Zima je moja luda sestra, Ljeto je moj poludjeli brat, a ja sam ljubav što ih veže i ja sam, mržnja što ih razdvaja i odvaja...

ostavi trag… (1) | printaj. | x | ^

Vječni putnik...

Dok ulice spavaju, njene misli lutaju na širokim prostranstvima snova. U predvečerje potpuno nečujno, poput fantoma tame kreće u beskrajne daljine. Putuje danima, putuje noćima. Nitko ju ne primjećuje. Kada ju uhvati lagani umor, pronađe si najprimjerenije mjesto i skupi malo snage. Na koliko mjesta je već bila, uvijek uspijeva pronaći slično mjesto. Pronalazi klupice na osami ili u nekom parku sakrivene u carstvu drveća, trave ili zidića. Tako se osjeća sigurno, relativno je sakrivena a opet može promatrati ljude. Tako vidi puno različitih karaktera a nju nitko ne vidi. Gleda prolaznike i često ju podsjećaju na njene poznanike i prijatelje iz prošlosti s kojima je nekada i pričala. Koji put joj nedostaje malo pažnje, ali u velikoj većini slučajeva baš voli biti sama, ionako još nije naišla na iskrenu osobu.
U daljini vidi djevojku i dečka. Može zaključiti da im je ta veza prešla u naviku. Tu više nema ljubavi. On sjedi na suncu i sluša njene laži. Zna da mu laže u lice ali joj ne želi priznati da to zna. Ona mu iz sjene nešto priča. Sjena koja ju je obavila, kao da skriva njene tajne i laži. To ju je podsjetilo na jednu njenu poznanicu. Cura je slušala death metal i ful se furala na to. Duga crna kosa, crni šosevi, majice, hlače, metalne zakovice, crna olovka na očima… sve na njoj je bilo crno osim njenog tena. Put joj je bila bijela kao mrtvačeva. Moglo se zaključiti da tako baš želi izgledati. Tako se nekako s vremenom, skompala s Larom. Lara je oduvijek bila povučena ali je nastojala izgledati sretno, samo bi koji put pala u depresiju i pokazala svoje pravo lice koje je inače vješto skrivala. Njen karakter se svidio toj crnoj curi, Marti. Lara joj je pričala o depresijama, o problemima koji ju muče, osobni, obiteljski, ljubavni. Marta ju je slušala i uvijek joj davala primjere iz svog života i tako joj davala pouke što je dobro, a što je loše. Lara u početku sve joj je slijepo vjerovala. Počela je s vremenom shvaćat da je to sve jedna velika laž. Od Martinog dečka saznala je cijelu istinu. Marta nema prijatelja kako je do onda pričala Lari. Nije poznavala nikakve ni rokere, a kamoli metalce i sotoniste. Pričala je da je bila na odvikavanju od droge, da je zapala u prokletstvo crne magije. To joj Lara baš nikada nije povjerovala. Lara nije uopće imala iskustva s drogom ali je znala da Marta sve laže i pretjeruje. Čak joj ni vlastiti dečko ne vjeruje. A ne želi ju ostaviti jer se zaljubio u nju a ona je s njim samo zato da ne bi bila potpuno sama. Iskorištava njega, njegovu dobru volju i ljubav a on je toga svega svjestan i dozvoljava joj to sve samo zato jer je zaljubljen… Marta je Lari obećavala da će joj pomoći da bude sa Simonom, jer ona kao poznaje sve metalske ekipice u našem kraju. Lara je to shvatila prekasno. Više ne zna kako se ponašati prema njoj, da li da uopće pričaju o čemu? Zašto joj nije rekla jednostavno, da su drugačiji karakteri a ne da bezveze glumi. Lara bi nju prihvatila i takvu kakva je u stvarnosti, ionako nema puno prijatelja pa ne može puno birati…
Tako Lara nastavi razmišljati, možda će jednom upoznati jednu iskrenu osobu, s kojom će moći normalno pričati, bez ustručavanja i koja će njoj govoriti cijelu istinu. Nije joj više bitno, starija, mlađa osoba, muško ili žensko, prijatelj ili prijateljica, samo da ima s nekim razgovarati. Ovako upada u začarani krug tame i samoće iz kojeg nema izlaza sve dublje tone u zaborav, daleko od ovoga svijeta i društva. Tama joj izjeda i posljednje emocije koje ju čine čovjekom…

