Korak od sna

Nisam u životu nikada vjerovao u nametanje svoga mišljenja. Zadnje vrijeme od puno pripadnika muškog spola slušam jednog specifično udivljenje spram Vladimira Putina. Rusija nije mjesto za slobodnog čovjeka. Ljudi koji misle da je Putin dobar su zaglibili. Ako se toliko žudi sigurnost, onda znači da nešto ne funkcionira. Nakupilo se svačega u ovom narodu. Ali, opet, samo vidim oko sebe nesretne ljude. S druge strane vidim ljude koji dobro zarađuju i koje boli spolni organ za ove koji trunu. Nisam naviknut na to nešto. Odrastao u skromnim uvjetima. Svi oko mene, 80% ljudi je jednako skromno živilo. Vozni park s kraja osamdesetih i početka devedesetih je kod svih bio jednak. Mislim, od jednog prijatelja roditelji su smatrani bolje stojećim ljudima. Vozili su dva auta. Kragujevačka. Yugo Koral 45 (nije ni 55 bio) i peglicu po poljskoj licenci. Proveo sam dosta vremena u toj peglici i moram reći da kao klincu mi je bila prezakon. Doduše, da se sad moram gužvat u peglici, ipak više ne bih. Kakve čudne prozore je imao taj auto.

Gledam Route 66. Dobio pare Šarić da si snima godišnji odmor, da se zabavi. Majstor brate, odeš u Ameriku i plate ti sve. Onda Cigla junior nabaci dobru muziku i to zgleda svjetski. Svi prigovaraju da je Amerika stoji loše, da nije bila što je nekad, da Obama je grozan. Ali svi su odlučni. Svi imaju viziju. Svi imaju san. Odlučni su kročiti za time snom. Spašavaju i trgaju američku povijest od izumiranja. A mi smo tako crni. Nisam odabrao biti Hrvat. Mislim, jesam i nisam. Nisam utoliko što sam rodio na ovoj nesretnoj zemlji. Koju doduše više volim nego što volim ljude oko sebe. Nismo mi cvijeće. Ali da je rat, otišao bih poginuti za Hrvatsku, a ne za Hrvate. Ajde za Hrvatsku i za svoje prijatelje. Ali rekoh sam sebi, što me Bog prokleo da me spičio ovdje i sad. Mislim, u svojim mogućnostima sam uvijek živio pošteno i uvijek sam težio da nikoga ne oštetim. Najviše sam sebi štetio, ali nešto mi se čini da je to ljudska subda i da je svatko sam sebi najgori neprijatelj. Zato mi se čini logičnim da ima više života i valjda sam zapovijedao nekavim nacističkim/komunističkim/nijenivažno kakvim logorom i pobio sam valjda hiljade ljudi i sad me Bog poslao da živim u ovakvoj zemlji s ovakvim ljudima za kaznu što sam činio u prošlim životima. Jer ako mi je ovo prvi i jedini život i ja se rodim u najglupljoj i najsamodestruktivnoj zemlji u Europi, onda Bože, Stvaratelju, prijatelju, brate, mogao si to bolje. Stvarno jesi. Kažem ja kao bogobojazan čovjek. Mislim, sasvim iskreno zajebao si. Nemam ja emotivne kapacitete da živim u bapskoj verziji Mordora.

Prirodno sam nastrojen voljeti. Zavolio sam mnoge ljude i mnoga mjesta. Uvijek pokušavam vidjeti u ljudima najbolje. Nije da ne vidim i ono loše. Nisam slijep. Uvijek u ljudima pokušavam probuditi ono nešto dobro, ono nešto što u svakom čovjeku vrijedi. Svatko je dobar za nešto. Svatko je sposoban nešto stvarati. Trag Boga u svim ljudima je mogućnost stvaranja. Ja sam naivac vjernik. Ljut sam na sebe što sam popušio u devedesetima onu lažnu hrvatsku vjeru. Hrvati su većinom bili ateisti. Nije da ih krivim. Mislim kako vjerovati u Boga kad si ovdje rođen. Ali opet smo se vratili na osamdesete i onu polupraznu sigetsku crkvu, s time da idiotskom kaptolskom politikom (ovaj put misli na oba pola, the Kaptol&blesava franjevačka provincija) danas ima malo manje onih koji su bili tamo na kraju osamdesetih, tj. ima, ali njihovih potomaka nema.

Žene su teški ateisti i priznajem da me to pomalo smeta. Onako ima dosta ženske čeljadi koja mrzi kršćanstvo. Doduše ništ spram gajlezbo ekipe, jebote sudba, to bi palilo raspela i crkve s kanistrom benzina da imaju priliku. S druge strane, ima dosta ekipe koji bi njih palili s istim kanistrom (a pozivaju se na Krista), pa ti se život gadi i misliš si, zar smo stvarno u onoj Platonovoj pećini i nedamo se van? Dobro, jebemu život, 21. stoljeće, a vi bi se ubijali.

Meni je još jednom iskreno kao psetu žao što ovdje živim. I neću se odseliti. Jer bih se osjećao kao izdajnik. Em sam prestar sam već da odem van, em me netko povući, em jednostavno ne ide. Nisam takav tip čovjeka. Kako napustiti nešto za što su ti ginuli i robovali preci? Kao pljunut njima na grobove? To je ono što kažem da sam sebi štetim. Jer sam egzistencijalno glup.

Ne volim neizvjesnost. Ja sam tip čovjeka koji voli planirati, koji se voli držati planova, koji obožava dogovor, voli red, voli poštenje. Svega onoga čega sada nema u Hrvatskoj. Osobno, najgora stvar mi je što da me nešt strefi i da crknem, ne bi pretjerano žalio. To smatram svojim najvećim minusom. Podlegao sam trendu. Ovdje nikome do ničega nije stalo. Ajde, ipak ljudi vole svoj užitak i to nas drži da ne potonemo. Sitne sebičnosti to nas drži da plutamo.

Uzmimo Ukrajince, ginu kao pseta za ideju Ukrajine. Za europsku Ukrajinu. Tko bi od vas, milih mojih sugrađana, osim uobičajne ekipe (the navijači, the skinsi, the huligani, the desnica & the anarhisti) išao bacat molotoljeve koktele po muriji? Srećom nitko, jer ste prelijeni za tak nekaj. Što je sreća u nesreći. Da se i nekaj dogodi, krenula bi makljaža među ekipom koja je srušila vlast.

Jedino čemu se čovjek u ovoj državi može veseliti je smrtonosni infarkt.
Jer kakav god da je, od srca je.

Pero Panonski