< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Image Hosted by ImageShack.us


online



Moj mail:
paix.blog@gmail.com


Volim:

Glazbu
Čokoladu (the movie)
Čokoladu (the book)
Mitologiju
Stinga
Kavu s mlijekom
Moj laptop
Šetati
Spavati
Kestene
Njega



MOJ STARI BLOG


VOLIM ČITATI:

Anchi
Apple
Aries
Black Pearl
Blues Svezenski
Born to be wild
Clarisss
Dagoberhr
Detalj
EmptyHeartedGirl
Gedeon
In my place
Ima jedan svijet
Kaira
kiiiik
Krijesnica
Lakeisha
LondonSKY
Magicna Noc
Marsijanka
Mini Maxine
Muha
Nadobudan
Nemam pojma
Nikad kao Bane
Nihonkichigai
Pegy
SamohranaMajka
Siobhan
Staticna
Vitae
Zena zmaj




He runs and runs and runs. And when he's exhausted himself, he returns to me, puts his head in my lap and asks me to help him find a way to die.





FIELDS OF GOLD

You'll remember me when the west wind moves
Upon the fields of barley
You'll forget the sun in his jealous sky
As we walk in fields of gold
So she took her love for to gaze awhile
Upon the fields of barley
In his arms she fell as her hair came down
Among the fields of gold

Will you stay with me, will you be my love
Among the fields of barley?
We'll forget the sun in his jealous sky
As we lie in fields of gold
See the west wind move like a lover so
Upon the fields of barley
Feel her body rise when you kiss her mouth
Among the fields of gold

I never made promises lightly
And there have been some that I've broken
But I swear in the days still left
We'll walk in fields of gold
























































































































































Cursors

nedjelja, 30.09.2007.

Čekam... Ili ne?

Image and video hosting by TinyPic

Čekanje. Jedna od mojih namrskijih riječi i stanja.

Rekla bih za sebe da sam strpljiva osoba. Ne planem lako i ne pucam po šavovima (osim u izvanrednim situacijama i onda je bolje svima da bježe). I zbog toga ne spadam u one koji psuju ili viču kad nekog ili nešto čekaju, ali dobijem neki istovremeno tužan i nervozan feeling kao da bez razloga nepovratno gubim dio svog života.

Npr. Šećem usred ulice s frendicom i ona sretne nekog i 20 minuta priča s njim/njom dok je ja sa strane čekam. Nesrpljiva osoba bi planula i ostavila je, ali ja dobijem taj osjećaj.

To je samo banalan primjer. Ali ima i većih. Cijeli život nam govore ''Premlad/a si, imaš vremena, strpi se malo, prerano ti je to, nemoj još, kud ti se žuri..'' Sve to stoji i važi, ali svi zaborave faktor kratkoće života. I što sad? Da slušamo ljude koji nam kažu da čekamo ili da slušamo one koji kažu da iskoristimo dan?
Ja obično iskoristim dan i onda sama snosim posljedice. Ili se isplati (i slušam druge kako sam dobro napravila) ili se opečem (i onda ih slušam kako mi drže prodike).

Očito nisam programirana za čekanje.
Ako želim neki odjevni predmet, kupim ga odmah ako si ga mogu priuštiti.
Ako me pozovu na spoj dva tjedna nakon prekida veze, idem. Što bude bude. Mora se probati.
Ako se s nekim posvađam, ne idem ljuta u krevet nego to riješim prije.


Ne želim se jednog dana probuditi i shvatiti da sam potratila vrijeme. Želim odmah naučiti što (ne) volim, koga (ne)volim, što (ne) želim od života tako da mogu vidjeti što izbaciti iz njega a što ostaviti tako da jednog dana ne žalim. I znam da sam zato nerazumljiva za neke ljude. Baš kao što znam i da ne ide uvijek po mom i da ponekad stvarno moram čekati na neke stvari, ali onda barem želim znati da ih čekam s razlogom.

I bez brige, tijekom te moje ''carpe diem'' manije ne donosim toliko prebrze odluke da ne stignem barem malkice razmisliti. Na kraju svega, čitate djevicu po horoskopu. Ipak smo mi organizatori i planeri. Ali onda barem ne čekam s planiranjem. :-) Ako već moram čekati, onda ću pošteno isplanirati to čekanje.