APOCALYPTICA feat. LAURI YLONEN – LIFE BURNS

We break our enemies with fear, and
we've seen how the tears come around
We built our confidence on wasteland
we've seen how the walls come down

Life Burns

Man dies like a butterfly
Life burns from the touch of the reaper
All things must pass
One love is a crooked lie
The world lies in the hands of evil
We pray it would last

Life Burns

We have no sympathy for the lost souls
we've choosen the path of *disgrace
We give this life to our children
and teach them to hate this place

Man dies like a butterfly
Life burns from the touch of the reaper
One love is a crooked lie
The world lies in the hands of evil
The world lies in the hands of evil
The world lies in the hands of evil
The world lies in the hands of evil
The world lies in the hands of evil

Man dies like a butterfly
Life burns from the touch of the Reaper
All things must pass
One love is a crooked lie
The world lies in the hands of evil
We pray it would last

Life Burns
Life Burns
Life Burns

MADNESS – THE RASMUS

Too much, too fast maybe.
I don't know where my destiny's taking me.
So I'll go where ever it leads me.
Too high, too low baby.
I don't know where my destiny's taking me.
So I'll go to make you believe me.

Cry, cry when there's something to cry about.
Cry, cry baby but don't drown in the sadness.

It's madness.
Don't ask me to explain. Don't take away the pain.
It's impossible to save me.
So come on!

Too cheap, too scary.
Too creepy to marry.
Too serious and too mysterious and way to, way too deep.
Cry, cry when there's something to cry about.
Cry, cry baby but don't drown in the sadness.

It's madness.
Don't ask me to explain. Don't take away the pain.
It's impossible to save me.
It's madness.
So easy to complain. Nobody left to blame.
It's impossible to save me.

Crack in the shield. It feels so unreal.
No one to blame for loosing the flame.
Crack in the shield, lost in the fields of sadness.

It's madness...

SMASH – THE RASMUS

Understand that you're holding a bomb in your hands
Take control
Hand in hand with yourself from now on
Take this advice
Aim to the sky
Aim to the skies above

Show me what you're made of
I'm waiting for the answer
Tell me what you're afraid of
Show me what you're made of

ahahahaha
I call out in my sleep
ahahahaha
I can't reach you and it's killing me
ahahahaha
I call out in my sleep
ahahahaha

The sun is gone
Days go on like a storm in the sea
And the shore
Is the loneliest place you can be
Stay dry instead
A moment ahead
Aim to the skies above

Show me what you're made of
I'm waiting for the answer
Tell me what you're afraid of
Show me what you're made of

ahahahaha
I call out in my sleep
ahahahaha
I can't reach you and it's killing me
ahahahaha
I call out in my sleep
ahahahaha

You say that you are not the same kid
The one who used to be the weeper
You say it's something deeper
Something that you could not tame
Something that would wake the sleeper
You say, you say

LAST WALTZ – THE RASMUS

Make me blind
Cover my eyes
You can do what you want
I'm paralyzed by the perfect mood
When we're dancing with blindfolds on
You make it easy to love you and hate you
I can't explain it, I feel insecure
Say it simple: "You die just to live again."
You say we're waiting for the waltz

Another you and me
Another revolutionary heavenly romance
Waiting for the last waltz
And so it seems
We won't find the solution
Confusion leads the dance
We're waiting for the last waltz

Praise the wine
So divine
And it stings like a rose
Allow the night to flow inside
Open the window and let the wind blow
Highlight of the night is the unhappy ending
You keep refusing to answer my calls
Drop the bending and stop the pretending
You say get ready for the last waltz

Another you and me
Another revolutionary heavenly romance
Waiting for the last waltz
And so it seems
We won't find the solution
Confusion leads the dance
We're waiting for the last waltz

I belive that no one in this world has the answers for me
But still I hope that someone has heard

[orchestra solo]

Ohhh you and me
Another revolutionary heavenly romance
Waiting for the last waltz
And so it seems
We won't find the solution
Confusion leads the dance
We're waiting for the last waltz

OPEN MY EYES – THE RASMUS

Fear is like a tree
That grows inside of me silently
And you could be my blood
And be a part of me secretly

