Korak od sna

Možda se zavratim prije 2022. na blog, zadnje napisah ovdje krajem 2020. Nisam. I bio sam u pravu 2021. bila je gora nego 2020. Ova godina počela je nekako čudno. Kada je pokvareni Putin napao Ukrajinu bio je predivan dan, kako je toplo bilo, a veljača. Kako sam bio naivan. Što ti Englezi i Amerikanci bulazne o ratu. Neće nitko normalan ratovati u Europi u 21. stoljeću. Odustali smo mi to toga. Ali Rusija i Rusi nisu Europa. Baš se KGB manekenu ratovalo. Ukrajina pati i patit će, ali dugoročno botoksirani je pokopao (pravos. sahranio) Rusiju za sljedećih 20-30 godina.

Po svemu sudeći, nuklearni holokaust nas neće zadesesiti. Botoksirani laže i blefira kao što radi cijeli život. Pokušavam biti cijeli život što iskreniji, iako to baš nekak ne ide, iskrenost je luksuz djece. Ali Vladimir Botoskijević Ludin, navedena spodoba, laže cijeli svoj život, tako da svi koji se vesele kraju svijeta, ništa od toga, nema kraja svijeta.

Kao što nema ni kraja inflaciji. Čudesno kako cijene rastu i kako trgovci u Hrvatskoj, pogotovo krupni igrači, dižu cijene u nebo. Bit će da je Ukrajina najveći proizvođač jadranske ribe i slavonskoga kulena. Mediji se previše ne bune jer ovise o reklamama, ljudi ovdje se samo bune i jamraju online. Divno je kada se ispucaš tako i nemaš potrebe za akcijom. Sto kuna objektivno ne vrijedi sto kuna kao pred pandemiju. Generalno, svijet je loše reagirano na pandemiju. Zatvaranje je bila teška greška jer virus se nije zaustavio.

Kupovanje k-potvrda svjedoči u kakvom lopovskom društvu živimo. Istarski pjevač lakih nota koji se ženio za udbaške princeze i posluje s udbaškim tajkunima kupio si je potvrdu. Isti pjevač je veliki katolik, velika katolička zvijezda. Crkva je očito sišla s uma ako pjevač lakih nota prihvatljiv model vjernika. Bolje biti onda nekatolik. Zato znam puno ljudi koji jesu vjernici, a izjašnjavali su se svakako na popisu.

Nada je pogonsko gorivo. Ovdje su i dalje svi negativni. Cijeli ovaj blog, od svojih početaka, svojevrsni je prigovor na negativu koja ovdje živi i širi se. Počeo sam pisati kao zelen student, u međuvremenu sam značajno ostario, izgubio puno kose, postao srednjovječan. I pomalo sam sebi dosadan. Ciničan sam doduše postao krajem osnovke (nikada neću zaboraviti pol sata dernjave tadašnje najbolje prijateljice na mene da kako mogu biti toliko ciničan, da smo premladi svi za takav tip crnila, da se imam srediti i imati optimističniju perspektivu). Svi su/smo se zdebljali u ove tri godine pandemije i sranja. A najgore tek dolazi. 2023. bit će vrhunac ove krize, poslije nje, bit će bolje.

Hrvatska je mala zemlja, Europu čeka nekakav čudesan reset. Smiješno zvuči kako Njemačka najavljuje mjere uštede jer Merkel bila glupa kao noć i napravila Njemačku ovisnom o Rusiji. Srećom, Hrvatska i druge male slavenske zemlje u svemu ovome će bolje proći od domovine nacizma. Neka pate, Njemačka i Rusija su kancer Europe. Skupa su proizvele toliko ratova i toliko slavenskih života uništile, da zaslužuju sve što će ih stići.

U ovim zeznutim vremenima treba imati nade, treba se nadati. Oni koji imaju malu djecu i malo veću djecu, oni će najbolje izvući iz ovoga. Obitelj (svih oblika) je jedini temelj zapadne kršćanske civilizacije. Oni koji vjeruju u nešto jednako tako, bilo da vjeruju u Boga, svoj kvart, svoj grad (u Zagrebu je to malo teže kada sve više liči na Napulj, a gradska vlast pogubljena u biciklizmu), u svoju državu, oni će lakše. Treba naći razlog i ići naprijed. Pripadam generacijama koje jesu prerano ostarile, oćelavile, ali više-manje svi vjeruju što sam naveo. Za starije, ali nažalost i za mlađe nisam baš siguran da imaju vjere. A vjera je sve.

Pero Panonski, 884. put
Znači sljedeći upis 2024! It's a deal!