…najranije jutarnje sunčeve zrake ulaze kroz njen prozor tako bojažljivo. Kao da se boje obasjati tu mračnu sobu svojim sjajem i svim pozitivnim što nose sa sobom. Jedan trak toga sjaja legao je na njeno lice. Vidjela je rađanje novoga dana. Već je astronomsko velik broj neprospavanih noći iza nje. Ne može ili ne želi spavati noćima, zapravo, niti ona sama to ne zna. Uživa u tami, voli noć, noć joj daje svu snagu kojom proživljava ovaj njoj nametnut život. Mora ga živjeti oće-neće. I tako je još jednu noć pokušala pronaći odgovor.
Traži odgovor koja je i kakva je i zašto je radost dočekati novi dan? Shvatila je već odavno da tu nema radosti, čemu se veseliti novome danu kada su svi dani isti bez razlike i bez iznimke. Vjerojatno, tj. sigurno bi voljela život i živjela za svaki novi dan u sreći da ima ono što joj je najpotrebnije – sreća. Sreća… sreća… hm, da… radost… zadovoljstvo… Ona ne zna za taj osjećaj. Sate i sate može provoditi u samoći i tišini da bi razmišljala o životu i smislu svoga poslanstva. Nastoji pronalaziti i najmanji motiv da bi kolko-tolko mogla dočekati kraj dana.
Više nema zime, nedostaje joj ona ubojita hladnoća od koje sva promrzne i problijedi na putu od kuće do škole. Sada je prisiljena slušati cvrkut ptica, osjećati toplinu sunca, gledati svjetlost koja je budi iz najmračnijih snova. Stvara vlastiti svijet, svoju stvarnost, imaginarnu dimenziju, svijet gdje voli živjeti, gdje ima samo njega svojega Simona, princa na crnom konju. Sanja o slobodi, o slobodnom svijetu bez predrasuda i diskriminacije, veliki je sanjar. Više ne broji, već podsvjesno šapće usnicama po ko zna koji put riječi Lennonove pjesme Imagine. Tako je blijeda, oči tamne i beživotno zure u jedno lice na zidu, usnice koji put trgne u ritmu pjesme ili jednog sloga. Već je shvatila svaki smisao i poantu ove pjesme ali i dalje traži još nešto, nešto nedostaje, uvjerava se da postoji nešto neotkriveno. Otkad se sunce pojavilo ona se nije pomakla, u što li se pretvara? Tako beživotno izgleda, je li joj to i cilj? Već odavno zna da želi završiti jednom zauvijek, samo traži pravi način. Stopostotno učinkovit. Ionako zna da je se nitko ne bi ni sjećao. Totalno bi zaboravili na nju i nastavili živjeti, a ona ne bi više nikome smetala. Koja bi 17-godišnjakinja imala volje za život ako se već do sada nije nikada poljubila niti bila s nekim dečkom. A tako jako pati, pa normalno da želi završiti. A i sve više se izolira od društva i okoline, potpuno se zatvara u svoj svijet. I nakon godinu i pol i dalje voli Simona a on ju ni ne primjećuje. Rađe živi u svom svijetu nego da se razočara bolnom istinom. Ne bi podnijela da ju otpili. Realno gledano nije baš zgodan i dosta je povučeni metalac a ona je luda za njim. Na njemu je vidjela da je ful povučen ali je mislila da kada je u svojoj ekipi da je najglasniji. To je bila njena maštarija, njena predrasuda koja se malo kasnije pokazala istinitom i ona ga je još više zavoljela. Stariji je od nje pet godina možda i više, to joj ne smeta ionako ga samo gleda a tako bi htjela biti s njim…
Post je objavljen 03.04.2007. u 19:06 sati.