I've lost a war
I've lost a fight
I've killed a man
Wasted a life

Open my eyes, let me see you
And blow this blinding darkness away
Open my eyes, let me find you
Give me a sign

Hate is like a ghost
That lives inside of me, I plead
For you to be my guide
To be a feeder of my need

I've lost a war
I've lost a fight
I've killed a man
Wasted a life

Open my eyes, let me see you
And blow this blinding darkness away
Open my eyes, let me find you
Give me a sign

Take the world and fold me in
Free the soul behind the sin
The endless dark will be the death of my senses

Take my love and hold it in
Kill the beast under my skin
The endless dark will be the death of my senses

(Open my eyes...)
Open my eyes, let me see you
And blow this blinding darkness away
Open my eyes...
Open my eyes, let me see you
And blow this blinding darkness away
Open my eyes
Give me a sign

NE VJERUJ NIKOME – VATRA

Zima je moja luda sestra
Ljeto je moj poludjeli brat
A ja sam
Ja sam ljubav što ih veže
I ja sam
Ja sam mržnja što ih razdvaja
I odvaja

Velika ljubav iz velikog srca kaže
I svi smo koža, krv i glad
Velika mužnja iz proklete boli kaže
Ne vjeruj nikom i ne vjeru nikada

ALKOHOL – VATRA

Tek sad dok ležim na podu
Bez imalo truda mislim na nju
Topi se moj strah u čaši
Nestaje u prvom gutljaju

I tek sad dok slažem krevet za dvoje
Pitam se kome li je ostavljam
Znam li je tako dugo, tako dugo
Da se ne sjećam od kad

Kad ostane tišina kao odgovor
Kad ne znam
Pričam li sam sa sobom ili pričam sa njom
Kad ostane tišina kao odgovor
Ja imam još jedan razlog
(za alkohol)

Tek sad dok ulicama gazim lica sam
Nije važno kamo putujem
Tek sad, dok ritam bubnja sporo tuče
Vidim kako je bez nje.

Čitav svijet
Sad je hladna, gorka, crna kava
Ne osjećam se najbolje
Jer čitav svijet
Kao divlja rijeka već me nosi
Sve dalje od nje

DEPRA – PARNI VALJAK

Ne treba mi doktor
Da kaže što mi je
Ja znam zašto boli
Ali boli previše.
Sa živcima sam slabi
Imam četiri razloga
Lova, lova, lova i depresija.

Imam paranoje
Noću ne spavam
Sve me kosti bole
Hoću na more

Što sve klinci troše,
Gdje sve nestaje?
Rastegni se do prvog
Kada prestaje –
Depresija od izgleda

Ma hajde dođi dušo
Da te poljubim
Samo ti i samo to
Još pomaže
Da zaboravim.

Ne treva mi doktor
Da kaže što mi je
Mrzim kad mi netko
Maglu prodaje.
Nervozan sam dijete
Imam dosta razloga
Lova, lova, lova i depresija.

Nostalgija me muči
Ne kužim trendove
Slušam staru mjuzu
I stare bendove.

U duši još sam hippy
Brojim oblake
Mrzim ovo vrijeme
I kompujutore

MOLITVA – PARNI VALJAK

Ko da više nemam snage
Da nastavim
Kao da je pjesmi kraj
Lagano se topim i nestajem
Moje pjesme više nisu ljubavne.
A onda svane novi dan
I ja se zaljubim
U ovo nebo iznad nas
I sunce što se smiješi
Ko kad majka oprašta
Djeci što su bila nestašna.

Al kaži kako dalje kad
Kad se nebo zamrači
Kad se spuste oblaci
Kad se sunce ne vidi.
Kaži kako dalje kad
Ljubav nestane
Kad se riječi istroše
Kad se natrag ne može

Mama!
Zar si lagala
Kad si govorila
Da ljubav uvijek pobjeđuje
I kad ne znaš kojim putem
Treba putem ljubavi
I da smo pred Bogom isti svi

