Korak od sna

Fascinira me Slavko Goluža. Svojim tajmingom. Ako ste gledali utakmicu Španjolska - Hrvatska, onda ste vidjeli onaj divni Čupićev gol, koji nije priznat jer je Slavkec pozvao time-out. I tako zeznuo vlastiti tim. I tako više puta za vrijeme prvenstva. Rukomet je zvonka radost, Goluža nema pojma o nekim stvarima. Obje stvari su sasvim jasne. Naslov posta je spoj naziva đakovačke katoličke izdavačke kuće (UPT, zna netko jel' to živo) i domaćeg protestantskog znanstvenog časopisa. Dušan Bilandžić će ostati upamćen po tvrdnji da je Franjo Tuđman uhvatio Kairosa za čuperak. Tuđmanov tajming je zaista besprijekoran. U ovoj izjavi je kairos onaj klasični grčki bog sretnog trenutka. Teološki, bolje kazano kršćanski kairos dobiva značenje dobroga trenutka od samoga Boga. Kako sveti Pavao u Galaćanima 4,4 kaže: A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga (iako je ovdje vrijeme grčki hronos, a ne kairos, ali to je duga priča, guglajte ako vas više zanima ili učite stari grčki).

U subotu sam tako zadnji čas jurio na Klovićevu izložbu u Klovićevim dvorima. Nekadašnji MGC. Tamo sam valjda na prvoj izložbi bio 1987. ili 1988. To je moj omiljeni izložbeni prostor. Mimarin izvanredni blef. Izvorno je tu trebala biti njegova zbirka, ali prostor baš i nije najsretniji u pitanjima kvalitete zraka (što je stari lisac odmah vidio), pa je tako Mimara navukao RSIZ kulture SRH da de facto napravi dva muzeja odjednom. Genijalno nešto. Izložba je bila grozna. Ja imam kokošje sljepilo. Ne vidim po mraku baš najbolje, ne vidim u mraku baš najbolje (doduše tečno govorim rukama), a "genijalno" su stavili nikakvu rasvjetu (navodno po preporuci Engleza), te izložbeni prostor pofarbali u crveno. Bio sam na ne znam koliko izložba u životu. Izdresiran sam za posjet muzejima. Doduše, prošla godina mi je bila najsuša u životu po tim pitanjima. Ali ovo mi je bila grozna izložba. Nekako mi se nije svidjela. Možda bi bilo bolje da je bila npr. u Umjetničkom paviljonu. Ne znam, duboko sam razočaran otišao s izložbe. Mislim Klović je genije, tu nema govora, ali usporedivši to s Marcom Chagallom u istom tome prostoru, nikakva izložba. Chagall me se dojmio, nema tih riječi kojima bi opisao tu izložbu. Gotovo da sam je memorirao u cjelini. Za sad Kusinka šiša svoju nasljednicu? Čije ime nisam zapamtio, a ne želim guglat. Pitam li se je li stvarno moguće da kad SDP dođe na vlast, da se izložbe pokvare? Pazi sad apsurda. Marina Viculin, koje sam se ipak sjetio da je nova ravnateljica, napravila je izložbu o Chagallu. Tipičan hrvatski apsurd.

U pravi trenutak ide serija Punom parom! Kazimira Klarića i Maria Fannelia. Zanimljiva je to serija. Smještena u radni kolektiv "Žica" praktički je dokumentarna serija. O boljkama socijalističkog samoupravljanja. Ali i sretnim trenucima. Sve u svemu, kralo se u Hrvatskoj oduvijek, točnije od Drugog svjetskog rata. Volim kad ljevičarska piskarala tvrde da su Ivo Sanader ili pak Francek od Hrvatske napravili nepoštenu zemlju. SRH je bila trula. Serija ima muda jer to pokazuje. Radnici kojima se ne radi, a izvan tvornice na veliko fušaju. Partijci koji su se odvojili od naroda. Kultura koja žica novac kako zna i umije. Jedna od najmoćnijih scena je monolog umirovljenog i razočaranog učitelja. Mladi koji ne mogu naći posao. Akademski radnici koji vrte istu praznu slamu. Ambiciozni politički kadar kojem se fučka za išta, osim za sebe. Penzioneri koje su svi zaboravili. Doduše, ima se dojam da se ništa nije promijenilo. Je, tvornica više nemamo. Uništili smo si gospodarstvo. Također, umjesto jedne svete majke partije, imamo ih malo više. Doduše, ovo je valjda jedina serija iz komunizma koja otvoreno pokazuje oporbenjake režimu i to da među narodom ima vjernika. Doduše, ne baš najbolji pjesnik Damir Radić (Fabijan Šovagović) u drugoj sezoni postaje partijac, ali ne odriče se svoga pjesničkog rječnika punog biblijsko-kršćanske simbolike, a i dalje cinično je nastrojen spram sustava. Doduše u današnjoj epizodi se vraća u reakciju. Zadnja epizoda serije i druge sezone je bila zabranjena. Možete je vidjeti u srijedu na HTV1, oko 15:40. Glumačka ekipa je genijalna. Od Zvonka Lepetića preko Martina Sagnera do Željka Mavrovića ili pak totalno nestale Mirjane Kauzlarić.

Hvatam Kairosa za čuperak, pa nikako da ga uhvatim. Gad mali pokvareni bježi. Često mi se čini da sam u životu bio na krivom mjestu u krivo vrijeme. Doduše, naći će se mnogi ljudi koji tvrde da sam srećković. Nažalost, kao i sve ostalo u životu, nekako mi za svaku sretnu stvar dogodi jedna nesretna. Kako zadnje vrijeme nisam bio baš nešto sretne ruke, statistički bi mi se nešto trebalo zalomiti. Jednako kao što hrvatska rukometna repka, statistički, trebala srediti Francuze u četvrtfinalu. Ali prvo Bjelorusija. Neka vam Kairos padne u vaše ruke.

Ovo je bio 800. post.
Za 800 postova mi je trebalo nešto manje od devet godina.
Nadam se da ću do 1600. posta biti zaposlen. Ili bogat. :)

Pero Panonski