Korak od sna

Žao mi je što je ovo trulo vrijeme. Ja baš uvijek nisam, kako to volim reći, bowl of sunshine (da, da, krasan hrvatski). Dio ljudi me opisuje kao divnog i krasna, drugi dio kao hodajuću nepogodu, nekako sredine nema. Ili me vole ljudi ili me mrze. Iskreno, većina me baš i ne razumije. Doslovce, ne shvaćaju o čem govorim. Sad se negdje slatko smije pokojni Wittgenstein. Nije da sam nešto pretjerano obrazovan, jednostavno, nisam tip koji se prilagođava tako lako. Doduše, imam devizu da cijeli život ljudima govorim lijepe stvari. Volim mir, iako sam doduše cijeli život se bunio protiv raznih nepravdi. Zato sebe smatram djetetom. Ne mogu začepit svoja blesava usta, ali kako začepiti kada je očito da je crno crno, a bijelo bijelo. U Hrvatskoj ne da je sivo, nego kod nas ljudi pri zdravim očima tvrde da je crno bijelo, a bijelo crno. Žao mi je, stvarno mi je žao, ali meni je crno crno, a bijelo je bijelo. Ovo nije ništa što da sad nisam napisao.

Bio sam cijelu subotu, kako volim reći, na terenu. Dvije ekipe prijatelja, različiti ljudi, čak geografski, ali generacijski bliski. Prva stvar zajednička je bila neutaživa želja da se napije da se nemre stajat, a druga je muški strah da se postane "stari prdonja". Doslovce su dvije različite osobe, u nekoliko sati, jedan fetivi kajkavec iz Podravine, drugi kršni Imota, rekli su isti izraz. Jeb'ga, lijepo je biti James Bond (onaj stari prije ovoga blesavog plavušana) i lijepo biti Charlie Sheen. Što ja kažem, da se para dočepam da bi si našao dvije plavuše, za glavu više od mene da su cijeli dan kraj mene. Da, stereotipno, da tipično muški, da vrlo prizemno. Ali neću lagat. Feministkinje nek se ubiju. Da se vratimo temi, generacija mi je prodana. Tko ima posao, radi prekovremeno i ubija ga poslodavac. Mladi bračni parovi, obadva znaju biti bez prava posla. Pajdaši mi se boje da će postat stari dečki, ali obadvojica su uspješni sa ženama, zgodni i visoki i žene ih vole. To me šokiralo. Uvijek, ali uvijek sam vidio neku perspektivu. Priznajem, nije to lijepo reći, ali meni ništa više nije bistro.

Lajmotiv je postalo emigriranje. Dobro obrazovani ljudi, bilo SSS ili VSS, bilo u braku ili samci, mlađi od 30 stvarno planiraju otići van i nestati odavde. Mladost nacije. Ljudi koji bi trebali imati djecu. Koji su već odavno trebali početi živiti. Ima dobrih brakova, ali gledam si razred iz srednje, koliko ja znam, nemamo ni troje djece na nas tridesetak. Eto, opet kukavica sam, ne mogu, za sad, emigrirat. Imam krov nad glavom, obroke, Internet i prijatelje s kojima pijem. To mi je život. Priznajem, u srednjoj sam bio luđak koji se nije ničega bojao. Znaju oni koji su me jutrima kod gimnazije gledali kako sam igrao ruski rulet s nadolazećim automobilima, kada sam i kako sam prelazio cestu (ljudi su mi doslovce izlazili iz autiju da me idu tući, ali kad su vidli navijačka obilježja, onda su redovno pobjegli natrag u auto, bilo je nekada časno i zabavno biti navijač Dinama). Ali eto, smirih se, više me ne drma stari pubertetski stav; jebem te živote, bojim se Krista Boga i nikoga više.

Čak nemam više ni taj stari pogled priđi bliže, pobit ću te, nego sam postao neki nerazumljivi dobričina, koji se doduše još uvijek dere na ljude (kad prave gluposti). Ali nemam muda otići. Ne mogu se spakirat. Ne mogu treći put krenuti od nule. Ne mogu si pregrađivati više ličnost. Ne mogu više učiti novi jezik. Ne mogu više tražit nove ljude u nekoj zapizdini u koju bi me spičili. Gdje god da odem, pet bi godina, s obzirom na struku, odrađivao među lokalnim stanovništvom kojima bi bio još čudnija ptica nego Hrvatima. A ova previše produžena adolescencija, pogotovo zadnje vrijeme kada mi se čini da sam regresirao, nekako me ubija. Nema perspektive, ni da se ubiješ.

Najgora stvar što da se barem jedini ja ovak crn, da sam barem ja samo ovakav, da jedino ja sjedim doma i debljam se, da sam ja jedini ovakav, ma super. Potpišem. Zanimljivo, žene se bolje nose sa krizom. Muški mi nekako oko mene psihički pucaju. Kaže mi prijatelj, obrtnik koji se panično boji kraja 2013. i ove vlasti, da žene lakše se mire sa situacijom, dok muški polude od nemoći.

Imam neki strah od građanskog rata. Ova kretenska vlast pokušava ideološki pocijepat društvo i državu. Karamarko to jedva čeka, Kaptol ne shvaća ni vrijeme ni prostor, pa pristaje također na ove igrice. Kažu prijatelji, kakav rat u Hrvatskoj? Ovdje su svi prelijeni i prepasivni i predepresivni da nešto naprave. Nažalost, moram se složiti. Mi ćemo očito propast kao društvo. Kao i u pitanju svega ostaloga, nemoćan sam.

Koliko sam se ljudskih sudbina naslušao zadnjih godina. Koliko sam puta se ispričavao u ime Boga. Bojim se ponekad da je Sam Peckinpah u pravu kada progovora kroz usta narednika Steinera (genijalni James Coburn) u Željeznom križu (1977.). Odgovarujući na pitanje vjeruje li u Boga, Steiner rezignirano kaže: I believe God is a sadist, but probably doesn't even know it (Vjerujem da je Bog sadist, ali vrlo vjerojatno toga nije uopće svjestan).

Žao mi je. Stvarno mi je žao.

Pero Panonski