Do kada ovaj put...?
Da li ima više smisla tražiti odgovor u snopu svijetla koji ju prati iz dana u dan kada ionako nakon svijetla dolazi tama? Isto kako i nakon kiše dolazi sunce… Ipak joj se više sviđa prva verzija izreke da nakon svijetla dolazi tama. Jedini život koji ima i dalje su njene besane noći okružene tamom i tišinom. Zaboravila je na sve frendove kao i oni, očito, na nju.
NE MISLIM NA SVIJET OKO NAS – EN FACE
Tiho otputujem i ne mislim na svijet oko nas
U priču utonem dok sunce ne utiša svoj sjaj i poljubi mrak
Zavolim zvukove u sutone, u smiraj vjetar tiše utihne
Zaustim, ne kažem, ne smijem, ne želim da te probude
Jer dan je bio olujan, kišom okupan
Pomalo umoran zaboravim što znači kasni sat
Disanje umirim, zatomim, da postoji i najmanji razlog za strah
Put bijelih oblaka, rijekama Tibeta doplovim u raj
Anđele probudim što snivali su tisućljetni san
Zamolim bujice da presuše, jer nije doba godine za rušiti mostove
Opijem brodove da zamjene sve putnike za otoke
I više plove ne plove samo ovaj dan
Zavolim zvukove u sutone, u smiraj vjetar tiše utihne
Zaustim, ne kažem, ne smijem, ne želim da te probude
Jer dan je bio olujan, kišom okupan
Tiho otputujem i ne mislim na svijet oko nas
U noćima, bar je nitko ništa ne pita. Slobodno se prepušta svom svijetu. Pitali su je zašto ne pokazuje svoje prave osjećaje? Možda bi tako ipak pronašla iskrenog prijatelja koji bi joj pomogao i razumio ju. Jednostavno je odgovorila: ''NE MOGU!'' I nastavila: ''Znate onaj osjećaj kada ste na samom dnu a nitko za to ne zna. Tako, kada vam se netko i približi i ne morate više glumiti pred njim, jednostavno ne možete pokazati svoju rijeku emocija što u vama navire i svaki čas bi mogla poplaviti i izazvati veliku elementarnu nepogodu.'' Nakon tolikog vremena koliko je skrivala prave osjećaje, jednostavno, i kada joj kažu da se slobodno ponaša kako se i osjeća, ona ne može. Već je dugo u praksi primjenjivala taktiku ''tuđih osjećaja''. Često je znala biti u totalnoj depresiji uz najdražu glazbu koja joj je ispunjavala i najskriveniji kutak njene sobe, gdje se prepustila svim svojim osjećajima. Jednostavno, htjela je bar na trenutak biti ono što zapravo i jest. U ruci je držala najdražu joj igračku i promatrala kako svijetli srebrnim sjajem na tom sramežljivom suncu što dopire do nje. Neko vrijeme je gledala kako se sjene igraju na tom srebrnom predmetu, već od prije umrljanom krvlju. I sada su, zajedno s krvlju izašli iz nje svi njeni tako dugo skrivani osjećaji. Koliko je satima znala skrivati osjećaje pred svima, morala si je nekako pomoći. I u samo nekoliko minuta gledala je kako sve negativno i tako dugo skrivano izlazi iz njenog tijela zajedno s tolikom količinom krvi. Mogla je u okusu osjetiti taj okus boli i skrivanja. Htjela je zaustavit vrijeme i tako živjeti dovijeka. Samo ona, njena glazba, njeni bendovi, najdraži skalpel, neuredna ali njoj najdraža bilježnica u koju piše vlastitu poeziju. Osjeća da je cijeli život već ispisala u te bilježnice koje više ni ne broji. Bar pjesme znaju njene osjećaje, misli i bolna životna iskustva… Tako je iz njenog svijeta probude tupi, teški koraci s druge strane njenih vrata. Ona se naglo trgne, u prvu ladicu pospremi sve to što ima veze s njenim drugim licem. Pretvara se kao da posprema sobu koja je i onako već pospremljena. Vrata se otvaraju, iza njih proviruje mamino nasmijano lice puno optimizma i sreće. Ona joj se u potpunosti prilagođava i pokazuje osmjeh kao da se raduje svemu, pa i banalnom sunčanom danu. Počnu razgovarati o bilo čemu i ona zaboravi na svoje osjećaje od prije samo minutu. U potpunosti se prilagodila svojoj mami. Koliko puta joj je htjela reći za njeno pravo lice, nije mogla. Nikada nije pronalazila pravi trenutak. Nije mogla ni zamisliti razočaranje u njenim očima. O tatinoj reakciji nije htjela sada ni razmišljati…
