Slikica...
...heh nije nešto velika ali šta ja sad tu mogu? Meni je važno da sam ju nakon tolikih muka ipak uspjela spremit i objavit. Da... to je inače The Rasmus i oni su mi najdraži bend ikada...
19.04.2007. u 18:57 |ostavi trag… (0) | printaj. | x | ^
Život stvarno nije lak...
… I to ti je stvarno tako. I ti stvarno i dalje misliš da tu postoji nešto Više? Ja mislim da ne postoji. Jer da postoji, šta bi dopuštalo da se jednoj takvoj izgubljenoj duši, kako njegovi to nazivaju, dogodi tako nesretan život. Život u kojem mi fali moja najveća sreća. I sam je navodno rekao da pronalazi izgubljene duše i vraća ih na sretan put. Ph! Onda sam ja po tome ekstremno izgubljena, duša bez nade, povratka i života. Zašto ''svemogući'' ne dolazi po mene?
Ne kritiziram i ne ismijavam vjeru nego samo gledam realno. Kaj ni čudno da jedna ''sveta knjiga'' ima dva potpuno različita stajališta?!
1. oko za oko, zub za zub
2. tko tebe kamenom, ti njega kruhom.
No comment!!!
I kaj je normalno da tolika svjetska vjera ima toliku hrpu svetaca i blaženih ljudi i svaki od njih ima sliku i svoj lik, a samo najveći, najveći od svih najvećih i najsvetijih, Bog, nema nikakav lik niti sliku.
A koliki su ljudi radili žrtve i ubijali i propovijedali a za koga? Za nekoga koga ne vidimo, nego vidimo samo njegova ''velika djela''.
Ako objektivno gledate, bez ikakve pristranosti, potpuno neutralno sve vjere, uvjerenja, sekte i kultove, vidjet ćete da svi čekaju spasenje, pobjedu dobra nad zlim. A isto tako i klanjanje i raznorazne žrtve i obrede. Sve na kraju dolazi na isto. Pa zašto bi onda neke vjere bile tabu, zabranjene ili cenzurirane..
I gdje onda da ja nađem to ''spasenje'', kada dolazi, tko će biti svjedok, kako ćemo znat koje je od tih pravo ako imamo toliko različitih vjera i hoćemo li na kraju vidjeti lik tog Spasitelja?
Ja više ne vjerujem ni u jednu od tih vjera. Ali nikako ne mogu reći da sam ateist. Ako ništa drugo, vjerujem bar u tu neku negativnu energiju koja me tjera u depresiju i zbog koje se zatvaram u sebe i vlastiti svijet. Vjerujem u apokalipsu. Ali ne kažem da će kraj doći od jednom. Kao da će nešto udariti u zemlju poput milijuna atomska bombi i da će nam svima od jednom biti kraj, nego mislim da ćemo svi postepeno nestajat. Mislim da je apokalipsa počela globalnim zatopljenjem a poslije dolaze sve gora i gora zla dok ono posljednje ne uništi i najjačeg. Nešto kao PC igre, počinjete od banalnog, najlakšeg nivoa i idete postepeno prema sve težem gdje pobjeđuju samo najuporniji. Ali ovo nije virtualni svijet, ovo je život gdje ćemo svi izgubiti, na kraju smo svi gubitnici. I koga će onda bit briga šta ja sad radim u ovom trenutku, šta sam radila ili šta ću radit.? Ionako uskoro više nikoga neće biti… sve će nas pokopati negativna energija za koju mislim da je jedino kriv ljudski rod koji je stvorio ovakav svijet u kakvom sada živimo...
ostavi trag… (0) | printaj. | x | ^
Depra, moje je drugo ime...
…najranije jutarnje sunčeve zrake ulaze kroz njen prozor tako bojažljivo. Kao da se boje obasjati tu mračnu sobu svojim sjajem i svim pozitivnim što nose sa sobom. Jedan trak toga sjaja legao je na njeno lice. Vidjela je rađanje novoga dana. Već je astronomsko velik broj neprospavanih noći iza nje. Ne može ili ne želi spavati noćima, zapravo, niti ona sama to ne zna. Uživa u tami, voli noć, noć joj daje svu snagu kojom proživljava ovaj njoj nametnut život. Mora ga živjeti oće-neće. I tako je još jednu noć pokušala pronaći odgovor.
Traži odgovor koja je i kakva je i zašto je radost dočekati novi dan? Shvatila je već odavno da tu nema radosti, čemu se veseliti novome danu kada su svi dani isti bez razlike i bez iznimke. Vjerojatno, tj. sigurno bi voljela život i živjela za svaki novi dan u sreći da ima ono što joj je najpotrebnije – sreća. Sreća… sreća… hm, da… radost… zadovoljstvo… Ona ne zna za taj osjećaj. Sate i sate može provoditi u samoći i tišini da bi razmišljala o životu i smislu svoga poslanstva. Nastoji pronalaziti i najmanji motiv da bi kolko-tolko mogla dočekati kraj dana.
Više nema zime, nedostaje joj ona ubojita hladnoća od koje sva promrzne i problijedi na putu od kuće do škole. Sada je prisiljena slušati cvrkut ptica, osjećati toplinu sunca, gledati svjetlost koja je budi iz najmračnijih snova. Stvara vlastiti svijet, svoju stvarnost, imaginarnu dimenziju, svijet gdje voli živjeti, gdje ima samo njega svojega Simona, princa na crnom konju. Sanja o slobodi, o slobodnom svijetu bez predrasuda i diskriminacije, veliki je sanjar. Više ne broji, već podsvjesno šapće usnicama po ko zna koji put riječi Lennonove pjesme Imagine. Tako je blijeda, oči tamne i beživotno zure u jedno lice na zidu, usnice koji put trgne u ritmu pjesme ili jednog sloga. Već je shvatila svaki smisao i poantu ove pjesme ali i dalje traži još nešto, nešto nedostaje, uvjerava se da postoji nešto neotkriveno. Otkad se sunce pojavilo ona se nije pomakla, u što li se pretvara? Tako beživotno izgleda, je li joj to i cilj? Već odavno zna da želi završiti jednom zauvijek, samo traži pravi način. Stopostotno učinkovit. Ionako zna da je se nitko ne bi ni sjećao. Totalno bi zaboravili na nju i nastavili živjeti, a ona ne bi više nikome smetala. Koja bi 17-godišnjakinja imala volje za život ako se već do sada nije nikada poljubila niti bila s nekim dečkom. A tako jako pati, pa normalno da želi završiti. A i sve više se izolira od društva i okoline, potpuno se zatvara u svoj svijet. I nakon godinu i pol i dalje voli Simona a on ju ni ne primjećuje. Rađe živi u svom svijetu nego da se razočara bolnom istinom. Ne bi podnijela da ju otpili. Realno gledano nije baš zgodan i dosta je povučeni metalac a ona je luda za njim. Na njemu je vidjela da je ful povučen ali je mislila da kada je u svojoj ekipi da je najglasniji. To je bila njena maštarija, njena predrasuda koja se malo kasnije pokazala istinitom i ona ga je još više zavoljela. Stariji je od nje pet godina možda i više, to joj ne smeta ionako ga samo gleda a tako bi htjela biti s njim…
ostavi trag… (3) | printaj. | x | ^
