Ima dovoljno soba da si napokon uredim biblioteku o kojoj tako dugo sanjam. Ulica je puna lijepih kuća, sjajno uređenih, pa ni tu ne smijem zaostajati.
naravno, ima dosta posla. U kući se dugo nije stanovalo. trebat će obnoviti kapije, sastrugati i prefarbati ograde oko dvorišta i na balkonima, a najveća investicija je svakako centralno grijanje i plinski priključak. Ali sve su to sitnice. Najdraža mi govori da se ne radujem prerano, dok sve ne bude gotovo, ali ja si ne mogu pomoći. Cijelo vrijeme hodam ko u oblacima. jedna od najvećih životnih želja napokon mi se ostvaruje. Ja sam car!!!

P.S. Slike imam ali ih još nisam prebacio na komp. Bit će.