ulazi šef u ured vidno dobro raspoložen. nešto malo psuje ali to je uvijek dobar znak. pohvalim mu se, budući da je veliki vjernik i već me par puta oprao zbog mog grešnog načina života, kako sam prije neki dan bila na misi. ali da je i dan poslije vikao na mene pa sam zaključila da je najbolje da takva mjesta izbjegavam. samo ti idi na misu, neću ja više vikat na tebe. okreće se prema kolegi (pozdrav, hrki!): jel ti s' curom ideš na more? koliko si već s njom? šta se ne oženiš? "još mi je rano". jebo ga ti, sve ti je to isto. već vidim kako sam ja sad na redu. pando, jel na tebe dečko galami? "ma kakvi, nit ima razloga (ipak sam ja čisto zlato), a nit smije." jebo te pas, pa kakve ste vi današnje žene. i svi oko mene žive u grijehu. gdje to ima?.. još ćemo se svi mi muški preselit na kakvo brdo i samo po hranu dolazit. a što se ne udaš? "još nisam sigurna da li je on onaj pravi." ma velim ti da je sve to isto. bitno da postoji prijateljstvo i poštovanje, ništa drugo nije važno. hm.. pa i u pravu je. ali, ipak. ali najbitnije je da nije dobar u seksu. jer, ako je tebi dobar, bit će dobar i drugima u selu.

Znate li što je to - BRENDING ?
To je kad na AFTER WORK PARTYJU, najčešće poslije ležernije NOVEAU CUISINE u nekom
TRENDY i FANCY kafiću, CORPORATE MANAGER naloži svom najboljem HEAD HUNTERU da na TEAM BUILDINGU izabere nekoliko mladih ADVERTISERA, COPYWRITERA, MARKETING FREAKOVA, OPINION MAKERA I TRENDSETTERA. Tada će svi oni, nakon STREAMINGA na CREATIV MEETINGU, između sebe odabrati TEAM MANAGERA, te će na višednevnom BRAINSTORMINGU sa stalnim ONLINE-CONFERENCOM sa HEADQUARTEROM, uz kratke COFFEE BREAKOVE i lagani FINGER FOOD, od nekog imena ili proizvoda napraviti jedan autentični TRADE MARK...


i još jedan:

Sredovječni čovuljak kupio novog Porschea, izađe na cestu i stisne do 160, osjećajući kako mu vjetar mrsi prorijeđenu kosu. "Ovo je mrak", pomisli dodajući još gasa.

No, kad je pogledao u retrovizor, ugleda iza sebe policijski auto
s upaljenim rotirakama.

"Ma, mogu mu pobjeći", pomisli i stisne na nekih 210 km/hr.

Tada pomisli: "Kog vraga radim, ja sam prestar za te gluposti"
i zaustavi se pred ceste, čekajući da stigne policijski auto.

Policajac se zaustavi iza Porschea i prošeće do njega: "Gospodine, smjena mi završava za pet minuta i rado ću vas pustiti ako mi date razlog zašto ste bježali... ali neki koji još nikada nisam čuo".

Čovjek ga pogleda i reče: "Prošli tjedan moja je žena pobjegla s policajcem pa sam mislio da je vraćate".

Pandur ga pogleda, vrati mu papire i reče: "Hvala, do viđenja".

jučer zvoni telefon:
dobar dan, izvolite.
dobar dan, pri telefonu yx iz tjednika xy. mogu li razgovarati s vašim direktorom?
na žalost, direktor nije u uredu. slobodno pitam o čemu se radi?
pišem članak o neboderima u zagrebu pa bi razgovarala s gospodinom o onome koji je gradio.
ali, naša firma nije gradila neboder.
nije?
ne. odakle vam ta informacija da smo ga sagradili? vjerojatno ste u novinama pročitali da će se tek graditi.
ne, sama sam došla do informacije da je sve već sagrađeno.
ne želim pljuvati po nikome tko to ne zaslužuje ali ovo je krajnji kretenizam. draga moja, da si se samo provezla kraj tog mjesta, vidjela bi da od nebodera nema ni n ni temelja, a ne da je već sagrađen. ako ćeš već raditi posao u kojem izvješćuješ javnost, barem se potrudi da su ti činjenice bar napola točne. jer to nije nešto što bi moglo samo tako promaći..

