Korak od sna

Prvo ću napisati da je ovo ogavno doba političke korektnosti u kojem se svako mišljenje svodi na to da se uvijek nađe netko pogođen izrečenim. Cijeli svoj život kao da hodam na prokletoj žici. Nisam nikada ništa izrekao ili napisao da se netko nije našao uvrijeđenim, pogođenim ili tu nešto slično. Uvijek netko je uvređena primadona, uvijek netko se osjeća napadnutim. Tako smo na klupici ove godine prijatelj i ja prebirali po srednjoj i sjetili smo se jednog od najgorih ljudi ikada. Čovjek je neopisivo bezobrazno govno koje čim zine direktno ad hominem vrijeđa sve što se muva i napaja se time. Onako usput sam se prisjetio da ima stvarno okej curu, pametnu i lijepu, te onako u poluzajebanciji rekao da je nevjerojatno da kompletni šupci redovno imaju dobre ženske. Na što je cura (koja uopće ne zna dotičnu nesreću o kojoj smo govorili) do mene graknula da zašto joj vrijeđam dečka. Pokvareni frojdovski telefon u svome najboljem izdanju. Sve u svemu, ja sam ispao ljubomorni đukac. Dakle, ovdje pišem o pjesmi, svojim uvidima i ako se netko nađe uvređenim napisanim, umoljavam ga da se osobno stera u 33 pičke mile matere, jer ja sam umoran od svih ljudi koji misle da eto baš o njima govorim ili pišem. Krajnje sebično, govorim i pišem o sebi, iz nekih svojih blesavih iskustava. Rakovske mi intuicije.

Drugo, poslušajte The Day Before You Came, bit će vam post bistriji.

Ovu pjesmu nisam dugo čuo na radiju. Ima tih nekih pjesama koje čovjek jako zavoli. Tek prije koju godinu, zahvaljujući Googlu, shvatio sam da je to ABBA. Jer to uopće ne zvuči kao ABBA.

Moj glazbeni ukus je čudan i širok. Volim klasiku, ali npr. ne podnosim ljude koje slušaju klasiku. Specifična sekta koja ide po koncertima, pjeva po zborovima i tako to. Dosadnjikave ženice, sa izuzetkom neke opasne valkire, preoduševljeni homići, dosadni napaljeni hetero muškarci koji idu po principu da uz tolike homiće i toliko žene, logikom stvari se moraju dočepat kakve ženice, ak' su pak biseksualni, onda barem nekakvog twinka. Muzički kritičari koji čuju svaku krivu notu, hrvatski orkestri koji jedan sviraju kao najbolji na svijetu, a drugi dan se vidi da im se to uopće neda, stara slava hrvatskih dirigenata i sve to. Čudesan i zatvoren svijet. Em se oblačim kao klošar, em ja to ne mogu trpiti, tu jednu umjetnu finoću, možda ovdje baš paše rusizam; izvještačenu finoću. Da se barem kad-kad dogodi da filharmoničari sviraju u nekakvoj propaloj tvornici dok mi sjedimo na improviziranim klupama i pijemo graševinu u plastičnim čašama. Ma kakvi. Da, da, da, nisi svi takvi kakvima sam ih opisao. Ali bogme, puno je. Da, da, da. Visoka kultura. Josipović i sve to. Ali mene visoka kultura u tom smislu više ne zanima. Bolje opalit CD i slušat Lovru von Matačića kako genijalno tjera neke filharmoničare da daju sve od sebe, nego se baktat s povampirenim kulturnjacima i njihovim standardima.

U biti, suvremenu muziku nikako ne volim. Volim izvorni punk, ska, post-punk, npr. Pistolse više volim od Clasha, volim sve to kad muzičari zvuče pomalo razjebano, ali entuzijastično. Zadnji pravi službeni cd kojim sam nedavno kupio, i to za 10 kn, bilo je nešt od Madnessa. Mogu slušati tamburice bez imalo problema. Zvonko Bogdan mi je car tamburaške muzike. Ne volim npr. Slavonske lole. Volim rane Zlatne dukate. Takva kombinacija, svega što sam naveo je jako čudna. Volim talijansku i francusku muziku od šezdesetih do osamdesetih. Općenito satima mogu slušati osamdesete. Metal mi ne smeta, mofz bez problema isto slušati, iako mi nije primaran. Hm, e da, lud sam za Leonardom Cohenom, naravno najdraži su mi sintisajzer albumi iz osamdesetih. Mislim da "I'm your man" je pjesma koja najbolje na svijetu opisuje psihičko stanje zatreskanog muškarca, sa zrelom dozom iskrenoće (I've been running through these promises to you that I made and I could not keep ... ili možda još bolniji stih And if you want to work the street alone, I'll disappear for you).

