Lifestyle Čušpajz

Stiglo nam jučer vruće ljeto, a s njim i razdoblje ispita i posljednjeg vala skupljanja potpisa i upisa ocjena na fakultetima. U teoriji to izgleda ovako: ako vam treba potpis, pogledate kad dotični nastavnik ima konzultacije, pokucate na vrata kabineta za to vrijeme, oduzmete mu 10 sekundi vremena koliko je potrebno da on otvori vaš indeks i potpiše se u za to predviđeno polje, pozdravite se i vi nastavite dalje putem budućeg akademskog građana. Kao što se u mnogim primjerima teorija uvelike razlikuje od prakse, tako je i tu slučaj. Više je pravilo nego iznimka da po ovim ljetnim vrućinama provedete više sati u uskim hodnicima u društvu mnogih svojih kolega, pred vratima kabineta čekajući red, dok ne saznate od kolege da se dotiči profesor zapravo nalazi u jednom od susjednih kabineta i radi tko zna što, ali sumnjam da je to nešto konstruktivne prirode, ugodna druženja i kavica, ja bi rekao. Možda sam i u krivu, najbolje bi bilo da mi dokažu da jesam. Mogu si tek misliti kako je kolegama koji su nervoznije prirode od mene i nervozno prelistavaju skripte, znoje se i strepe usmenog koji nikako da dođe, na +35 čudo da ga infarkt ne pukne. Mene baš i ne puca nervoza pred ispit, ali me jako živcira to gubljenje vremena čekajući u hodniku i gledajući kako mrtve muhe lete.
Jučer me zadesila situacija da sam u isto vrijeme morao biti na dva mjesta za potpis, a nijednog profesora nema i nema, njihovi kabineti su na različitim katovima i krilima fakulteta. Pa ti znaj pred kojim da čekaš, koji će se prvi pojaviti, nepotrebno je napomenuti da sam skakao po faksu sim tam ko majmun od kabineta do kabineta. Na kraju je sve ispalo donekle dobro, no tek nakon velikih fizičkih i psihičkih napora. Naravno za obavljanje 2 radnje u zajedničkom trajanju od minute i pol ja sam na fakultetu potrošio više od 3 sata. Ja sam pristojan pa to zovem gubljenje vremena, neki bi to nazvali jebanje u zdrav mozak.
Još gore je, čujem, na FPZG, gdje se upis ocjene čeka doslovno po cijeli dan, od jutra do navečer. Vjerujem da ovo nisu jedini primjeri.
A što nama studentima drugo preostaje, nego stisnut zube i trpit te torture kojima smo svakodnevno nemilosrdno izloženi.

Još jedna ekipa mladih ljudi je izložena fizičkom i psihičkom stresu ovih dana, to je naša nogometna reprezentacija , danas im je dan d, imaju priliku pizdunski proći dalje sa samo jednim postignutim pogotkom, kojeg čekamo već više utakmica. Samo jedan pišljivi gol, da se narod veseli, da se okrene runda u birtiji, da se ima zašto slaviti. Moja poruka njima je: nemojte šaptom pasti, bez postignutog pogotka, ako se tako vratite neizbježno vam je razapinjanje na križ od strane javnosti kao i novinara. Nemojte si to priuštiti, i ako ne prođete dalje, odigrajte to tako da na kraju utakmice na semaforu pokraj CROATIA ne piše brojka 0. A sada U BOJ! U BOJ!

Nisam dugo ništa napisao. Kaj očekujete, stisli ispitni rokovi, borbe za potpise, počelo svjetsko, slobodnog vremena je stvarno malo ovih dana. Toliko malo da još nisam ni do trexa stigao nagradu uručiti. E sad našao ja malo slobodnog vremena za update koji se jednostavno mora napraviti. Naime u subotu je hokejaška ekipa ZHC Zelina okrunila ne baš sjajnu sezonu komadićima plemenitog metala. Igralo se finale kupa, no nekima ni to nie bila dovoljna motivacija da se pojave nego su umjesto toga odabrali posljepodnevnu ribičiju. Svako zna svoje, tako je u subotu spremnija momčad zasluženo pobijedila. Nama ostaje srebro, nastup u europi, i ona dobra stara izreka koju slušamo svake godine u ovo vrijeme : "A tek kaj bi bilo da treniramo kak spada?". Naime brojke govore sve, vroj održanih treninga u posljednja 3 tjedna od polufinalne utakmice je sličnog oblika kao i uručena nam medalja.
Kad bi naša nogometna reprezentacija napravila sličan uspjeh bio bih vrlo zadovoljan, koliko je to realno prosudite sami za sebe, ja vam jedino mogu reći da su oni vjerojatno ozbiljnije trenirali od nas.
Danas je dan B, B kao Brazil, ima da obućete najljepši kockasti dres, ako ga nemate poslužit će obična bijela majica umrljana krvlju. Žuto je danas službeno OUT, ako vidite danas nekoga da nosi žuto, to shvatite kao provokaciju i ukažite mu na njegovu pogrešku udarcima u područje trbuha, prsnog koša ili čeljusti uz povike "Nema azila za imigrante s Brazila!"
Toliko od mene, uživajte danas, proslavite i zalijte rezultat, ma kakav on bio!

