Korak od sna

Kada Zoran Milanović za koji mjesec izgubi izbore, pitat će se mnogi gdje je krenulo po zlu, pogotovo lijevo usmjereni komentatori društvene scene koji drže 85% jačega medijskog prostora. Jer četiri godine Kokodak koalicije su bile tako divne. Nakon što je Jadranka Kosor probala uvesti nekakvu profesionalizaciju javne uprave, Kokodak koalicija na čelu za Zoran-kanom odlučila je prisvojiti javnu upravu kao svoju imovinu. Zemlja već godinama grca u gospodarstvu koje se urušilo unutar sebe sama, ali zato radnici zato koji super rade u Skandinaviji, Njemačkoj, na Novom Zelandu, u Australiji, Kanadi i Irskoj ne mogu nikako se snaći u Hrvatskoj.

Postalo je već dosadno pisati kako ovdje ništa ne funkcionira. Zoran-kan je pogubio dosta ministara, neke je koštala potreba za brzinom, neki su pobjegni od odgovornosti, neki su probali srediti resor, pa nastradali. Ali, generalno stranke Kokodak-koalicije i svi njihovi bližnji, prijatelji, ljubavnice i ljubavnici, rođaci do sedmog koljena pronašli su sreću u sigurnom poslu. Efikasni i radišni kao Đorđe Čvarkov, Dragan Torbica i Boškić zajedno, veseli i nasmiješeni primaju državnu plaću, nalaze se na mjestu s kojega je gotovo nemoguće dobiti otkaz osim ako stvarno ne počiniš neko teže kazneno djelo (ovo je stvarno tako, specijalni Zakon o državnim službenicima je nešto neviđeno, imunitet na sva moguća nedjela), cijele loze političkih uhljeba sretno su sređene.

Sićan se dobro kada kako je dida priča kao je šukudida Stipe dobija posal kod općine/ministarstva/uprave za Zokija svetega i kako od tada naša familija ima pretplatu na misto višeg referenta za gubljenje vremena i istraživanje ruda! De bi uprava bez nas! Što je najgore svaki Stjepan, Stipan, Štef, Štefina i Stevo bi odmah potpisali isto mjesto u upravi, od Srijema na istoku do Istre na zapadu, od Međimurja do Konavala. Državni posao san je svakoga čovjeka u Hrvatskoj. Formula je jednostavna, stalna i pristojna plaća, a posla malo. Slavljen budi Zakon o državnim službenicima, ta svetinja nad svetinjama hrvatske države. Generacije i generacije Hrvata su ginule da bi hrvatski birokrati bili svoj na svome. Branit ćemo Hrvatsku do zadnjeg politički namještenog birokrata.

Za birokrate u ovoj državi ima mjesta. Ima i za političare svih boja i svih razina. Najbolje da uvedemo polužupanije kako i svaku županiju podijelimo na pola, tako da imamo još više uprave. Decentralizacija viču mnogi. Pa zašto ne, neviđene su mogućnosti. Dvije polužupanijske skupštine, dva polužupana, šest pomoćnika polužupana i razna svita tajnica, a može i svakome novi BMW ili Mercedes, ili Audi. Najbolje nekakav ruski tenk, recimo T-90, da se lakši gazi preko bijesnoga naroda. Onoga iznad 40 godina. Svi će mlađi na Zapad.

Možda nisu svi spomenuti lijevi komentatori primijetili, ali mi rapidno ostajemo bez najobrazovanijeg dijela stanovništva, bez skupine građana koja bi trebala demografski spasiti ovu zemlju od sigurnog umiranja. Ali, Zoran-kan nema razumijevanja za domaće ljude. Ali ima za masu emigranata koji ilegalno ulazi u Europu. Kada mladi Hrvati odlaze u inozemstvo, onda si svi sređuju papire. Rijetko tko će otići bez papira, svi si reguliraju status, nose putovnice, idu imenom i prezimenom. Ne napadaju kanadsku policiju s noževima, ne uništvaju australsku infrastrukturu i ne siluju masovno po Skandinaviji. Hrvate svi obožavaju, jer se pokušavaju brzo asimilirati.