Kulturno, volim šezdesete i osamdesete. Sedamdesete ne volim. Odnosno sedamdesete su već počele s hipi pokretom šezdesetih. Kao npr. talijanska pop muzika je još ranih osamdesetih zvučala kao sedamdesete. Teško je to omeđiti, ali sedamdesete vidim kao nered, beznađe, jedan princip u kojem se išlo do daske, bez da se promisli posljedice. Nekako mi je sasvim razumski da je AIDS nastao kao produkt takvog ponašanja. Sve mi je dopušteno! Ali - sve ne koristi.

ABBA je izuzetak. Zvuk koji mi se sviđa. Jednostavno blesavo s obzirom da punk je reakcija na sve ono što ja ne volim u sedamdesetima, a ABBA su najpravije sedamdesete. Taj jedna bež boja i bež okus. Zato mi ova pjesma nikako se ne uklapa u klasičnu ABBA-u. Ima taj jedan, hm, darkerski prizvuk. Vuče mi na Joy Division. Da znam da tu nekima pravovjernicima zvuči šašavo. Ono, nekakav spooky pesimizam. Sintizajzer, ritam mašina, genijalni ritam. Pjesma je u biti ogavna. Svakidašnja jadikovka iz švedske perspektive. Opet. čudno, ali vuče na Pistolse i na "No future" (ilitiga "God save the Queen"). Punk se očito okrznuo o pop, puno više nego što se to čini na prvi pogled. Ili sam ja možda samo punkocentričan. Ovo je, navodno, zadnje pjesma koju je ABBA snimila, poraspadali su se brakovi članova grupe, tako je i propao bend.

Spot sam tek vidio ove godine. Nevjerojatno nešto. Ako bih nekome morao objašnjavati kako sanjam, ja tako sanjam. Malo ljudi, puno eksterijera, nagle promjene lokaliteta, željeznički kolodvori, groblja, neboderi, crkve, sumrak, noć ili zora, ako mi se posreći, kakva žena koja me zanima (nekako je to više za puberteta me išlo, iako je ova godina bila u biti zanimljiva), napetost jedna i neizvjesnost, onako pravilno sanjovito. Ljudi svakako sanjaju, ali rijetko sam nabasao na nekoga tko sanja u mome stilu. Na spotu, Agnetha Fältskog izgleda dobro kao nikad, iako je Frida Lyngstad bila ljepotica u grupi (dijete zloglasnog Lebensborna).

Pisao sam, vrlo vjerojatno, moja baka i djed su spanđali u vlaku. Išli su svakog jutra na posao vlakom, pa pogled sim, pogled tam. Volim vlakove, nisam baš onako fanatično u njima, kao što bih mogao biti (Hrvati imaju dosta ljudi koji se intenzivno bave vlakovima, tramvajima, modelima, slikanjem, klasifikacijom, itd.).

Vječnost i onostranost zamišljam kao vječitu vožnju vlakom, od grada do grada, od sela do sela, od čovjeka do čovjeka, kao jednu never-ending story/vječitu priču. Vrlo vjerojatno sam upao u nekoliko hereza. Ali Ivanova Apokalipsa u biti ne kazuje apsolutno ništa, osim da će biti kraja svijeta i da će Bog pobijediti. Sve ostalo je nejasno i beskorisno. Teško je govoriti o vječnosti, jer vječnost izluđuje mozak i nikako nije produkt čovjeka. Ali ne vjerujem u istočne slike ništavila, koje je prihvatio dio kršćanskih teologa. Mene vječno ništavilo ili neka apsorpcija u vječno biće ne zanima. Tko hoće da ga ne bude, njegov problem. Ovaj ljudski život je kratak, prekratak i tek jedna stanica na vječnoj pruzi, s Bogom kao skretničarem. Ako ste dobro gledali spot, počinje i završava s istom scenom!

Ako je svaki čovjek, kao u Fahrenheitu, jedna priča, jedna knjiga, kakav bi to bio Bog koji bi palio knjige?

Što sve ne izađe iz analize jedne pjesme. Kakva pjesma!

Pero Panonski

P.S. Svima sve najbolje u ovoj nadolazećoj 2013.
Neka bude sa čim manje trauma, neka ne bude građanskog rata, neka se nešto dobro dogodi!
Ovo je bio 798. post!