Index librorum prohibitorum

petak, 28.05.2010.

Još malo o ženama



Žene su vam poput zelenih krušaka: čovjek ih opipa, pa ako mu se učine tvrdima, ostavi ih.


Camilo Castelo Branco

08:44 / Komentari (5) / Isprintaj / #

petak, 21.05.2010.

Politika je pokušaj jebanja mačke u dupe

razlika između Demokracije i Diktature je da u Demokraciji najprije idete na izbore
a onda primate naređenja, dok u Diktaturi ne trebate tratiti vrijeme na izbore.
...

postoje li dobre vlade i loše vlade?
ne, postoje samo loše vlade i još gore vlade.
...
a sada, oprostite mi dragi čitatelji, vratit ću se kurvama
i konjima i cugi, dok još imam vremena. ako je u njima
sadržana smrt, tada, po meni, izgleda puno manje
uvredljivo biti odgovoran za vlastitu smrt nego umrijeti
od one smrti koju vam donose ukrašenu frazama o
Slobodi i Demokraciji i Humanosti i/ili bilo kojem ili
sveukupnim tim Sranjem.

...prva stranica, 12:30. prvo piće, idemo. a kurve će
uvijek biti tu negdje. Clara, Penny, Alice, Jo...
...eci, peci, pec, ti si...

Bukowski

10:26 / Komentari (12) / Isprintaj / #

srijeda, 19.05.2010.

Ljudi iz novina


Ljudi iz novina su oduvijek bili najniži u svojoj vrsti;

pazikuće koji su čistili odbačene uloške iz ženskih kenjara

imali su više duše - prirodno.


Bukowski

19:41 / Komentari (8) / Isprintaj / #

srijeda, 12.05.2010.

Književna nagrada koja je dobila ime po kujici

Književnik i soboslikar Rade Jarak koji je iz Biljanu Kozmoginu tangom otvorio Sedmi zagrebački sajam knjiga, a nedavno je i izveo glasoviti i potpuno neočekivani performans na dodjeli nagrada Jutarnjeg lista uz skupinu prijatelja osnovao je novu književnu nagradu. Nagrada je dobila ime prema kujici Rozi, koja je također sudjelovala u performansu u Klovićevim dvorima, a utemeljena je 9. svibnja. Ceremonija utemeljenja održana je na zagrebačkom starom Jurjevskom groblju oko pet sati poslijepodne, precizan je, valjda po uzoru na Dragutina Tadijanovića, Rade Jarak.

Tanjur graha

Roza će se dodjeljivati svakih deset godina. Obuhvaća sve rodove književnosti osim drame (!?). Svaki član žirija može predložiti samo jednu knjigu. U finale ulazi pet nominiranih za koje se glasa bodovima od jedan do pet. Tko bude imao najviše bodova dobiva nagradu. Ako više kandidata bude imalo jednak broj bodova, žiri se izjašnjava u drugom krugu. Nagrada se odnosi na područje Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije za razdoblje od 1. siječnja 2000. do danas. I ono što je najvažnije, članovi žirija i utemeljitelji nagrade uz predsjednika Jarka su i pisci, ali i individualci Sanja Bilić (Bosna i Hercegovina), Miro Glavurtić (Crna Gora), Biljana Kozmogina (Srbija), Željko Špoljar (Hrvatska) i kujica Roza, koja će, pretpostavljamo, glasati lajanjem. Svaki član žirija slobodno može (ali ne mora) glasati za sebe.

Jurjevsko groblje

Kao i svaka druga, i nagrada Roza ima nagradni fond. A to su tanjur graha (u propozicijama piše još i pjat graha ili tanjur pasulja), sto kuna i to brutto, pehar i višednevni odmor tijekom ljeta, negdje na Jadranu. Dodjela će biti svakih deset godina na Jurjevskom groblju krajem lipnja. Prvog dana lipnja žiri će objaviti i imena nominiranih, ali se članovi žirija unaprijed ograđuju jer se nagrade mogu i smanjiti ako žiri pojede grah i potroši novac (sto kuna brutto bit će doista dovoljno za rundu piva), ali i obećava veću nagradu ako se nađu mecene.

Večernji list, sekcija kulture


P.S.
Budući da poznajem članove žirija (Špoljara i njegovu kuju) ozbiljno razmišljam o tome da pošaljem svoju knjigu na natječaj. Rade je konačno propičkao. To mi se sviđa. Navodno će prije proglašenja pobjednika na svaku knjigu staviti svinjsku kost koju će Roza dograbiti i tako odlučiti o pobjedniku.
Grahu sa žlundrama, stižem!

19:52 / Komentari (7) / Isprintaj / #

utorak, 11.05.2010.

Kako je Politika izvještavala 1992.


Zanimljiv projekt su pokrenule e-novine

Objavljuju u nastavcima huškačke pamflete novinara iz 1992.

