Korak od sna

Kada Zoran Milanović za koji mjesec izgubi izbore, pitat će se mnogi gdje je krenulo po zlu, pogotovo lijevo usmjereni komentatori društvene scene koji drže 85% jačega medijskog prostora. Jer četiri godine Kokodak koalicije su bile tako divne. Nakon što je Jadranka Kosor probala uvesti nekakvu profesionalizaciju javne uprave, Kokodak koalicija na čelu za Zoran-kanom odlučila je prisvojiti javnu upravu kao svoju imovinu. Zemlja već godinama grca u gospodarstvu koje se urušilo unutar sebe sama, ali zato radnici zato koji super rade u Skandinaviji, Njemačkoj, na Novom Zelandu, u Australiji, Kanadi i Irskoj ne mogu nikako se snaći u Hrvatskoj.

Postalo je već dosadno pisati kako ovdje ništa ne funkcionira. Zoran-kan je pogubio dosta ministara, neke je koštala potreba za brzinom, neki su pobjegni od odgovornosti, neki su probali srediti resor, pa nastradali. Ali, generalno stranke Kokodak-koalicije i svi njihovi bližnji, prijatelji, ljubavnice i ljubavnici, rođaci do sedmog koljena pronašli su sreću u sigurnom poslu. Efikasni i radišni kao Đorđe Čvarkov, Dragan Torbica i Boškić zajedno, veseli i nasmiješeni primaju državnu plaću, nalaze se na mjestu s kojega je gotovo nemoguće dobiti otkaz osim ako stvarno ne počiniš neko teže kazneno djelo (ovo je stvarno tako, specijalni Zakon o državnim službenicima je nešto neviđeno, imunitet na sva moguća nedjela), cijele loze političkih uhljeba sretno su sređene.

Sićan se dobro kada kako je dida priča kao je šukudida Stipe dobija posal kod općine/ministarstva/uprave za Zokija svetega i kako od tada naša familija ima pretplatu na misto višeg referenta za gubljenje vremena i istraživanje ruda! De bi uprava bez nas! Što je najgore svaki Stjepan, Stipan, Štef, Štefina i Stevo bi odmah potpisali isto mjesto u upravi, od Srijema na istoku do Istre na zapadu, od Međimurja do Konavala. Državni posao san je svakoga čovjeka u Hrvatskoj. Formula je jednostavna, stalna i pristojna plaća, a posla malo. Slavljen budi Zakon o državnim službenicima, ta svetinja nad svetinjama hrvatske države. Generacije i generacije Hrvata su ginule da bi hrvatski birokrati bili svoj na svome. Branit ćemo Hrvatsku do zadnjeg politički namještenog birokrata.

Za birokrate u ovoj državi ima mjesta. Ima i za političare svih boja i svih razina. Najbolje da uvedemo polužupanije kako i svaku županiju podijelimo na pola, tako da imamo još više uprave. Decentralizacija viču mnogi. Pa zašto ne, neviđene su mogućnosti. Dvije polužupanijske skupštine, dva polužupana, šest pomoćnika polužupana i razna svita tajnica, a može i svakome novi BMW ili Mercedes, ili Audi. Najbolje nekakav ruski tenk, recimo T-90, da se lakši gazi preko bijesnoga naroda. Onoga iznad 40 godina. Svi će mlađi na Zapad.

Možda nisu svi spomenuti lijevi komentatori primijetili, ali mi rapidno ostajemo bez najobrazovanijeg dijela stanovništva, bez skupine građana koja bi trebala demografski spasiti ovu zemlju od sigurnog umiranja. Ali, Zoran-kan nema razumijevanja za domaće ljude. Ali ima za masu emigranata koji ilegalno ulazi u Europu. Kada mladi Hrvati odlaze u inozemstvo, onda si svi sređuju papire. Rijetko tko će otići bez papira, svi si reguliraju status, nose putovnice, idu imenom i prezimenom. Ne napadaju kanadsku policiju s noževima, ne uništvaju australsku infrastrukturu i ne siluju masovno po Skandinaviji. Hrvate svi obožavaju, jer se pokušavaju brzo asimilirati.

Domobranske pukovnije, bojne i satnije u Domovinskom ratu bile su sastavljene dobrim dijelom od prognanika i izbjeglica. Zato da se ne bi bezposleni povlačili po izbjegličkim centrima. Na sličan su način na zahtjev u Sarajevu od bošnjačkih dobrovoljaca sastavljene pojedine postrojbe Armije BiH u Hrvatskoj. Jedna od najvećih tragedija bošnjačkih boraca su tzv. Slunjska brda. Guglajte si o tome. Ujedno ako se pitate zašto i kako je postupao Peti korpus ABiH s pobunjenim hrvatskim Srbima 1995., ovdje se krije odgovor.

Kao što je birokracija trošak, tako su i ovakvi emigranti masovni trošak. Tu se ne smije imati nikakvih iluzija, oni su najsličniji birokraciji, samo što birokacija radi nešto, a ovi ljudi ne bi radili ništa. Zoranu Milanoviću je draža besposlena neradnička imigracija nego mladi radišni Hrvati koji u desetinama tisuća bježe iz Hrvatske. Uostalom, kada dobiju državljanstvo, očekuju se da će svi glasati za Zorana. Uostalom, Zoran-kanu su bistri. On jedino ne razumije tu mladež koja bi radila. Jer on nikada nije imao potrebu za radom. Ajde, istini za ljubav, rijetko tko će od imigranata, ako i krenu na Hrvatsku, ostati tu. Ali ostaje jedna jednostavna istina, Milanović više voli spavače ISIL-a nego mlade Hrvatice i Hrvate.

Pero Panonski