..tako malo vremena nam ostaje
Kada stisnu godine
Bez ljubavi sve nestaje…

A – Aki Hakala (bubnjar, The Rasmus), Aki Rahimovski (pjevač, Parni Valjak). Članovi moja 2 najdraža benda
B – The Beatles, legende! Jednostavno divim im se, postigli su što nitko do sada nije
C – Cameron Diaz, najdraža glumica
D – Dead Letters, s tim CDom otvorila sam novu stranicu života. Depresija, prati me iz dana u dan, iz godine u godinu…
E – Engleski jezik, jezik koji otvara sva vrata,
F – Finska, moja obećana zemlja. Jednog dana je želim posjetiti i po mogućnosti tamo ostati živjeti.
G – Gitara, jedino što mi malo podigne raspoloženje iako sam već izgubila volju i za sviranjem.
H – Helsinki, glavni grad Finske, tamo želim živjet. HIM, super bend iz Finske, dakako
I – In the Shadows, pjesma koja mi je promjenila život zauvijek i zahvalna sam na tome
J – Jens Byggmark, nova mlada skijaška nada, a uz to mi je i zgodan, iz Švedske je. Juventus, i nakon one velike afere ne dižem ruke od tog nogometnog kluba
K – Kurt Cobain, ničeg drugog se ne mogu trenutno sjetiti. Kraj, to nas svih čeka.
L – Lauri Ylonen, moj najveći idol ikada, jedino što me još drži u ovoj dimenziji. Lennon John, zvijezda koja se ugasila u najvećem sjaju
M – Mi djeca s kolodvora Zoo. Ne čitam puno knjiga ali ta mi je najdraža.
N – Nirvana, Nightwish…
O – Oblaci, kao ljudi su, putuju, plaču, smiju se, brzi spori, unikatni… često mogu usporediti svoje raspoloženje s njima.
P – Parni Valjak, bend na kojem sam doslovno odrasla. Mama me naučila što je dobra glazba, i dalje ih jako često slušam… Poezija, jedino se kroz pjesme mogu ispovijedit.
R – The Rasmus, cijel moj život. Riječi su suvišne
S – Smrt, samo to još čekam. Više mi ništa nema smisla.
T – The End – kraj svega.
U – Usamljenost, moj najčešći osjećaj, više se ne mogu boriti protiv toga.
V – Vjera, osjećam da je svakog dana imam sve manje, osjećam kako umire u meni
Z – Završetak, najbolji način za završiti ovu abecedu

24.07.2007. u 11:15 |

ostavi trag… (1) | printaj. | x | ^

Bilo joj je prvi put...

