Korak od sna

Gledam ja tako Nedjeljom u dva. Ne znam da se lupam nogom od stolca, da se bacim kroz prozor ili da popijem nešto za smirenje. Ovakav autogol kršćanstvo u Hrvata nije vidjelo u zadnjih 10 godina. Jednostavno ovo je bilo bolno gledati. Meni još više, jer moji prijatelji o gosponu Stojiću imaju jako negativno mišljenje, a ja sam ga naivno branio. Tako mi i treba. Vrhunac mi je bio kada je rekao da je seks važnija tema od gospodarstva. Onda mi se gotovo zmračilo pred očima.

Ali onda mi je palo na pamet. Kada sam imao 12, 13 godina seks mi je zaista bio važna tema. Naravno miljama daleko od seksa, Internet je bio u povojima, od tiskane pornografije sam imao dva Playboya, a priznajem, bio sam napaljen. Masturbacija je bila doživljaj za kasne sate, joj kada se sjetim, stvarno ne želim natrag u pubertet, fala Kristu na visini da sam preživio te godine. Napaljeni smotani 13godišnjak, to je Stojić. Taj čovjek i dalje mentalno ima 13 godina. Doduše, čovjek je odrastao u jednoj liberalnoj Kanadi. Ne znam što mu se događalo u mladosti, ali nije to Hrvatska i naše domaće cure koje ne znaju što hoće (one bi i ne bi, bi za pravog frajera, ali ne bi, pa se onda neke naroljaju i zgube nevinost u parkiću ma klupici ili u wc-u lokalnog birca i to od strane lokalnog ševca koji se specijalizirao za skidanje junfova pijanih djeva), Kanada je sjever Amerike gdje žene znaju što hoće i to prakticiraju. Onda ove što su zgubile nevinost na prije opisani način dođu don Stojiću i kenjkaju da nikad nisu i da se čuvaju za brak. Ovo je licemjerna zemlja. Dobro, to nije ništa novo.

Nadežda Čačinovič je ovaj boj vlasti i RKC-a (koji je ojačan potporom SPC-a, Islamske zajednice i većine protestanata) nazvala Kulturkampfom. Meni je to nekako jaka riječ, Bismarck je otišao toliko daleko da je podupirao aktivnu šizmu (starokatolike, jedna javno zaboravljena, ali poprilična bolna točka za RKC), ovdje država ne pokušava ništa takvoga. Činjenica je da ova SDP-ova vlast je najgora u povijesti suvremene Hrvatske i da zlotvori kao dr. Željko Strelnikov pokušavaju svim sredstvima da od hrvatskog društva naprave baruštinu u kojoj sljedeći logični korak je krvavi građanski rat, da Zoka Preponaš ne radi ništa osim što misli da je jako pametan i sexy (u čemu ga podupire jednako bahata ženetina), da HNS objektivno više radi nego cijeli SDP skupa i da padamo u ponor, a nikako da dotaknemo dno. Kaptol koji je glupavo odlučio zagristi SPD-ovu udicu sekundira vlasti.

Ono što boli, mene kao krštenog katolika, kao nekoga s VSS-om (ljudi koji me znaju dobro, znat će da ja ne patim od toga što imam diplomu, štoviše), kao čovjeka koji je redovno kršten, prvopričešćen i firman, ono što boli da u ovom suludom boju oko kondoma, Kaptol se istaknuo kadrovima koje je dovukao iz inozemstva. Već spomenuti don Napaljeni je iz Kanade. Njegov sekundant, Vice John Batarelo, koji je predstojnik Ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije je rođen u Australiji. Treća osoba koja je najisturenija je Stjepo Bartulica, prorektor Katoličkog sveučilišta koji je Amerikanac. Izgleda da je domaći kadar kužan i nesposoban. Mi obrazovani katolici iz Hrvatske za Kaptol smo očito hrpa idiota. Borbeni ateisti Hrvatske nas mrze i preziru. Znači li to da su Kaptol i borbeni ateisti na istoj valnoj duljini?

