Ljeto, Zagreb i ja
 Opet ista priča... Kolovoz je i meni je muka. Nad glavom mi visi toliko fakultetskih zaostataka da (opet) ne mogu reći nikome koliko točno. Da kažem, reakcija sugovornika bi me još više demotivirala nego što demotivirana jesam (ipak ja više vjerujem u sebe nego moja okolina). Bože, daj da ovo bude stvarno zadnje takvo ljeto i da se agonija stiša tamo do 22. rujna pa neka jesen svane u nekim drugim, davno znanim ili sasvim novim bojama. Oduvijek sam voljela ljeto u Zagrebu: ljudi odu na more, ulice su puste, tramvaji prazni i meni je tako skroz dobro. Ne smeta me niti užareni asfalt (doduše ove godine je bilo dosta kiše), niti raskopane ulice, niti to da se skoro niš ne događa. Završili smo pri vrhu top-liste najdosadnijih metropola - baš me briga! Kao, ne nudimo ništa turistima - ali ruku na srce, što se uopće u ovom gradu radi kako treba? I ne hvata me čežnja za morem, davno sam se prilagodila situaciji da se na more (ako uopće) ide tjedan-dva godišnje i definirala sebe kao "kontinentalni tip". Samo mi je bed kad mi nema frendica. Oduvijek sam voljela ljeto u Zagrebu, ali u srpnju. Od kolovoza mi je zadnjih par godina, upravo kao i sada, jednostavno muka (dakako, nije Zagreb tome kriv). Ipak, ove godine me baš u srpnju spopala nostalgija za morem, dok sam prolazila kraj crnogorica na Slavonskoj aveniji. Mirišu isto kao one u Dalmaciji, koliko se Dalmacije sjećam. Zašto to pišem? Tko bi znao... Kolovoz je, u kolovozu uvijek pišem čudno (doduše, ne tako ekstremno kao u rujnu). Kolovoz je, i kao da to nije dosta, vise mi nad glavom razmišljanja o budućnosti - nepresušan izvor nezadovoljstva, a večeras sam povrh svega zalutala na blog mlađe kolegice i suočila se i s nepresušnim izvorima nezadovoljstva iz prošlosti. I sa spoznajom da nisam zabavna kao što sam nekad bila. Dosadna sam kao i mnogima Zagreb. Osobito u kolovozu. Uglavnom, molim sve svoje čitatelje da me tijekom kolovoza i rujna (za moje i vlastito dobro) odvraćaju od pisanja traktata na ovome blogu i prekomjernog komentiranja po blogosferi jer je krajnje vrijeme da se pretvorim u marljivu tigricu. Za kraj jedna ljetna ZET-ovska anegdota. Sjedila je u tramvaju u svom crnom odijelu, onom koje nosi samo na intervjue za posao. Intervju s kojeg se vraćala prošao je iznenađujuće dobro. Nije se osjećala kao govno (ne kao onoga dana kad joj se još više zgadila "boja ciklame" i kad se pitala kako u toj firmi psiholog može biti netko tko na reklamama iste te firme ne bi prošao niti kao statist - naime te su reklame uvijek ljudske, tople i nasmijane). Osjećala se ovoga puta kao ljudsko biće, čak se i naglas nasmijala na putu prema tramvaju. Valjda joj je višak kisika u kišnome zraku udario u glavu. Bila je zadovoljna, i to iako je i ovoga puta bilo jasno da taj posao ne želi, a vjerojatno joj ga neće niti ponuditi. Na stanici kod faksa presjedala je na 5-icu. Sjela je, ljeti se u tramvaju uvijek nađe mjesto. Nedugo zatim obratio joj se tip koji je sjedio iza nje: - Pada li vani kiša? - Da, ali sasvim slabo. - Je li u Zagrebu ljeti uvijek ovako? - nastavio je tip, po naglasku iz nekih udaljenih krajeva Hrvatske, po glasu u najboljem slučaju u 30-ima. - Ma nije, nije, već sutra bi trebalo biti bolje. Iako nisam pogledala prognozu... - odgovorila je prilično susretljivo s obzirom da inače zazire od ćaskanja sa strancima. - Pitam da znam trebam li kupiti kakav bolji kišobran. Znate, ovdje sam na magisteriju. Valjda bi prirodno bilo pitati na kakvom magisteriju. No kako joj se nije činilo prirodnim razgovarati s čovjekom čije lice niti vidi niti poznaje, to je pitanje izostalo. - Vi studirate? - nastavio je on. - Da, - nerječitošću je potkopavala razgovor. - A što? Jezike? - Ne. - Ali sigurno nešto teško? - Da, - rekla je i zatim priznala što studira. - Je li to ono programiranje? Informatika? - Da. - Pa zašto cura to studira? - A zašto ne? - odgovorila je potpuno neimpresionirana klasičnim predrasudama o muškim fakultetima. - I ja u zadnje vrijeme dosta sjedim ispred kompjutera. Naporno je to. - Čovjek se navikne. - Čitao sam da Bill Gates pušta svoju kći samo jedan sat dnevno na kompjuter. - Ja na žalost nisam kći Billa Gatesa pa nemam tih privilegija. Na idućoj je stanici ustao, pozdravio i izašao iz tramvaja. Dok je odzdravljala, vidjela mu je lice. E, da si mlađi, možda bi ti ženski i oprostila ono zašto žena to studira... |