Ionako nije izlazila često i to joj se činila idealna prilika da si priušti malo zabave. Krenula je s frendicama na taj dugoočekivani biker-fest koji je trajao 3 dana. Mislila je, konačno će se provesti jednu večer u atmosferi koja joj odgovara. Bikeri, metalci, live muzika, motori, dobri tipovi, relativno dobra ekipa… Nakon 4 kilometra hodanja, došli su do biker-festa. Taj dan nisu mogli dugo ostati. Zabavili su se za to kratko vrijeme uz live muziku. Antonija ju je zezala da je vidjela Simona s nekom curom. Lara je počela histerizirat ali se brzo primirila. Nije više ostavljao na nju neki dojam kao prije par tjedana ali joj je bilo drago da ga vidi… Krenuli su kući još za dana. Rekli su da će sutra ostat duže. Lara si je obećala da će sutra pričati s Simonom. Jednostavno, samo želi znati na čemu je s njim, jel ima ikakve šanse ili nema.
Došao je i drugi dan, subota. Totalno se sredila iako je očekivala samo razgovor s njim. Samu sebe je doživljavala kao zgodnu mačku iako inače nije imala nimalo samopouzdanja. Došli su tamo i odmah je popila pivu, za ohrabrenje. Već je lagano padao mrak. Nakon nekoliko pića bila je spremna razgovarati s njim. Počela ga je tražiti pogledom u tami. U međuvremenu, počeo joj se upucavati neki lokalni tip. Bio joj je simpatičan. Počeli su tako razgovarati. Rekao je da ju kasnije, kad popije Žuju, vodi na piće. Pričala je s njim ali je i dalje tražila Simona. Samo da razgovara s njim. Konačno, vidjela je cijelu njegovu ekipu. On je išao zadnji, a iza njega u gužvi se našla Antonija. KOJA PRILIKA!!! Krenula je prema njemu, ali je morala proći u gužvi pokraj tog drugog dečka. Odustala je. Nije otišla razgovarat s njim. Malo je žalila ali je ubrzo počela primat i slat signale dečku za drugim stolom. Mislila je da je riječ o nekoj okladi, jer do sada su se dečki uvijek samo kladili hoće li nasjest na foru ili ne. Ionako je bila pomalo pijana pa joj se nije dalo razmišljat o tome. Nije se ni snašla, već su bili kraj njegovog motora podalje od stolova, šankova, ljudi… počeli su tako razgovarati o svemu. Laru je često zvala Antonija pa je rekla tom dečku, Toniju, da se idu samo javit frendici. Išao je s njom. Došla je do stola gdje su bili cijelu večer. Frend je rekao da je otišla s Jasnom do pozornice jer su počeli svirati live. Otišli su u gužvu i počeli se proguravati i tražiti Antoniju i Jasnu. Nije ih našla, par puta im je poslala poruku. Ostali su u publici i slušali malo koncert. Zagrlio ju je, polako je i ona njega. Stisnuli su se jedno uz drugo. Pitao ju je jeli joj hladno. Samo je odgovorila da joj pomalo postaje hladno. Stisnuo ju je još više k sebi. Tako su slušali koncert, ona se nije ni snašla, sljedeće čega se sjeća je da su se počeli ljubiti. Uopće se ne sjeća kako je to počelo. Misli da je on nju počeo ljubit a ona mu je uzvratila. Odmakla se malo od njega i samo rekla: Idemo iza. Oboje su znali što to znači. Odveo ju je do svog šatora. Pogledala je zvijezde u tamnoj noći i nije mogla vjerovat da joj se konačno to događa. Dugo je to zamišljala, ali nije mogla vjerovat da je to toliko dobro i čarobno. Dugo su se tako mazili i ljubili ali nisu ipak spavali skupa. Ona nije htjela, ipak još nisu tako daleko došli. Samo ju je jednom pitao i nije više navaljivao. Tako su cijelu večer proveli zajedno… Kasnije je otišla do Antonije i Jasne. Tu su se razdvojili. On je otišao do svojih frendova. Poslije ga je išla samo potražiti da mu javi da sad ide. Pitala ga je za broj i upisala mu svoj u njegov mobitel…
Drugi dan nije mogla vjerovat što joj se dogodilo. Stvarno nije znala da je u stanju pitati i dati tipu broj, jer je inače fakat nesigurna i povučena u sebe. Isto tako nije znala jel to sanjala ili je to stvarno bilo tako. Drugu večer su se dopisivali preko sms-a i rekao joj je da mu je bila samo za jednu noć. To je i očekivala pa joj nije teško palo. Nije ništa osjećala prema njemu ali je bila malo u banani. Nekoliko sati u noći je provela na balkonu dok joj je vjetar mrsio kosu. Nije znala da li da se smije ili da plače. Bar joj je bilo drago da se konačno poljubila i doživila svoj prvi poljubac, bilo je i vrijeme. Drugi dan su išli na kavu kao frendovi, ali nisu stigli pričat o toj suboti jer je s njima bio još jedan njegov frend. Od onda se više i ne čuju. Dva puta mu se prva javljala i više neće. Jednostavno, više nema te hrabrosti. Ni sada ne zna na čemu su ostali… ako joj se javi – dobro, ako ne – opet dobro… Šta je sve u životu preživjela može i ovo…


LAŽNA OBEĆANJA (THE RASMUS - DEAD PROMISES)

Lom zore ubija svu ljepotu
smrt noći odlazi dalje
trebam li ostati i dočekati dan ili moram pratiti jedno
i sakriti se od sunca

Zraka svjetla reže kao bodež
plamena vatra gori
u mojim očima
dan otkriva strašnu izdaju
i njegov opak um
sakrij se od sunca
i sakrij se od sunca

Lažna obećanja
slike svijeta tako čiste
stara proricanja
ruševine svijeta tako okrutnog
vrijeme je došlo
za sakriti se od sunca

Kao štakor bježim u tamu
zraka tame obuhvaća moj um
bojim se pogledati u bezosjećajan
svijet prašine i krvi
sakriti ću se od sunca

Poznajem sebe bolje
ne želim biti ogorčen
u mom vlastitom raju
nestat ću zauvijek

Ne želim više pasti natrag
ne želim više nikada puknuti
ne želim više nikada gledati iza

BESMRTAN (THE RASMUS - IMMORTAL)