Stjepo Bartulica je pak oficir za vezu između Kaptola i Josipovića. Ako ste primijetili, čudna neka idila vlada između dva zagrebačka brega, Kaptola i Pantovčaka. Predsjednikov savjetnik Bartulica je očito sposoban čovjek. A Josipović je najlukavija lisica u hrvatskoj politici. S druge strane, Stojić je naivno dijete kojega je Stanković iscepelario kako on samo to zna. Aca je kao pokvareni morski pas koji nanjuši krv, pa kad shvati da žrtva nije se u stanju braniti, navali 200 km/h.

Mi propadamo, a glavna tema je masturbacija.
Poučak je očit.
Vlast je mentalno na razini 13godišnjaka.
Zato je treba rušiti.

Pero Panonski

Fascinira me Slavko Goluža. Svojim tajmingom. Ako ste gledali utakmicu Španjolska - Hrvatska, onda ste vidjeli onaj divni Čupićev gol, koji nije priznat jer je Slavkec pozvao time-out. I tako zeznuo vlastiti tim. I tako više puta za vrijeme prvenstva. Rukomet je zvonka radost, Goluža nema pojma o nekim stvarima. Obje stvari su sasvim jasne. Naslov posta je spoj naziva đakovačke katoličke izdavačke kuće (UPT, zna netko jel' to živo) i domaćeg protestantskog znanstvenog časopisa. Dušan Bilandžić će ostati upamćen po tvrdnji da je Franjo Tuđman uhvatio Kairosa za čuperak. Tuđmanov tajming je zaista besprijekoran. U ovoj izjavi je kairos onaj klasični grčki bog sretnog trenutka. Teološki, bolje kazano kršćanski kairos dobiva značenje dobroga trenutka od samoga Boga. Kako sveti Pavao u Galaćanima 4,4 kaže: A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga (iako je ovdje vrijeme grčki hronos, a ne kairos, ali to je duga priča, guglajte ako vas više zanima ili učite stari grčki).

U subotu sam tako zadnji čas jurio na Klovićevu izložbu u Klovićevim dvorima. Nekadašnji MGC. Tamo sam valjda na prvoj izložbi bio 1987. ili 1988. To je moj omiljeni izložbeni prostor. Mimarin izvanredni blef. Izvorno je tu trebala biti njegova zbirka, ali prostor baš i nije najsretniji u pitanjima kvalitete zraka (što je stari lisac odmah vidio), pa je tako Mimara navukao RSIZ kulture SRH da de facto napravi dva muzeja odjednom. Genijalno nešto. Izložba je bila grozna. Ja imam kokošje sljepilo. Ne vidim po mraku baš najbolje, ne vidim u mraku baš najbolje (doduše tečno govorim rukama), a "genijalno" su stavili nikakvu rasvjetu (navodno po preporuci Engleza), te izložbeni prostor pofarbali u crveno. Bio sam na ne znam koliko izložba u životu. Izdresiran sam za posjet muzejima. Doduše, prošla godina mi je bila najsuša u životu po tim pitanjima. Ali ovo mi je bila grozna izložba. Nekako mi se nije svidjela. Možda bi bilo bolje da je bila npr. u Umjetničkom paviljonu. Ne znam, duboko sam razočaran otišao s izložbe. Mislim Klović je genije, tu nema govora, ali usporedivši to s Marcom Chagallom u istom tome prostoru, nikakva izložba. Chagall me se dojmio, nema tih riječi kojima bi opisao tu izložbu. Gotovo da sam je memorirao u cjelini. Za sad Kusinka šiša svoju nasljednicu? Čije ime nisam zapamtio, a ne želim guglat. Pitam li se je li stvarno moguće da kad SDP dođe na vlast, da se izložbe pokvare? Pazi sad apsurda. Marina Viculin, koje sam se ipak sjetio da je nova ravnateljica, napravila je izložbu o Chagallu. Tipičan hrvatski apsurd.