Bijelo-crvena polja hrvatska na dresu sjete me da ja volim te.
Igrajte za nju, Našu voljenu, nek’ jače kuca to srce vatreno.
E, yo, ekipo, da pozdravimo igrače s tribina kada čuješ navijače.
Kad se pjesma ori, srce kuca jače, za gol, za Hrvatsku i igrače.
Iz daleka kao jeka tebi nose me povici, jer stadion je pun, a nas na stotine.
Kažem volim te i sada bodre te, neke ljubavi su vječne, zato, molim te, ko
one godine do pobjede nas vodite.
Srce vatreno u grudima ko molitve sada kuca jače ko da vrijeme stat će.
Kad vodimo pa bodrimo te napadače, minute puno znače, a samo nebo dat
će ono što nam treba pa da poslije skupa s nama plače.
Dani traju kraće, uz naše navijače i nebo gori, svi zajedno kad nas vide, znat će, da...
Refren
Bijelo-crvena polja Hrvatska na dresu sjete me da ja volim te.
Igrajte za nju, Našu voljenu, nek jače kuca to srce vatreno.
Halo, ljudi, ajmo, kažem nema predaje, igra se do kraja, kada krene, nema beda,
jer tisuću srca na tribini sad ko jedno je, malo vas je, malo vas je, šta? Svejedno je.
Da li znate da vas prate naše misli tamo, i da svako dijete sanja da ga prvi damo.
Baklje gore kao želje s tribine, ajmo, ponovno po ono šta je naše, kažu, još od davno.
I samo pusti da te vodi navijača pjesma, kao vjetar neka nosi vas do prvog mjesta.
Tako brzo kao što nas spaja autocesta ili ljubav koju nose skupa brat i sestra.

Naslov današnjeg express update-a je mogao glasiti i drugačije, npr. Prvi mačići u vodu se bacaju, ali odabrao sam ovu optimizmom bogatiju verziju. Naime neki dan se na fakultetu kojeg pohađam održao photosession prve generacije studenata koji će svoju diplomu zaraditi "po Bolonjskom procesu", pa bi bilo red da ovjekovječim tu zlatnu generaciju i na blogu, učinivši je time besmrtnom.
Evo slike, tko prvi na slici uoči gazdu bloga dobije deci/deci u tresoru ko nagradu.


Naravno da su ljubomorni FER-ovci čuli za ovo i odmah copy/paste-ali, i slikali svoju prvu bolonjsku generaciju, rezultate pogledajte ispod.

Lijepo ne izgledaju, zar ne?

Inače, danas je famozni 6.6.06, pa slobodno napišite što vam se loše dogodilo. Evo ja nisam kolokvirao vježbe iz informatike. To me đavo zajebo 100%. I još da napomenem da je ovo iznimno brz update, nemojte se ponadati ubuduće, kao ni dosada neće ih biti svaki dan. Takav tempo bio bi neizdrživ za mene i moju tipkovnicu.