Nepoznati znakovi, lažni signali
udaraju dalje na zadnje zrake
Raj se savija
ispod svijet se počinje lomiti
život završava
vrijeme je došlo za pobjeći
u donje odaje

Popij ovu krv i
postat ćemo besmrtni
dušo, ova ljubav slama
jednu, posljednju vezu

Odabrali smo tišinu
mržnju, okrutno nasilje
moramo se sramiti,
imali smo priliku koju
smo ignorirali
i sada je prekasno
kraj kuca na vrata
spreman uzeti nas

Predaj moju ljubav
žrtvuj svoju dušu
tvoja slika u okviru
nestaje kao duh

Nikad ne reci zbogom
nikad ne budi sam
nikad ne reci laku noć
nikad ne reci umrijeti.

19.07.2007. u 15:15 |

ostavi trag… (1) | printaj. | x | ^

.

.

12.07.2007. u 12:42 |

ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^

Do kada ovaj put...?

Da li ima više smisla tražiti odgovor u snopu svijetla koji ju prati iz dana u dan kada ionako nakon svijetla dolazi tama? Isto kako i nakon kiše dolazi sunce… Ipak joj se više sviđa prva verzija izreke da nakon svijetla dolazi tama. Jedini život koji ima i dalje su njene besane noći okružene tamom i tišinom. Zaboravila je na sve frendove kao i oni, očito, na nju.



NE MISLIM NA SVIJET OKO NAS – EN FACE

Tiho otputujem i ne mislim na svijet oko nas
U priču utonem dok sunce ne utiša svoj sjaj i poljubi mrak
Zavolim zvukove u sutone, u smiraj vjetar tiše utihne
Zaustim, ne kažem, ne smijem, ne želim da te probude
Jer dan je bio olujan, kišom okupan
Pomalo umoran zaboravim što znači kasni sat
Disanje umirim, zatomim, da postoji i najmanji razlog za strah
Put bijelih oblaka, rijekama Tibeta doplovim u raj
Anđele probudim što snivali su tisućljetni san
Zamolim bujice da presuše, jer nije doba godine za rušiti mostove
Opijem brodove da zamjene sve putnike za otoke
I više plove ne plove samo ovaj dan
Zavolim zvukove u sutone, u smiraj vjetar tiše utihne
Zaustim, ne kažem, ne smijem, ne želim da te probude
Jer dan je bio olujan, kišom okupan
Tiho otputujem i ne mislim na svijet oko nas