U pravi trenutak ide serija Punom parom! Kazimira Klarića i Maria Fannelia. Zanimljiva je to serija. Smještena u radni kolektiv "Žica" praktički je dokumentarna serija. O boljkama socijalističkog samoupravljanja. Ali i sretnim trenucima. Sve u svemu, kralo se u Hrvatskoj oduvijek, točnije od Drugog svjetskog rata. Volim kad ljevičarska piskarala tvrde da su Ivo Sanader ili pak Francek od Hrvatske napravili nepoštenu zemlju. SRH je bila trula. Serija ima muda jer to pokazuje. Radnici kojima se ne radi, a izvan tvornice na veliko fušaju. Partijci koji su se odvojili od naroda. Kultura koja žica novac kako zna i umije. Jedna od najmoćnijih scena je monolog umirovljenog i razočaranog učitelja. Mladi koji ne mogu naći posao. Akademski radnici koji vrte istu praznu slamu. Ambiciozni politički kadar kojem se fučka za išta, osim za sebe. Penzioneri koje su svi zaboravili. Doduše, ima se dojam da se ništa nije promijenilo. Je, tvornica više nemamo. Uništili smo si gospodarstvo. Također, umjesto jedne svete majke partije, imamo ih malo više. Doduše, ovo je valjda jedina serija iz komunizma koja otvoreno pokazuje oporbenjake režimu i to da među narodom ima vjernika. Doduše, ne baš najbolji pjesnik Damir Radić (Fabijan Šovagović) u drugoj sezoni postaje partijac, ali ne odriče se svoga pjesničkog rječnika punog biblijsko-kršćanske simbolike, a i dalje cinično je nastrojen spram sustava. Doduše u današnjoj epizodi se vraća u reakciju. Zadnja epizoda serije i druge sezone je bila zabranjena. Možete je vidjeti u srijedu na HTV1, oko 15:40. Glumačka ekipa je genijalna. Od Zvonka Lepetića preko Martina Sagnera do Željka Mavrovića ili pak totalno nestale Mirjane Kauzlarić.

Hvatam Kairosa za čuperak, pa nikako da ga uhvatim. Gad mali pokvareni bježi. Često mi se čini da sam u životu bio na krivom mjestu u krivo vrijeme. Doduše, naći će se mnogi ljudi koji tvrde da sam srećković. Nažalost, kao i sve ostalo u životu, nekako mi za svaku sretnu stvar dogodi jedna nesretna. Kako zadnje vrijeme nisam bio baš nešto sretne ruke, statistički bi mi se nešto trebalo zalomiti. Jednako kao što hrvatska rukometna repka, statistički, trebala srediti Francuze u četvrtfinalu. Ali prvo Bjelorusija. Neka vam Kairos padne u vaše ruke.

Ovo je bio 800. post.
Za 800 postova mi je trebalo nešto manje od devet godina.
Nadam se da ću do 1600. posta biti zaposlen. Ili bogat. :)

Pero Panonski

Žao mi je što je ovo trulo vrijeme. Ja baš uvijek nisam, kako to volim reći, bowl of sunshine (da, da, krasan hrvatski). Dio ljudi me opisuje kao divnog i krasna, drugi dio kao hodajuću nepogodu, nekako sredine nema. Ili me vole ljudi ili me mrze. Iskreno, većina me baš i ne razumije. Doslovce, ne shvaćaju o čem govorim. Sad se negdje slatko smije pokojni Wittgenstein. Nije da sam nešto pretjerano obrazovan, jednostavno, nisam tip koji se prilagođava tako lako. Doduše, imam devizu da cijeli život ljudima govorim lijepe stvari. Volim mir, iako sam doduše cijeli život se bunio protiv raznih nepravdi. Zato sebe smatram djetetom. Ne mogu začepit svoja blesava usta, ali kako začepiti kada je očito da je crno crno, a bijelo bijelo. U Hrvatskoj ne da je sivo, nego kod nas ljudi pri zdravim očima tvrde da je crno bijelo, a bijelo crno. Žao mi je, stvarno mi je žao, ali meni je crno crno, a bijelo je bijelo. Ovo nije ništa što da sad nisam napisao.

Bio sam cijelu subotu, kako volim reći, na terenu. Dvije ekipe prijatelja, različiti ljudi, čak geografski, ali generacijski bliski. Prva stvar zajednička je bila neutaživa želja da se napije da se nemre stajat, a druga je muški strah da se postane "stari prdonja". Doslovce su dvije različite osobe, u nekoliko sati, jedan fetivi kajkavec iz Podravine, drugi kršni Imota, rekli su isti izraz. Jeb'ga, lijepo je biti James Bond (onaj stari prije ovoga blesavog plavušana) i lijepo biti Charlie Sheen. Što ja kažem, da se para dočepam da bi si našao dvije plavuše, za glavu više od mene da su cijeli dan kraj mene. Da, stereotipno, da tipično muški, da vrlo prizemno. Ali neću lagat. Feministkinje nek se ubiju. Da se vratimo temi, generacija mi je prodana. Tko ima posao, radi prekovremeno i ubija ga poslodavac. Mladi bračni parovi, obadva znaju biti bez prava posla. Pajdaši mi se boje da će postat stari dečki, ali obadvojica su uspješni sa ženama, zgodni i visoki i žene ih vole. To me šokiralo. Uvijek, ali uvijek sam vidio neku perspektivu. Priznajem, nije to lijepo reći, ali meni ništa više nije bistro.