nema veze što sam ovaj post već jednom napisala ali mi ga obrisalo, ponavljanje je majka znanja.. dakle, u subotu sam se probudila poprilično čangrizava jer je bilo rano a mi smo morali na put. nije da mi je put na more gdje je planiran roštiljčić teško pao, ali nema razloga da malo ne kvocam. čisto radi reda, da se robi ne opusti. s nama je išao i njegov radni kolega, darko, ne bi li bratiću postavio klimu kako bi on uživao za vrućih ljetnih dana. budući da sam darka prvi put vidjela, bio je red da ga prorešetam glupavim pitanjima: od kud si, šta slušat, jel se drogiraš i slično.. u međuvremenu mi se pripiškilo pa smo bili primorani stati u jedan od usputnih restorana iliti restać(ili č)a. ja rješila hidrauličke probleme pa smo mogli smireno nastaviti razgovor. naručim sok a darko me pita: "ne piješ kavu ujutro da se razbudiš?" uopće ne pijem kavu, bojim se da mi ne naraste rep. "a jel pušiš?" perverznim mislima tako rano nije bilo mjesta pa sam samo odgovorila da ne pušim. "a piješ alkohol?" razočaravajuće rijetko, ubijem se od jedne pive. "pa dobro", odvrati darko sav u čudu, "jel imaš ti kakav porok?" zamislim se... jebate, pa i nemam. sva sam neka čedna. i sve što sam mogla nabrojati da sam radila a nije baš čedno, već je u davnoj prošlosti fosilnog stanja. u novije vrijeme imam samo mane, poroke nemam. odlučila sam stati na kraj takvom životu jer ne znam o čemu ću pričati unucima. a i vodi me ona: dobre djevojke, one idu u raj baš sve, loše djevojke idu kud god zažele

optimalna temperatura pri kojoj nemam nikakvih posljedica je nekih 25 °C. tada se osjećam najugodnije i mogu se posvetiti stvarima oko sebe. svaki stupanj manje predstavlja kočenje mog živčanog sustava. tada samo mislim kako mi je hladno i kako se ugrijati. o čemu uopće pišem? jučer je šef ušao u ured i svisnuo koliko mu je bilo vruće te naredio da se ugasi grijanje. usljedili su pogledi nevjerice smrznute mene i kolegice. znamo da je vani i više nego ugodno ali u uredu je optimalna temperatura tek kad je vani 50 u hladu. sve bi vam trebalo biti jasno kad napomenem da nemamo klimu iz jednostavnog razloga što nam ne treba budući da u uredu nikad nije toplije od 19°. svako jutro me sestra ispitivala kao kakvu luđakinju: dobro, jel znaš ti kolika će danas biti temperatura? kako možeš oblačiti najlonke a vani je tako toplo? umrijet ćeš od vrućine! e, baš se me te štrample spasile od termalnog šoka i općeg pothlađivanja jutros sam opet upalila grijanje. bolje da se oni malo raskomote nego da kolegica i ja nazovemo da u ponedjeljak nećemo doći jer smo prehlađene

ništa ne mrzim kao kad je netko nesamostalan. poludim kad nekog trebam voditi za ručicu jer se taj netko ne bi uspio u protivnom ni popiškiti. razumijem kad nekoga ne poznaš i ne možeš se baš osloboditi, ali nakon 8 godina poznanstva i prijateljstva takve gluposti jednostavno ne toleriram. tako me jučer zove jedna moja prijateljica. danas bi trebali ići nešto ružno "obaviti", ali to nije toliko bitno u ovoj priči, bitno je sve ostalo.obično se naoružam strpljenjem kad s njom razgovaram ali ovih dana nisam baš raspoložena. uglavnom, zove me da me pita kakav je plan. ne znam, li-la ti ide autom pa nju pitaj. mene će samo pokupiti na langiću. "a jel bi ja mogla s vama?" šta ja znam, valjda možeš, pitaj nju. "a kad da ja dođem?" mi ćemo se naći otprilike tada pa bi bilo dobro da i ti tad budeš tamo, da te ne moramo čekati. ali nju nazovi pa se s njom dogovori, možda ona nešto drugo planira. "aha, dobro. a šta ćeš ti obući?" jebate, pa idem na sprovod a ne na zabavu. kak bi se obukla nego u crno.
danas stiže poruka: "ajmo se negdje naći, nisam sigurna gdje je to". cura nije iz metropole pa mi ne smeta da idemo skupa do tamo, ni ja do nedavno nisam znala gdje je langić. nađemo se na tramvajskoj stanici u draškovićevoj gdje vozi 11-ica. (ako došljaci išta znaju, to je onda kud vozi koji tramvaj.) "jel to prva ili druga stanica poslije sheratona?" e pa znaš šta! jebe mi se koja je stanica! da možda skoknem do siska po tebe da se ne bi izgubila do draškovićeve? ako ti nešto kažem da mi nešto nije problem, onda nije. i nemoj me još sto puta pitati jel smetaš i kako ćeš se sad ti gurati jer ću popizdit. i postaviš li još jednom neko slično glupo pitanje, zveknut ću te nasred tintare da ćeš isti tren postat normalna. osamostali se više!

