- Što je to Pola ure kulture?, upitao me njemački turist.
- Izdrkotina u kojoj obudovjele tuberanke snimaju terenske priloge na klupici, za stolom ili u parku, a zatim sladostrasno komentiraju lažirane liste o prodaji knjiga.
Nijemo me pogledao, kao pravi Nijemac. Vrana mu je s električkog voda pustila govno na rame. Nisam ga potapšao, ali sam ga utješio podatkom da govno znači sreću. Nije bitno kakvo govno. Malo, veliko, rijetko ili tvrdo, pod cipelom, na glavi, ramenu ili pod nosom – govno je sreća, a sreća je govno.
Ne znam zašto svaki put nakon gledanja emisije „Pola ure kulture“ imam dojam kao da me posrala ptica. Tusta ptičurina rashodovanog šupka koja svoje bombe izbacuje bez osobitog napora. Tako sam se, naime, osjećao i sinoć.
Kultura, kakva jest da jest, košta, ali kultura zataškavanja ipak košta najviše.
Ovaj komentar se tiče priloga novinarke koja je snimila potpuno promašen razgovor prepun poluistina, odnosno istina koja su prihvatljive u kulturi zataškavanja.
Kultura zataškavanja ima svoje protagoniste – jedna od istaknutih je moja bivša profesorica, otužna Andrea Zlatar, koja brani stavove neprimjerene jednoj sveučilišnoj profesorici.
Andrea Zlatar reče: "Nema ničega spornog u sudjelovanju u natječaju u kojem su članovi žirija tvoj redakcijski kolega, prijatelj i šogor, osim ako drukčije nije zapisano u Pravilniku."
Andrea Zlatar je veliki legalist, volio bih je nekako predložiti za ministricu pravosuđa jer mi trebamo takve ljude. I žene.
U kulturi zataškavanja vladaju nepisani zakoni, ali kultura zataškavanja dokida moral.
I to bi ustvari bilo sve.
Što se tiče novinarskih laži, stega, prisega, ograda, izvješća, objava, razgovora, istraga i pretraga, mogu samo reći da je novinarski prilog u emisiji Pola ure kulture odrađen amaterski što je vidljivo iz žirijevski pristranog izbora sugovornika.
Incident čiji se značaj u medijima pokušava umanjiti ipak se dogodio. I nije bio tako benigan kao što ga mediji žele prikazati.
Vođen instinktom lovačkog psa (bavarski krvosljednik) susreo sam se sa Ž. Špoljarom, glavnim protagonistom Jarkovog "performansa", koji mi je iz prve ruke prepričao kako su veliku svečanost pretvorili u farsu.
Dakle došli su gore, u Klovićeve dvore već prilično inspirirani atmosferom. Pod izlikom da imaju posebnu dozvolu uveli su i kuju kojoj su nataknuli neki smiješni ruksak.
Kad je počela svečanost, zauzeli su mjesta u posljednjim redovima.
Dok su uštogljeni nabiguzi čitali svoje školske sastavke Željko je u maniri nogometnog navijača skandirao: "Jergović Milenko! Dobitnik je…Jergović Milenko!", i tako sve u tom stilu.
Budući da je auditorij bio ispunjen novinarima zanimljivo je vidjeti u kojoj je mjeri ovaj događaj isfiltriran i (ne)isporučen javnosti.
Dok je Vlaho Bogišić čitao svoj školski sastavak, Jarak mu je dobacivao: "Daj ne palamudi", nakon čega je bio izložen prijekornim pogledima želatinaste mase.
U jednom trenutku ustaje Jarak, taj mahniti osvetnik bez maske, podiže stolicu visoko u zrak i zavitla je preko glava uglednika. Dolaze zaštitari. Željko se za to vrijeme penje na pozornicu u pokušaju da čestita laureatu, Miljenku kisela osmijeha, ali zaštitari ga u zadnji čas skidaju s pozornice i izvode van. Je li mu Željko stvarno htio čestitati? Ili mu jednostavno odvaliti jedan zidarski šamar, ostat će nerazjašnjeno do današnjeg dana.
Ne znam zašto se Jarak sad skriva iza nekakvog hinjenog artizma, umjesto da kaže: "Pljuvat ću po vašim nagradama." Ali sve je to sad manje važno. Važno je da dečki imaju jajca. I da se zanesenjački bore protiv kulture medijskog zataškavanja. A prodane duše mogu da im puše.
Post je objavljen 07.05.2010. u 10:15 sati.