Koliko puta ste čuli ovo pitanje od vaših poznanika kojima ste rekli, ili koji su na neki alternativni način čuli za vaš blog? Imate li spreman odgovor na to pitanje? Ovo pišem zato jer ja taj odgovor baš i nemam. Počeo sam ga pisati iz čiste dosade, iako sam inače kreativan i originalan, inspiraciju za pisanje bloga (čitaj: "ideju sam ukrao od") mog prijatelja windsona. E sad kak je on to počeo pisati neznam, nadam se da će se izjasniti ovdje.
Neki dan sam razmišljao o tome i došao do jednog zanimljivog zaključka. Prije nešto više od godinu dana je završio moj srednjoškolski život. U školi sam volio mnogo toga, najviše ekipu i neobaveznu zabavu. Ali postojali su neki predmeti(ili bar elementi istih) koji su mi pružali zadovoljstvo. Jedna od stvari koje sam u školi volio svakako je bilo pisanje školske zadaćnice. Ostatak Hrvatskog jezika bio je monoton i jedino me školska zadaćnica mogla motivirati. Nije da sam se nešto posebno pripremao za nju, ponekad sam u školi ostao zatečen da kako ju baš danas pišemo. Ali pisanje mi je oduvijek bilo zadovoljstvo. Gramatički ponekad nekorektne(vi ste svjedoci toga) ali stilski uvijek dotjerane i čitljive zadaćnice donjele su mi jedine odlične ocjene iz hrvatskog. Profesorica je nerijetko bila zabezeknuta opusom riječnika i smislenošću besmislica koje je trpio papir po kojem sam pisao. Iskreni ljudi mi uz smijeh kažu nešo tipa: "Al ga ti znaš nasrati da to nije istina!" E pa istina je, oduvijek sam se volio pismeno izražavati, i hvala onome tko mi je podario tu sposobnost pisanja. Školska zadaća se pisala dva školska sata, prvi sat je obično manifestirala kreativna kriza i razmišljanje o odabiru teme, tako da je tek drugi sat obično sve krenulo, i to kako. Primječujem da mi se ista stvar događa kad pišem na blogu. Krenem bez neke posebne volje, inspiracije ili teme pisati post, i kad krenem nemože me više ništa zaustaviti, te se taj post isprva osmišljen kao peterorečenični updejt čisto reda radi pretvori u najduži post kojeg je moje smeće od bloga ikad moralo prezentirati krajnjem korisniku.
Sad sam na faxu, na faxu na kojem nema Hrvatskog jezia kao kolegija, to je dobro iz razloga što materinji jezik nije moje primarno polje zanimanja. Loše je samo iz pogleda zadaćnice-koja mi fali. Ovaj blog je izgleda supstitut za tu nesretnu zadaćnicu, istina, neke stvari su drugačije, ne moram ga čitati pred cijelim razredom koji se pod utjecajem mojih inspiriranih rečenica znao koljektivno valjati od smijeha. Nema ocijene u klasičnom smislu. Jedini način bodovanja ovjde mi pruža ovaj brojač glava kojeg je moj blog negdi pokupio i vuče ga ko spolnu boleštinu. I to više od mjesec dana, naime blog neki dan dobio mjesečnicu, bilo je krvi do koljena iako nismo to proslavili adekvatnim postom. A kaj da vam velim, nije mi se dalo pisati..možda da sam sjeo za komp bi i krenula inspiracija pa bi stvorio neki ogromni trijumfalni post napisan u slavljeničkom zanosu, ali nije to moj stil.
Možda me ostavi volja za pisanjem, prestane pucati inspiracija, tada će i ovaj blog otići u povijest. Sudeći po counteru koji se ovih dana vrti oko brojke 700, rekao bih da je barem 300 ljudi barem nakratko imalo smiješak na licu potaknut mojim baljezganjem. Kako sam došao do 300? Pa računajte da većina ljudi blog otvori jednom, manji broj dvaput ili triput, oni koji me poznaju češće zavire pa se tu nakupi po 10-ak klikova, a tu su bili i moji očajnički pokušaju da u blogeditoru malo uredim i nakitim blog da to liči nećemu, pa poslje svake preinake stisnem tipku "pogledaj blog" i odokativno se tako nakupilo jedno 70-100 hitova. Sve u svemu ja zadovoljan, zadovoljan postignutim, a još zadovoljniji činjenicom koju sam upravo shvatio putem ovog posta, da pišem kad me pukne za neki svoj gušt i za drugo mi puca kita.

Evo, i ovo je treba biti jedan reda-radi update čisto da ne zapustim ovaj blog na način na koji je ONO zapustilo svoje kržljavo tijelo. Jedini razlog što ovo tipkam je taj što me je jedan prijatelj danas pitao jel sam update-ao kaj preko vikenda jer obično stavljam izvještaje o izlascima. Ovaj put, vjerujte mi, stvarno nemam kaj napisati, vrijeme je bilo gnjilo tako da je bio izlazak light, s 25% manje alkohola, i smanjenjem jutarnje mamurnosti za punih 82,3%. I baš ovaj vikend je bio light izlazak, kad sam iznimno imao cijelu nedjelju slobodnu da se odmorim. Pas masters. Zaključujem post dobrom starom izrekom : "I onda neš pil!"

EDIT: I da, sutra je datum gospodni 6.6.06. ,ima da zaključate kokoši u svinjce, djecu u štale, koze u garažu, i srbe na vrbe, jer u protivnom po njih dolazi sam črni vrag, zli sotona, neven ciganovič, i svi drugi sinonimi za vladara pakla. Nemojte piti hladno ni hodat bosi po betonu, jer bi mogli završit na traumatološkom odjelu šanka neke birtije ispijajući svoj 3. extra slatki čaj.