kažu da je sedma godina braka kritična. kod mene je to druga godina hodanja. obično su veze pucale puno prije tolikog staža ali to ne brojim jer sam tada još bila "dijete". sad sam, kao, puno ozbiljnija pa se tek zadnjih par veza broji. sa bivšim sam prekinula mjesec dana prije druge godišnjice. jednostavno, ljubavi više nije bilo. ili je možda bilo samo je nisam znala prepoznati? nikad ne znam protumačiti ono presijecanje u trbuhu kad se vidimo. sreća, vrijeme liječi sve rane pa je i to prestalo.
jučer mi je sa sadašnjim dragim bila druga godišnjica. proljeće je a u meni nemir... i proradile bube u glavi. šta ako on nije onaj pravi? šta ako ja njega ne volim već je sve ovo samo jedna velika navika? šta ako...? milijun pitanja a nigdje pravog odgovora. samo: ti sama znaš šta je najbolje za tebe. da znam, ne bi druge pitala.
danas me pustilo. znam da je on (trenutno) jedini s kim mogu podijeliti sve svoje strahove i s kojim bi mogla dočekati starost. vidjet ćemo kako ću razmišljati za još dvije godine...
a tebi, madagaskar, duboko se ispričavam što te nisam uspjela razveseliti. ali sada barem znaš koliko mi značiš..

sjedim jučer na sisačkoj šetnici, nakon dobrih sto godina, lagano ispijam sok i slušam o najnovijim društvenim događanjima u svome gradiću. otkad sam se odselila, nemam pojma šta se s kim događa pa su ove rijetke kave dragocjene injekcije informacija...
Šta ima s tvojom sestrom, jel ti smeta u stanu?
Ma kakvi,rekoh,našla si je tu nekakvog dečka pa stalno dolazi kući. Možda ga znaš, to ti je onaj..
On? Ali, Pando, on ti hoda s Nekom.
Šališ se?!
Ma kakvi, hoda s tom Nekom i još jednom. Baš sam ga prošli vikend vidjela da je s jednom bio do ponoći i da je ona otišla, a da je s drugom bio poslije. I nije da on to baš nešto sakriva, onako ti on to, pred svima.
a meni mrak na oči. u tom trenutku ga vidimo kako prolazi. pitam frendicu dal na njega misli jer sam se nadala da postoji mogućnost da se ne radi baš o njemu. da, to je on. ma on će moju sestru zajebavat! odjurim doma i kažem joj šta sam saznala. ona prvo šokirana a onda i razočarana: A tako se dobro pretvarao. Ma, raspitat ću se ja još..
na kraju smo saznali da ove dvije nisu jedine, te da dečko harači i po metropoli. kako i ne bi, zgodan, nabildan, pun love... sreća pa mi sestra ne obraća pažnju na te stvari pa je na njegov mobitel slijedio jedan zasluženi odjeb..

budući da uredno kaskam za ostatkom svijeta u otkrivanju novih tehnoloških i inih inovacija, tako sam tek jučer otkrila fantastičnu igricu. svi oni pokraj kojih život ne prolaze, već ga žive, vjerojatno su već čuli za nju: The Sims. ali da ne budem baš tolika luzerica, odmah sam se prebacila na drugi dio..
obično idem spavati kad i babine kokoši, ali sinoć.. jednostavno se nisam mogla odlijepiti od monitora. složila sam novu obitelj, prvo sebe, naravno. malo si nisam uspjela pogoditi nos, barem je tako mislila moja sestra koja je budno nadgledala svaki moj korak. onda sam složila nju i prvo što sam joj naredila je da ode na wc jer sere...
danas je dragi na redu i moji starci. njegovu stranu obitelji ću napravit kad mi se bude dalo.

sjećate se one moje krasne i čarobne lampe koju sam si kupila za božić? e pa, nema je više. onaj moj tupan ju je jučer razbio. i da bi se izvukao, svalio je krivicu na mene: kak sam ja to nju tamo stavila? nije bitno što je na istom mjestu već 4 mjeseca, ali baš je sada zasmetala. kvocala sam mu za to dobra dva sata, bez pauze. na kraju je rekao da će mi kupit drugu. ali ja hoću baš ovu...
ispit sam položila. i srela kolegicu koja me ubila u pojam: znaš, ja ti planiram diplomirati do kraja godine. a sve te teške ispite koje ti još moraš položiti, ja sam dala bez ikakvih problema. bili su mi super, prava uživancija. pitam se koliko ćeš uživati kad te opalim po toj glavurdi..

danas sam dobila ovu prijateljsku molitvu:



Nek buhe tisuću deva preplave međunožje onoga koji ti je zajebao dan,

i neka njegove ruke budu prekratke da bi se mogao počešati...


Amen