Kad će se kod nas netko sjetiti nečega sličnog?

Ima toga u arhivu, ali tko bi to sad tražio.



10:42 / Komentari (2) / Isprintaj / #

petak, 07.05.2010.

Pola ure kulture zataškavanja i leteće stolice

- Što je to Pola ure kulture?, upitao me njemački turist.
- Izdrkotina u kojoj obudovjele tuberanke snimaju terenske priloge na klupici, za stolom ili u parku, a zatim sladostrasno komentiraju lažirane liste o prodaji knjiga.
Nijemo me pogledao, kao pravi Nijemac. Vrana mu je s električkog voda pustila govno na rame. Nisam ga potapšao, ali sam ga utješio podatkom da govno znači sreću. Nije bitno kakvo govno. Malo, veliko, rijetko ili tvrdo, pod cipelom, na glavi, ramenu ili pod nosom – govno je sreća, a sreća je govno.
Ne znam zašto svaki put nakon gledanja emisije „Pola ure kulture“ imam dojam kao da me posrala ptica. Tusta ptičurina rashodovanog šupka koja svoje bombe izbacuje bez osobitog napora. Tako sam se, naime, osjećao i sinoć.
Kultura, kakva jest da jest, košta, ali kultura zataškavanja ipak košta najviše.
Ovaj komentar se tiče priloga novinarke koja je snimila potpuno promašen razgovor prepun poluistina, odnosno istina koja su prihvatljive u kulturi zataškavanja.
Kultura zataškavanja ima svoje protagoniste – jedna od istaknutih je moja bivša profesorica, otužna Andrea Zlatar, koja brani stavove neprimjerene jednoj sveučilišnoj profesorici.
Andrea Zlatar reče: "Nema ničega spornog u sudjelovanju u natječaju u kojem su članovi žirija tvoj redakcijski kolega, prijatelj i šogor, osim ako drukčije nije zapisano u Pravilniku."
Andrea Zlatar je veliki legalist, volio bih je nekako predložiti za ministricu pravosuđa jer mi trebamo takve ljude. I žene.
U kulturi zataškavanja vladaju nepisani zakoni, ali kultura zataškavanja dokida moral.
I to bi ustvari bilo sve.
Što se tiče novinarskih laži, stega, prisega, ograda, izvješća, objava, razgovora, istraga i pretraga, mogu samo reći da je novinarski prilog u emisiji Pola ure kulture odrađen amaterski što je vidljivo iz žirijevski pristranog izbora sugovornika.
Incident čiji se značaj u medijima pokušava umanjiti ipak se dogodio. I nije bio tako benigan kao što ga mediji žele prikazati.
Vođen instinktom lovačkog psa (bavarski krvosljednik) susreo sam se sa Ž. Špoljarom, glavnim protagonistom Jarkovog "performansa", koji mi je iz prve ruke prepričao kako su veliku svečanost pretvorili u farsu.
Dakle došli su gore, u Klovićeve dvore već prilično inspirirani atmosferom. Pod izlikom da imaju posebnu dozvolu uveli su i kuju kojoj su nataknuli neki smiješni ruksak.
Kad je počela svečanost, zauzeli su mjesta u posljednjim redovima.
Dok su uštogljeni nabiguzi čitali svoje školske sastavke Željko je u maniri nogometnog navijača skandirao: "Jergović Milenko! Dobitnik je…Jergović Milenko!", i tako sve u tom stilu.
Budući da je auditorij bio ispunjen novinarima zanimljivo je vidjeti u kojoj je mjeri ovaj događaj isfiltriran i (ne)isporučen javnosti.
Dok je Vlaho Bogišić čitao svoj školski sastavak, Jarak mu je dobacivao: "Daj ne palamudi", nakon čega je bio izložen prijekornim pogledima želatinaste mase.
U jednom trenutku ustaje Jarak, taj mahniti osvetnik bez maske, podiže stolicu visoko u zrak i zavitla je preko glava uglednika. Dolaze zaštitari. Željko se za to vrijeme penje na pozornicu u pokušaju da čestita laureatu, Miljenku kisela osmijeha, ali zaštitari ga u zadnji čas skidaju s pozornice i izvode van. Je li mu Željko stvarno htio čestitati? Ili mu jednostavno odvaliti jedan zidarski šamar, ostat će nerazjašnjeno do današnjeg dana.
Ne znam zašto se Jarak sad skriva iza nekakvog hinjenog artizma, umjesto da kaže: "Pljuvat ću po vašim nagradama." Ali sve je to sad manje važno. Važno je da dečki imaju jajca. I da se zanesenjački bore protiv kulture medijskog zataškavanja. A prodane duše mogu da im puše.

10:15 / Komentari (10) / Isprintaj / #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2010 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31