Ipak olimpijsko zlato
 U tom trenutku malo je falilo da se rasplačem. Došlo mi je da ih zagrlim i išamaram istovremeno. Mladi, talentirani, a vole svoju zemlju. Dok ih mladost i talent vuku u bijeli svijet, nešto ih drugo drži tu gdje jesu. I pitam se ako zaista i ostanu, tko će se pobrinuti za njih? Bojim se da će im fakultet koji upišu slomiti duh i zatupiti glave. Doduše, sudim po sebi, a oni su ipak daleko talentiraniji... Pa opet, i u mojim redovima bilo je olimpijaca i drugih vrsnih informatičkih mozgova, ali nikoga to na faksu nije zanimalo. Padali su godine zbog predmeta s prefiksom "elektro", znate, onih koji im neće zaista nikada trebati (hm da, neki od tih predmeta ukinuti su po novom programu), a na programerskim kolokvijima su ih zakidali za bodove jer asistentima nije bilo dano da razumiju njihova originalna rješenja, naime "tako te zadatke nismo riješili na auditornima".  Makar, ima ekipe koja je per aspera, skupljajući nagradu za nagradom, s odličnim ocjenama i u roku došla do diplome (doduše, većina njih nisu bili iz spomenutih redova informatičara), i onda... onda su od silne ljubavi prema domovini i znanosti ostali na fakultetu. Neki su pak vani na postdiplomskom i nadaju se vratiti, nadaju se da će dok oni završe uvjeti za znanost i zaposlenje biti bolji u Hrvatskoj. Previše optimizma, rekla bih. Pa i ako se vrate unatoč tome, možda će se iz dana u dan pitati zašto mozak na Zapadu toliko više vrijedi, zašto njihov kolega koji je ostao vani ima toliko bolje uvjete rada i života. Zašto, zašto naš čovjek mora birati?Primorac i Bandić obećali su da će u najmanju ruku novopečene olimpijce nagraditi stipendijama... O tome kak zgleda ta Bandićeva stipendija sam vam već pričala, pametnome dosta. No što bi naši vrsni političari zaista mogli učiniti za ove i druge naše mlade talente? Odstupiti. Prepustiti nekom pametnijem da se bavi znanošću, obrazovanjem, budućnošću. Pa i sportom... nije ni to za Primorca. Uostalom, kad smo već kod sporta, tko je kriv Žužiću, Sluganoviću, Rahli i Kurdiji što su otišli u Kairo, a ne u Peking. Da su si umjesto informatike prije 5-10 godina kao cilj stavili sportske olimpijske igre, možda bi u jučerašnjem Fokusu njih pitali što imaju poručiti đacima uoči početka školske godine. Puno prikladnije IMHO nego Zubčić, Ude i Pejčić. Pa i njima svaka čast na medaljama, i na pametnim komentarima, i svaka čast Martini što je odlična i što se super plasirala na ekonomiji, ali ljudi moji... ovo je u RH sveprisutni sindrom brkanja znanosti i obrazovanja sa sportom. No što očekivati u zemlji gdje je Janica uvijek prva vijest na dnevnicima, a nagrada Đikiću tamo negdje u fusnoti. I da ne bi bilo zabune, smatram da je i sport u RH u govnima. Ali o tome nekom drugom prilikom... I tako... valjda sam sretna što nemam toliko talenata kao četvorka iz ove priče jer poklopila se i srednja i (preferirani) faks, pa i njihov (u kontekstu ove olimpijade nigdje spomenuti!) mentor bio je moj profesor. Da imam, možda bi me još puno veće dileme demotivirale dok razmišljam "što nakon diplome" i "kako živjeti u Hrvatskoj". |
