Korak od sna

Gledajući ovu 2013., slobodno mogu reći da nisam doživio goru godinu. Pamtim dobro i ratne godine, ali bilo je više optimizma. Mislio sam da je račanovska depresija iz 2003. bila gadna, Zoran Milanović i njegova kabala debila me razuvjerila. Hrvatska nažalost nije dotakla dno. Da je dotaknula dno, krenuli bismo se penjati prema gore. Ovo je slobodni pad. Pod Milanovićem mi smo nikad gori. Svi oni koji imaju homoerotske osjećaje spram dotičnog, neka ih zadrže za sebe. Mislim, da se razumijemo ja prvi poštujem funkciju premijera, želim mu zdravlja i pameti, ali stvarno da netko tako može biti daleko od prosječnog čovjeka?

Meni je najgora stvar da mi je ovo godine zgađen ovaj blog. Nije teško pogoditi što je tome razlog (odite na postove iz studenog i s početka prosinca), jednostavno danas u Hrvatskoj je besmisleno pisati. Mi ne želimo, izgleda, išta kao zajednica napraviti. Pišem na Internetu od 1998. Bio sam daleko maloljetan. Oduvijek smo posvađani. Ali mogu reći da sam odrastao u Novom Zagrebu i da sam odrastao u složnoj zajednici i da sam naviknut na neko zajedništvo. Mi kao klinci nismo se svi voljeli, ali smo se družili, postojalo je zajedništvo. Mislim, postojalo i zajedništvo među starijima. Vidim to zajedništvo među svojim prijateljima, ali nešto više od toga, to ne postoji. Razjedinjena zemlja. Svatko svakoga mrzi. Krasna zemlja.

Kako je ovo primarno politički blog, a u hrvatskoj politici se zbiva stanje koje se može opisati kao puzajući građanski rat pred eskalacijom, postaje besmisleno pisati, jer nitko ne želi čitati. Opet se referiram na na postove iz studenog i s početka prosinca. Kako ja ipak volim ovaj blog, obećao sam sebi da ću barem jednom mjesečno nešto napisati. Jer u 2014. ovaj blog slavi svojih 10 godina. Čisto zbog toga, ako i zbog ljudi koji ovo prate, neću ubiti blog. Inače, nakon studenog 2013., trebao bih ga poslati u povijest. Možda ga ubijem na deseti rođendan.

Ali ne mogu se oteti dojmu kako je Hrvatska došla u točku kada nije ništa važno i kada hitno nešto treba mijenjati, da bi se preživilo, ali nitko neće. Teško je biti pametan u državi koju vode maliciozni idioti.

Svima želim puno sreće u 2014.! Mladima želim da se isele odavde i naprave si život daleko od SDP-a i HDZ-a. Glasačima SDP-a želim da promisle tim svojim glupim glavurdama i da više nikada ne glasaju za SDP. You morons. Sebi želim što i svake godine, dobitak na lotu. Što se neće nikada dogoditi, ali ako Antonija Šola je mlada perspektivna umjetnica, ako svaki Štefek pjeva u Lisinskom, ako FFZG i dalje je na državnoj sisi, ako Kaptol prima pare od države, pa što ne bih ja mogao čekati jack-pot. Mislim, ja državu ne koštam. Plaćam porez, za to dobivam zdravstveno osiguranje i više ništa.

Da dobijem jack-pot otišao bi si na doktorat iz povijesti u angloamerički svijet (UK, Irska, SAD, Kanada), negdje onako prosječno jako sveučilište, ništa razvikano, da ima grad točionice gdje se može lijepo cugati, gdje su ljudi pomalo otkačeni, zaboravio na ovo mjesto na tri godine, proživio drugi pubertet u miru i zaboravio na pakao zvan Hrvatska, odnosno postao tipičan emigrant sa svojom iskrivljenom slikom Hrvatske. Odnosno, bio bih svoj, bavio se čime bih htio, upucavao se kome hoću, cugao kak hoću i živio teenagerski, samo bez napada hormona, bez teenagerskih nesigurnosti i sličnih gluparija. Naravno, to se neće dogoditi, ali valjda imam pravo na svoje snove. To mi nitko ne može oduzeti.

Sve u svemu, želim Vam svako dobro.

Pero Panonski, po jubilarni 850. put