Nema više Zdenka Runjića. Umro je jučer čovjek čije pjesme pamtim kroz cijeli život, koji je rođen u istom gradu gdje i ja. Još davno, u osnovnoj školi, kad bi me pitali što slušam, rekao bih 'Olivera i Đoleta'. uglavnom sam nailazio na nerazumijevanje. Nije to bilo 'in'. Ostali su slušali Michaela Jacksona, štatijaznam, Limahla, Duran Duran i tome slično, a ja tu neke domaćice. Al nisam se dao. Čak sam u inat pričao dijalektom pohvatanim iz tih pjesama. A kasnije sam shvatio da su sve te pisme djelo jednog genijalnog čovjeka. Zdenka. Rođenog (mada slučajno) brođanina. Kroz kolike su me adolescentne depresije pronijele! kako sam samo tražio stare albume, presnimavao, kako mi se svijet otvorio kada sam došao na studij u zagreb i pronnašao stare albume Olivera u tadašnjem Jugotonu. Te sam večeri pustio kasetu prije spavanja, i kad je zasvirala Malinkonija, suze su mi same potekle.
A sad ga više nema. No ostavio je iza sebe sasvim dovoljno da ga ne zaboravimo. Nadam se samo da ću i svojoj djeci usaditi ljubav prema glazbi dovoljno jaku da i oni pjevuše 'gospojice lipo dite' dok se igraju u dvorištu.
Hvala ti, šjor Zdenko. I doviđenja.