U noćima, bar je nitko ništa ne pita. Slobodno se prepušta svom svijetu. Pitali su je zašto ne pokazuje svoje prave osjećaje? Možda bi tako ipak pronašla iskrenog prijatelja koji bi joj pomogao i razumio ju. Jednostavno je odgovorila: ''NE MOGU!'' I nastavila: ''Znate onaj osjećaj kada ste na samom dnu a nitko za to ne zna. Tako, kada vam se netko i približi i ne morate više glumiti pred njim, jednostavno ne možete pokazati svoju rijeku emocija što u vama navire i svaki čas bi mogla poplaviti i izazvati veliku elementarnu nepogodu.'' Nakon tolikog vremena koliko je skrivala prave osjećaje, jednostavno, i kada joj kažu da se slobodno ponaša kako se i osjeća, ona ne može. Već je dugo u praksi primjenjivala taktiku ''tuđih osjećaja''. Često je znala biti u totalnoj depresiji uz najdražu glazbu koja joj je ispunjavala i najskriveniji kutak njene sobe, gdje se prepustila svim svojim osjećajima. Jednostavno, htjela je bar na trenutak biti ono što zapravo i jest. U ruci je držala najdražu joj igračku i promatrala kako svijetli srebrnim sjajem na tom sramežljivom suncu što dopire do nje. Neko vrijeme je gledala kako se sjene igraju na tom srebrnom predmetu, već od prije umrljanom krvlju. I sada su, zajedno s krvlju izašli iz nje svi njeni tako dugo skrivani osjećaji. Koliko je satima znala skrivati osjećaje pred svima, morala si je nekako pomoći. I u samo nekoliko minuta gledala je kako sve negativno i tako dugo skrivano izlazi iz njenog tijela zajedno s tolikom količinom krvi. Mogla je u okusu osjetiti taj okus boli i skrivanja. Htjela je zaustavit vrijeme i tako živjeti dovijeka. Samo ona, njena glazba, njeni bendovi, najdraži skalpel, neuredna ali njoj najdraža bilježnica u koju piše vlastitu poeziju. Osjeća da je cijeli život već ispisala u te bilježnice koje više ni ne broji. Bar pjesme znaju njene osjećaje, misli i bolna životna iskustva… Tako je iz njenog svijeta probude tupi, teški koraci s druge strane njenih vrata. Ona se naglo trgne, u prvu ladicu pospremi sve to što ima veze s njenim drugim licem. Pretvara se kao da posprema sobu koja je i onako već pospremljena. Vrata se otvaraju, iza njih proviruje mamino nasmijano lice puno optimizma i sreće. Ona joj se u potpunosti prilagođava i pokazuje osmjeh kao da se raduje svemu, pa i banalnom sunčanom danu. Počnu razgovarati o bilo čemu i ona zaboravi na svoje osjećaje od prije samo minutu. U potpunosti se prilagodila svojoj mami. Koliko puta joj je htjela reći za njeno pravo lice, nije mogla. Nikada nije pronalazila pravi trenutak. Nije mogla ni zamisliti razočaranje u njenim očima. O tatinoj reakciji nije htjela sada ni razmišljati…
U takvom svijetu je živjela dvije godine. Jedne večeri vratila se kući oko dva sata u noć. Bila je vani s frendicom. Jednostavno joj se nije svidio provod u tom društvu i u tom klubu. Cjelu večer je presjedila za stolom. Nije htjela plesati, htjela se pošteno napiti pa da bar na trenutak zaboravi na to da nikamo ne pripada. Nije mogla shvatiti kako se prijateljica može subotama tako super provoditi a da ništa ne popije. Cijelu večer su pile mineralnu. Toliko o frendičinim ludim noćima i besvjesnim pijanstvima. Tako je samo čekala vrijeme da dođe kući, jer nije mogla doć nakon samo pola sata kući. Kada se vratila, mama je bila slučajno budna. Rekla je da se super provela i da će ići opet. Nakon što je zatvorila vrata svoje sobe, uzela je skalpel. Do kraja se prepustila. Crtice je slagala jednu za drugom. Nije uopće htjela razmišljati o posljedicama. Tako je i zaspala… Pred jutro tata je ušao u njenu sobu. Sve se saznalo. Dok je tako u polusvijesti pričala s njima, samo je govorila da ne želi doživotnu pažnju i pozornost… Nekoliko puta je posjetila kliniku i to je bilo to. Za to znaju samo njeni roditelji. Prijatelji tek nešto naslućuju ali ju nitko ništa ne pita. Ne zna što mislit o tome. U isto vrijeme je osjećala krivnju i olakšanje. Krivnju, jer je razočarala roditelje, iako oni ne tvrde da se mora zbog bilo čega kriviti, a olakšanje, jer je konačno netko shvatio što je ona zapravo. Sada, nakon nekoliko mjeseci, ponovno se vraća u prvu fazu. Jednostavno, više se ne može boriti s tim, ponovno radi sve isto kao na početku… Roditelji misle da više nije u depresijama, da je rezanje prošlost… Ako ništa drugo, bar njima ne mora opravdavati duge rukave usred ljeta. Sada nastavlja s glumom… Do kada ovaj put?