Lajmotiv je postalo emigriranje. Dobro obrazovani ljudi, bilo SSS ili VSS, bilo u braku ili samci, mlađi od 30 stvarno planiraju otići van i nestati odavde. Mladost nacije. Ljudi koji bi trebali imati djecu. Koji su već odavno trebali početi živiti. Ima dobrih brakova, ali gledam si razred iz srednje, koliko ja znam, nemamo ni troje djece na nas tridesetak. Eto, opet kukavica sam, ne mogu, za sad, emigrirat. Imam krov nad glavom, obroke, Internet i prijatelje s kojima pijem. To mi je život. Priznajem, u srednjoj sam bio luđak koji se nije ničega bojao. Znaju oni koji su me jutrima kod gimnazije gledali kako sam igrao ruski rulet s nadolazećim automobilima, kada sam i kako sam prelazio cestu (ljudi su mi doslovce izlazili iz autiju da me idu tući, ali kad su vidli navijačka obilježja, onda su redovno pobjegli natrag u auto, bilo je nekada časno i zabavno biti navijač Dinama). Ali eto, smirih se, više me ne drma stari pubertetski stav; jebem te živote, bojim se Krista Boga i nikoga više.

Čak nemam više ni taj stari pogled priđi bliže, pobit ću te, nego sam postao neki nerazumljivi dobričina, koji se doduše još uvijek dere na ljude (kad prave gluposti). Ali nemam muda otići. Ne mogu se spakirat. Ne mogu treći put krenuti od nule. Ne mogu si pregrađivati više ličnost. Ne mogu više učiti novi jezik. Ne mogu više tražit nove ljude u nekoj zapizdini u koju bi me spičili. Gdje god da odem, pet bi godina, s obzirom na struku, odrađivao među lokalnim stanovništvom kojima bi bio još čudnija ptica nego Hrvatima. A ova previše produžena adolescencija, pogotovo zadnje vrijeme kada mi se čini da sam regresirao, nekako me ubija. Nema perspektive, ni da se ubiješ.

Najgora stvar što da se barem jedini ja ovak crn, da sam barem ja samo ovakav, da jedino ja sjedim doma i debljam se, da sam ja jedini ovakav, ma super. Potpišem. Zanimljivo, žene se bolje nose sa krizom. Muški mi nekako oko mene psihički pucaju. Kaže mi prijatelj, obrtnik koji se panično boji kraja 2013. i ove vlasti, da žene lakše se mire sa situacijom, dok muški polude od nemoći.

Imam neki strah od građanskog rata. Ova kretenska vlast pokušava ideološki pocijepat društvo i državu. Karamarko to jedva čeka, Kaptol ne shvaća ni vrijeme ni prostor, pa pristaje također na ove igrice. Kažu prijatelji, kakav rat u Hrvatskoj? Ovdje su svi prelijeni i prepasivni i predepresivni da nešto naprave. Nažalost, moram se složiti. Mi ćemo očito propast kao društvo. Kao i u pitanju svega ostaloga, nemoćan sam.

Koliko sam se ljudskih sudbina naslušao zadnjih godina. Koliko sam puta se ispričavao u ime Boga. Bojim se ponekad da je Sam Peckinpah u pravu kada progovora kroz usta narednika Steinera (genijalni James Coburn) u Željeznom križu (1977.). Odgovarujući na pitanje vjeruje li u Boga, Steiner rezignirano kaže: I believe God is a sadist, but probably doesn't even know it (Vjerujem da je Bog sadist, ali vrlo vjerojatno toga nije uopće svjestan).

Žao mi je. Stvarno mi je žao.

Pero Panonski