  • 30.09.2007. ,18:39 || komentari (27) || isprintaj || ^
  • srijeda, 12.09.2007.

    Gdje mogu nabaviti pinky naočale? Svijet mi je precrn.

    Image Hosted by ImageShack.us

    Trebalo mi je dugo, ali shvatila sam – ja sabotiram samu sebe.

    Imate li ikad taj osjećaj? Stvari vam idu dobro u životu (čak bolje nego ikad), ali i dalje tražite one loše stvari. Koliko sam shvatila… ja to radim stalno.
    Ne mogu se prepustiti i uživati i lijepim trenucima nego se stalno bojim i mislim na one loše stvari.
    I time si upropastim ove trenutne lijepe.

    Npr. Napokon se sretnete nekog koga ste silno željeli vidjeti i umjesto da uživate, stalno mislite na to kako će taj susuret završiti i čeka vas oproštaj.

    Ili imate još nekoliko tjedana praznika /godišnjeg i umjesto da ga iskoristite na najbolji mogući način cvilite kako će uskoro završiti i morat ćete se vratiti na posao/faks.

    Ja to radim. Stalno.

    Moram naučiti gledati svijet kroz pinky naočale jer ću dobiti čir na želucu, slabe živce i ne znam što sve. U zadnje vrijeme sam zaboravljala jesti i kad sam mogla skinuti hlače bez da ih otkopčam , shvatila sam da moram barem to popraviti.


    E sad.. da barem postoji neka magična pilula ili knjiga koja će mi pomoći da preko noći promijenim svoje poglede na svijet. Ali nažalost, ne ide to tako.
    Svako malo vidim neku lošu stvar koja potkopa onu dobru.

    U zadnje vrijeme mi umijeće življenja stvarno ne ide od ruke (rekao bi moj prijatelj ''izgorio ti je software'' ), ali nadam se da je to samo privremeno…

  • 12.09.2007. ,12:44 || komentari (32) || isprintaj || ^
  • nedjelja, 02.09.2007.

    Post Za Koji Nisam Mogla Smisliti Naslov

    Image Hosted by ImageShack.us

    Napisala sam srecedrapajući post o poginulim vatrogascima na Kornatima, ali sam odustala od objave. Dovoljno je da pogedate njihove fotografije i pročitate kako jedan od njih nikad neće oženiti svoju zaručnicu, a drugi nikad neće proslaviti punoljetnost i znat ćete o čemu sam pisala.

    Prošli tjedan sam ugasila 20 svjećica na torti (makar nisam imala ni tortu ni svjećice, ali znate na što mislim). I shvatila sam koliko je život dragocjen i kako može nestati u trenu.

    Sjećam se kako sam prije 5 godina umalo završila ispod jurećeg vlaka i u tom trenutku sam pomislila ''Ne sad. Ne još''. I to je bilo to. U slijedećem trenu je netko doviknuo ''Pazi''. Znam da bi bilo glupo reći da je to bio moj anđeo čuvar, ali kad sam se sabrala, nisam vidjela nikoga u blizini.

    A što sam radila u ovoj protekloj, 19-oj godini? Bila sam rastrgana između faksa, predavanja, veze, doma. Živjela sam na dvije relacije i jedini gušt mi je bio film koji bih pogledala vikendom i redovite kave s frendicom. Trebalo je obaviti i one ''duhovne'' stvari: osamostaliti se, steći samopouzdanje, rijesiti se ponekih fobija i strahova, očvrsnuti. Da, to sam sve napravila u ovoj godini. I nije bilo lako.
    Da se sad, ne daj bože, suočim sa smrću i dalje bih rekla ''Ne još. Ne sad.''
    Ali svjesna sam da bi mi bilo manje žao jer sam u ovoj jednoj godini proživjela više nego u prvih 19 kad sam bila naizgled hrabro, ali strašljivo biće koje se bojalo živjeti.

    I moja nova rođendanska odluka jest da nastavim živjeti punim plućima i ne dopustiti da me proguta plamen zaborava, nezadovoljstva i monotonije.


  • 02.09.2007. ,17:21 || komentari (27) || isprintaj || ^
  • << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>