moderato_cantabile

Njemu baš i nije stalo...

He doesn't care if he breaks your heart,
But I do;
He doesn't care if you fall apart,
But I do

Oh, don't throw your love away
On someone who doesn't deserve it;
If you belonged to me I'd love you more each day
I'd take you and make you believe what I say
(B. Manillow)

Da, naslov sam „posudila“ iz famozne istoimene knjige koju definitivno nisam pročitala (još! ), ali treba li je zapravo pročitati ili samo biti hrabar i sebi priznati okrutnu činjenicu da radije zabijamo glavu u pijesak kao nojevi, nego da si na glas kažemo: Njemu baš i nije stalo!
Mislim, vrlo se jasno prepoznaje muškarac kojemu je stalo. Pa primjeri su svuda oko nas.
Kad mu je stalo, čekat će koliko treba, ne pitajući se koliko vremena čeka.
Kad mu je stalo, napravit će sve ono što se drugima čini neshvatljivo, nerazumno.
Kad mu je stalo, zvat će.
Kad mu je stalo, osmijeh mu neće silaziti s lica.
Kad mu je stalo, neće na raznim portalima s virtualnim prijateljicama pričati o svojim problemima, nego će pričati s nama (ili s frednovima iz RL).
Kad mu je stalo, ništa, ali baš ništa mu neće biti problem napraviti. Nikada neće biti prezauzet, preumoran i kakav sve ne pre- … Čak i kad ONA to ne zna uzvratiti. Čak i kad se ona poigrava. Čak i kad ona nije sve ono što mi jesmo – dobra, pažljiva, smirena, lijepa/ružna, zabavna, sređena, normalna…
Kad ne nazove, mi kažemo: Ima previše posla, prezauzet je. Ne stigne još i na to misliti.
Ona kaže: Ko ga jebe, kad se ne sjeti ni nazvati me! Nema opravdanja!
Kad mu se „dogodi“ seks s drugom, mi kažemo: Ah, ta kučka! Zavela ga je!
Ona kaže: Konjina!
Kad mu se mota po glavi ugodna kavica s „kolegicom s posla“, mi kažemo: On ima toliko problema. Proći će ga!
Ona kaže: Nemam živaca za njegove depre! Odoh van! (s kolegom s posla)

I ONE su u pravu.
Nema opravdanja za to da ne nazove. Nema opravdanja za to da „slučajno“ skine gaće i „slučajno“ se poseksa s drugom.

Ali, mi ne odustajemo biti nojevi. Zašto? Zbog čega?
Razmišljajući o tome u posljednje vrijeme, došla sam do zaključka da, što god da napravimo, koliko god da smo prema njima divne, krasne, pažljive, ako njemu jednostavno baš i nije stalo, možemo i dalje glavu zabijati u pijesak i tako si lijepo sjebati ostatak života jer će nam u pijesku ponestajati zraka, ili možemo izvući glavu iz pijeska, možda pustiti koju suzu, ali udahnuti svježi zrak, početi disati i reći: Njemu baš i nije stalo…Ali, nekome drugome jest!