Domobranske pukovnije, bojne i satnije u Domovinskom ratu bile su sastavljene dobrim dijelom od prognanika i izbjeglica. Zato da se ne bi bezposleni povlačili po izbjegličkim centrima. Na sličan su način na zahtjev u Sarajevu od bošnjačkih dobrovoljaca sastavljene pojedine postrojbe Armije BiH u Hrvatskoj. Jedna od najvećih tragedija bošnjačkih boraca su tzv. Slunjska brda. Guglajte si o tome. Ujedno ako se pitate zašto i kako je postupao Peti korpus ABiH s pobunjenim hrvatskim Srbima 1995., ovdje se krije odgovor.

Kao što je birokracija trošak, tako su i ovakvi emigranti masovni trošak. Tu se ne smije imati nikakvih iluzija, oni su najsličniji birokraciji, samo što birokacija radi nešto, a ovi ljudi ne bi radili ništa. Zoranu Milanoviću je draža besposlena neradnička imigracija nego mladi radišni Hrvati koji u desetinama tisuća bježe iz Hrvatske. Uostalom, kada dobiju državljanstvo, očekuju se da će svi glasati za Zorana. Uostalom, Zoran-kanu su bistri. On jedino ne razumije tu mladež koja bi radila. Jer on nikada nije imao potrebu za radom. Ajde, istini za ljubav, rijetko tko će od imigranata, ako i krenu na Hrvatsku, ostati tu. Ali ostaje jedna jednostavna istina, Milanović više voli spavače ISIL-a nego mlade Hrvatice i Hrvate.

Pero Panonski

Po prvi put sam preskočio rođendan bloga. Šestoga srpnja 2015. blog je navršio 11 godina. Da je dijete, krenuo bi u četvrti ili već peti razred. Ne znam što se uči. Nemam djece. Nikada vrlo vjerojatno neću imati. Nitko od mojih prijatelja i poznanika u ranim tridesetima i u kasnim devedesetima uglavnom nema djecu, a oni koji imaju, ta djeca još nisu krenula u školu. Jedan moj prijatelj od 45 godina je već djed. Vremena se mijenjaju.

Sjećam se kada je u osmom razredu jedan čovjek hodao s tada najljepšom curom iz generacije. Ona je s 14 godina isplanirala njihovu budućnost, čovjek je izbezumljen govorio jednom o tome, čak je imena za djecu odabrala. Njega je to tada pogodilo. Kakva vražja djeca? Vezica se brzo raspala. On je danas fakultetski obrazovan i dobro situiran, nalazi se na nadprosječno dobrom mjestu, spoj sreće i dobrih starih udbaško-komunističkih veza je napravio svoje i oženjen je već koju godinu. Naravno, bez djece. Ona je završila frizersku, zadnji put sam je vidio davno, pojma ne znam što je s njom. On nije najbogatiji u razredu iz osnovke. Najbogatiji je informatičar koji je svoje ogromno znanje oplemenio opet ludom srećom i pokrenuo start-up i bajoslovno, ali bajoslovno je bogat za hrvatske uvjete i živi najbolje od svih iz generacije. Isto je oženjen, bogata žena, bogat on. Djece nemaju. Njih četvero bi to financijski podnijeli. Da se razumijemo, ne osuđujem ih. Ma kakvi. Moja dobra intuicija da u sljedećih pet godina će doći do kojega djeteta.