U takvom svijetu je živjela dvije godine. Jedne večeri vratila se kući oko dva sata u noć. Bila je vani s frendicom. Jednostavno joj se nije svidio provod u tom društvu i u tom klubu. Cjelu večer je presjedila za stolom. Nije htjela plesati, htjela se pošteno napiti pa da bar na trenutak zaboravi na to da nikamo ne pripada. Nije mogla shvatiti kako se prijateljica može subotama tako super provoditi a da ništa ne popije. Cijelu večer su pile mineralnu. Toliko o frendičinim ludim noćima i besvjesnim pijanstvima. Tako je samo čekala vrijeme da dođe kući, jer nije mogla doć nakon samo pola sata kući. Kada se vratila, mama je bila slučajno budna. Rekla je da se super provela i da će ići opet. Nakon što je zatvorila vrata svoje sobe, uzela je skalpel. Do kraja se prepustila. Crtice je slagala jednu za drugom. Nije uopće htjela razmišljati o posljedicama. Tako je i zaspala… Pred jutro tata je ušao u njenu sobu. Sve se saznalo. Dok je tako u polusvijesti pričala s njima, samo je govorila da ne želi doživotnu pažnju i pozornost… Nekoliko puta je posjetila kliniku i to je bilo to. Za to znaju samo njeni roditelji. Prijatelji tek nešto naslućuju ali ju nitko ništa ne pita. Ne zna što mislit o tome. U isto vrijeme je osjećala krivnju i olakšanje. Krivnju, jer je razočarala roditelje, iako oni ne tvrde da se mora zbog bilo čega kriviti, a olakšanje, jer je konačno netko shvatio što je ona zapravo. Sada, nakon nekoliko mjeseci, ponovno se vraća u prvu fazu. Jednostavno, više se ne može boriti s tim, ponovno radi sve isto kao na početku… Roditelji misle da više nije u depresijama, da je rezanje prošlost… Ako ništa drugo, bar njima ne mora opravdavati duge rukave usred ljeta. Sada nastavlja s glumom… Do kada ovaj put?
Zašto joj kiša tako oduzima baš svaki osjećaj a ne i posljednji dah?! Izašla je iz kuće na oluju života. Osjeća se tako slobodno. Gleda bljeskove munja i pita se tko može napraviti tako savršenu svjetlost. Tako savršen bljesak. I u najtamnijoj noći divi se prirodi i njenim čarima kako za svaku osobu može stvoriti nešto što će joj odgovarati za raspoloženje i osjećaje. Potpuno se stopila s olujom, kišom, munjama i grmljavinom. Promatra kako u isto vrijeme plače kiša tako velike, teške i očajne suze, oblaci se ljute i svojim glasom straše uplašena bića koja im se nađu na putu. U toj tuzi, jadu, očaju i ljutnji pokazuju tračke nade koje zabljesnu oči bića do sljepila na tren. Pokazuju da postoji tračak nade koji ju može spasiti a isto tako može biti i ubojit. Plače zajedno s oblacima, vrišti od boli i izgubljene nade, osjeća da svojim vriskom može nadglasati grmljavinu. Pokušava, a iz nje izlazi samo tihi šapat. Nitko ju ne čuje. Dok joj kapi kiše miluju tijelo osjeća da iz nje ispiru svaki osjećaj, i dobar i loš. Kiša je u svojim potocima odnesla cijelu nadu, sreća se utopila u njenim tokovima, dušu joj je oduzeo vjetar koji joj zapliće dugu kosu punu paklenog bola i muke. Munje su joj iz očiju iščupale i posljednji tračak nade, kao da se hrane tuđom nadom, a u zamjenu ostavljaju samo prazno tijelo bez duše i srca. Pita se a zašto joj cijela oluja ne bi oduzela i posljednji dah ako ju je već ostavila praznoga tijela u tami? Ionako nema više ništa, jednostavno će ostati na ovoj tuzi majke prirode možda joj oduzme i dah. Odustala je baš od svega. Jedino to još čeka…
ostavi trag… (1) | printaj. | x | ^