Zašto joj kiša tako oduzima baš svaki osjećaj a ne i posljednji dah?! Izašla je iz kuće na oluju života. Osjeća se tako slobodno. Gleda bljeskove munja i pita se tko može napraviti tako savršenu svjetlost. Tako savršen bljesak. I u najtamnijoj noći divi se prirodi i njenim čarima kako za svaku osobu može stvoriti nešto što će joj odgovarati za raspoloženje i osjećaje. Potpuno se stopila s olujom, kišom, munjama i grmljavinom. Promatra kako u isto vrijeme plače kiša tako velike, teške i očajne suze, oblaci se ljute i svojim glasom straše uplašena bića koja im se nađu na putu. U toj tuzi, jadu, očaju i ljutnji pokazuju tračke nade koje zabljesnu oči bića do sljepila na tren. Pokazuju da postoji tračak nade koji ju može spasiti a isto tako može biti i ubojit. Plače zajedno s oblacima, vrišti od boli i izgubljene nade, osjeća da svojim vriskom može nadglasati grmljavinu. Pokušava, a iz nje izlazi samo tihi šapat. Nitko ju ne čuje. Dok joj kapi kiše miluju tijelo osjeća da iz nje ispiru svaki osjećaj, i dobar i loš. Kiša je u svojim potocima odnesla cijelu nadu, sreća se utopila u njenim tokovima, dušu joj je oduzeo vjetar koji joj zapliće dugu kosu punu paklenog bola i muke. Munje su joj iz očiju iščupale i posljednji tračak nade, kao da se hrane tuđom nadom, a u zamjenu ostavljaju samo prazno tijelo bez duše i srca. Pita se a zašto joj cijela oluja ne bi oduzela i posljednji dah ako ju je već ostavila praznoga tijela u tami? Ionako nema više ništa, jednostavno će ostati na ovoj tuzi majke prirode možda joj oduzme i dah. Odustala je baš od svega. Jedino to još čeka…

12.07.2007. u 08:54 |

ostavi trag… (1) | printaj. | x | ^

What's The Point?

Ako bi se prepustila svojim osjećajima u potpunosti, više me ne bi ni bilo i ne bi sada pisala ovaj post. Vjerovatno bi me netko tek tu i tamo posjetio na groblju jer me već odavno ne bi bilo. Možda zapalio koju svijeću ili donio cvijeće. Mislim da bi bila najsretnija uz plamen crvene svijeće i jednu bijelu ružu. Možda bih bar onda počivala u miru. Dali ljudi na ''onom svijetu'' znaju što se događa tu kod nas, na ''ovom svijetu''? Jel bi me pamtila samo obitelj ili bi se koja frendica udostojila bar sjetit se mene, iako sumnjam da sam imala bilo kakav utjecaj na život bilo koje prijateljice. Tako se s vremena na vrijeme prepustim svojim mislima, osjećajima i najdražem crvenom poroku. Slađi okus od toga stvarno nisam još probala… Ta boja, okus, sam izgled… Jedino u tom trenutku osjećam da živim, da sam tu, da dišem. Onda, kada osjetim da se moje tijelo bori da bi nadomjestilo izgubljenu krv, osjećam otkucaje žila i puls ubrzanog srca. Srce… hoće li mi ikada više biti ispunjeno, hoću li ikada više osjećati radost i toplinu ili se zauvijek u meni nastanilo sivilo?! Stvarno se pitam od kuda mi snaga da tako preživljavam iz dana u dan. Ili se prepustim crvenilu u tami i samoći, ili počnem budna sanjati. Da bi skupila bar malo sreće udubim se u najdublje stihove Lenonnovog Imagine-a ili Schorpionsova – Wind Of Change. Ali bez The Rasmus-ove pjesme Heart Of Misery ne bih pronalazila stvarno nikakvo suosjećanje niti razlog disanja.
U životu se ionako sve svodi na preživljavanje da bi tako preživljavali do smrti. Mislim, what's the point?!?! Moraš živjeti da bi na kraju umro?? Zašto onda uopće živjeti, ionako, jedan (moj) život više ili manje. Ionako se nitko neće ni osvrnuti za nekim kao što sam ja koji nema nikakvog utjecaja na ovo društvo i svatko gleda samo svoju korist i kako dobiti što više u ovom životu.
Vjera me učila da Bog za svakog ima plan, poslanje, cilj… a gdje sam tu ja? Na mene je potpuno zaboravio. Što bi dozvolio da onda tako jedan njegov ''poslanik'' živi? Zaboravljen od SVIH?!?! Ili Bog ne postoji ili je potpuno zaboravio na takve kao što sam ja. Pa ne mogu ni ja bit vječni sanjar i čekat prosvjetljenje… Mislim da je onda logičan izbor da sam pronašla utjehu u gledanju svog tijela kako se bori dok mu ja sama nanosim bol. Ionako se mogu osloniti samo na sebe pa zašto onda ne bi i radila što sama hoću od sebe i svojih ruku? Kada vide da netko tako ''pati'' kao ja, svi se brinu i vrte oko tebe, a budući da to ne znaju, ni ne primjećuju da postojiš…

11.07.2007. u 13:50 |

ostavi trag… (0) | printaj. | x | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.