Korak od sna

Sjedimo u birtiji na kvizu tako petero nas neki dan. Svi fakultetski obrazovani, svi bliži 40setoj nego tridesetoj, jedan par, nas troje mužjaka, službeno samci (kod nekih može i ona stara hrvatska it's complicated), više-manje svi rade u struci, koliko se u RH to može (3/5 zapravo, sva trojica u državnoj službi), veže nas donekle isti faks, isti životni pogledi i neki afiniteti. I idu nas kvizevi. A ja mislim o tome što smo radili pred 20 godina.

Rođendan bloga je 06. srpnja 2004. Ovaj blog završava četverogodišnju srednju školu i sprema se na faks. Na godinu bit će blog ravno dvadeset godina. Suvremenoj Hrvatskoj, ako uzmemo 30. svibnja 1990. kao početak, nešto je više godina.

Kada smo bili na faksu, ubij me živoga, ako sam ovako zamišljao današnjicu. Pred dvadeset godina bilo je drugačije. Hrvatska je uspješno napredovala i nazadovala u isti tren, samo kako slavenske zemlje to znaju.

Generalno, kako je moguće da se svijet našao u blesavoj situaciji u kojoj vladaju ekstremi. Politika i društvom polje su ekstrema, lijevi ekstremi misle da mogu predriblati desne ekstreme, jer valjda su markirali satove povijesti.

Gledaš Ameriku, najbogatiju zemlju svijeta, zemlju apsolutnih sloboda, imaš dva starčeka na izborima. Korumpirani do bola, egomanijaci. Trump je greška za koju je kriv Obama jer je u osam godina radio teška sranja, a najveće sranje koje je radio da se obračunavao sa srednjolinijaškom Amerikom, što je izazvalo reakciju. Trump to izgleda ne shvaća, on misli da je mesija, da je superpolitičar, najbolji, ovo, ono. Nije, on je samo nesretna posljedica Obame. Čiji je potpredsjednik bio Biden, kojega je taj isti Obama torpedirao u kampanji kada je išao Trump, iako bi i tada pobjedio Trumpa, samo bi bio 4 godine mlađi. Ovako, opći kaos.

Kod nas oporba HDZ-u (koji se ponaša hdzovski, koliko god da tvrdio suprotno) je isto skupina ekstrema. S desna imaš ekipu za koju je sigurno da se međusobno mrzi, kontrolira ih Rusija, Kaptol, tko zna kakav sve ne kapital. Ljevica je u uspješnom bratoubilačkom ratu u kojem se SDP raspao na petsto stranaka, dok reciklirana zelenjava na njemačkom daljinskom upravljaču razjebava glavni grad Hrvatske i sanja državnu vlast kako bi razjebali državu i više od Zoke Milanovića.

S druge strane, uspješno smo postali država prvoga svijeta. Ova količina stranih radnika koju vidimo na svakome koraku je potvrda toga. Slabo plaćene poslove nitko ne želi raditi. Zemlja se uspješno integrirala u svaku poru Zapada. I uspješno je došla na istu točku u kojoj je bila 1918. Izgubili smo 105 godina na neuspješne eksperimente. Sigurno smo izgubili tri godine na koronu.

Isti sam i nisam isti. Sve me manje ljute neke stvari. Npr. pomirio sam se s neugodnom činjenicom da je korupcija sveprisutna u Hrvatskoj. Pod tim mislim i na nepotizam i na veze. To je sudbina svih malih zemalja. To se ne može iskorijeniti. Može se živjeti čim poštenije na individualnoj razini, ali završiš kao Draš Katalenić (Andrija se piše). Jao poštenima!

Situacija je luda. Otvorio sam ovih dana ovaj blog, jer mi je netko na Facebooku poslao tekst o Ukrajini iz 2014., uz komentar da sam ludo dosljedan po pitanju Ukrajinaca. Jesam. Zato pišem ovaj post u kasnu uru, jer treba nešto i jednom godišnje ovdje napisati. Glava mi puca kao luda, mislim da je tlak u pitanju, vruće je i ne mogu spavati.

Nisu dobra vremena.

Možemo biti ipak dobri jedni prema drugima. Prema obitelji, prema prijateljima, prema onima s kojima dijelimo postelju. Čini mi se da je korona porušila toliko ljudskih odnosa. Dosta je ljudi doslovce puklo. Trebamo se čuvati i paziti, svakome dati dobru riječ, pomoći fizički ako treba, čak i financijski sitno nekome pomoći. Ovaj život na ovoj kugli, jedini je u ovakvom obliku. Vječni život koje proklamiraju religije drugi je par rukava. Iako je vrlo važno vjerovati i dalje. Jao onome tko vjere nema.


Pero Panonski, 885. put