Gledam kroz prozor u najniže okrajke sljemenske hrastove šume, koji već lagano mijenjaju boju u zlatnožutu, ispresijecanu crvenilom javora i divlje trešnje i uzdišem. Eh, u nekim drugim godinama, i u jednom drugom gradu na ovakav lijep jesenji dan pokupio bih par jabuka u džepove, džepni nožić i mrežastu vrećicu 'za svaki slučaj', i odlutao kroz šumu prema Pljuskari ili Petnji. Otišao bih nakon doručka i vratio se tamo negdje s prvim sumrakom. napunjenih baterija, očišćenih pluća, noseći na mrežnici otiske stvoriteljeve palete čije su se boje rasule po krošnjama. Ako bi bilo sreće, u mrežici bi se našla poneka martinčica, bukovača, volovski jezik ili kakva zakašnjela sunčanica. neke od najljapših uspomena koje imam vezane su uz šume slavonskih brda. S njima sam odrastao, po njima vodio društvo, lutao danima i kampirao, skupljao gljive i drenjine.
Ljubav prema šumi naslijedio sam od oca, a s obzirom da sam našao sasvim slične osobine u svojoj životnoj suputnici, nadam se da će ju imati i moja djeca. maštam o danu kada ću ih odvesti u šumu i učiti ih o svemu što ih okružuje. Ali to je daleko u perspektivi za sada.
Sada sam u gradu koji nije moj, do najbliže šume moram se voziti pol sata, a i ta je strma i nije zanimljiva, a da ne spominjem koliko malo vremena imam za to. Mogu samo gledati kroz prozor i uzdisati. Ali proći će valjda i to.
Moje vrijeme tek dolazi.
Post je objavljen 18.11.2004. u 09:56 sati.