Nisam o djeci puno razmišljao prije tridesetog rođendana. Nekako, to mi je bio šok. Sve sam emotivne veze u životu preslagao, te godine mi je postalo sve bistro, svaki tip žene, dobio sam nekakvo ludo prosvjetljenje. Sve emotivne gluposti su mi se razbistrile, četiri tipa žene koje volim, po prvi put u životu mogu reći zašto. Zašto ovo, zašto ono. Zašto sam pravio što sam pravio. U mojoj obitelji dio muškaraca zadnjih 150 godina umire između 41. i 45. godine. Ljudi koji su me gurali u životu naprasno su umirali isto oko tih godina. Neki panični strah mi govori da ni ja neću dulje. Za svoje godine sam istrošen preko svakoga limita. Nisam samo ja, jedan od najdražih osoba u životu mi je pokupio sarkoidozu, a jedini tko je stvorio svoj biznis iz ničega, jedini koji je uspio bez udbaško-komunističkih veza, koji je fakat crnčenjem došao do nečega, a ne srećom, njega napala autoimuna bolest. A napala ga je od Hrvatske, od države, od birokracija, od inspekcija, od neplaćenja, od rada s ljudima. Divan čovjek, a bolest udrila na njega.

Gledam sebe. Honorarac, višestruki. Živim između dva grada. Gledam si tekući račun. Prošli mjesec palo je 3200 kn nakupljenih honorara za tri mjeseca, te 1400 kn povrata poreza (ajmo reći da je prošla godina bila katastrofalna, a i ova je slična). Nemam kuće, nemam stana, živim u roditeljskom domu, u drugom gradu spavam na lijepe oči i svoj pošteni život besplatno. Ispunio sam neke životne želje u najgore moguće doba i to na način kao Brendan Fraser u Bedazzledu (Jesi to htio? Pa što onda prigovaraš!). Mogu se naći na pretražilici zagrebačkoj NSK i na beogradskom NBS-u (ovo drugo i mene zabavlja), da me auto zgazi i da crknem, da netko ima vremena i da to želi, od mojih silnih tekstova da se napraviti više lijepih knjiga. Strašno sam produktivan s jedne strane, a s druge strane ništa nemam. Btw. pišući po najgoroj vrućini, sredinom srpnja, zbrisao sam si folder s novinarskim radom od prošle četiri godine. Srećom, postoji gmail.

Pokojna baka me odgojila. Ne mogu reći na sreću ili na zlo. Ona je bila i ostala Austrougar. Poštenje, vjera, solidarnost, znanje, ne ošteti nikako drugoga. Najgora stvar što je ta žena mi nesvjesno usadila prijezir spram svakoga tupoga autoriteta. Slušati treba obrazovane ljude i one koji nešto znaju. Sve svoje talente pokupio sam genetski od oca. Koji inače najnepoštenija osoba koju poznajem. Čovjek koji je jedino u Domovinski rat otišao iz nekakvog poštenja, sve ostale postupke u životu je pravio tako da ošteti čim više ljudi, da povrijedi svakoga osim sebe. Moja majka je pak osoba koja najbolje paše mome ocu, nisam sreo dvije osobe koji su toliko stvoreni za drugo u svoj svojoj negativnosti. On je naravno gori, jer je stariji i puno više štete proizvodi. Grozi me pomisao da imam djecu koja su njihova kopija, njih dvoje su životno iza sebe ostavljali spaljenu zemlju i vlastite su brige prebacivali nekome drugome ili dragome Bogu. Ne želim da moja djeca u meni vide sve negativno.

Čudno je to. Zajebavam se da sam aseksualan, jel' mi se više ništa nikome objašnjavati. Čudno, ja koji sam od vrtića vječno zaljubiv, zadnje vrijeme sam poprilično ohlađen. Trebalo bi opet krenuti od početka. Imao sam tri preslagivanja života i tri nulte godine. Ali sam sad već umoran, ali četvrta nulta godina treba biti negdje daleko od Hrvatske.

Svaka poštena namjera mi se obila o glavu, odgoj kaže poštenje, realnost kaže budi gad i lopov, a ja to ne znam. I koliko god da sam stariji i iskusniji (a sve manje pametniji, da mi je ona pamet kada sam imao 19.), osjećam se kao jedno veliko dijete.

Trebalo bi van pobjeć. Dok još nisam 40.
Moj pijani dragi prijatelj kaže: tridesete su nove dvadesete.
Po toj logici četrdesete su nove desete.
Ne želim sa 45 opet imati 15.
Djed sigurno neću biti.
A želim biti tada živ, življi nego ikada.

Pero Panonski