četvrtak | 22.06.2006.

Kaos na fakultetima i stadionima

Hodnik smrti i beznađa. Poznato?

Stiglo nam jučer vruće ljeto, a s njim i razdoblje ispita i posljednjeg vala skupljanja potpisa i upisa ocjena na fakultetima. U teoriji to izgleda ovako: ako vam treba potpis, pogledate kad dotični nastavnik ima konzultacije, pokucate na vrata kabineta za to vrijeme, oduzmete mu 10 sekundi vremena koliko je potrebno da on otvori vaš indeks i potpiše se u za to predviđeno polje, pozdravite se i vi nastavite dalje putem budućeg akademskog građana. Kao što se u mnogim primjerima teorija uvelike razlikuje od prakse, tako je i tu slučaj. Više je pravilo nego iznimka da po ovim ljetnim vrućinama provedete više sati u uskim hodnicima u društvu mnogih svojih kolega, pred vratima kabineta čekajući red, dok ne saznate od kolege da se dotiči profesor zapravo nalazi u jednom od susjednih kabineta i radi tko zna što, ali sumnjam da je to nešto konstruktivne prirode, ugodna druženja i kavica, ja bi rekao. Možda sam i u krivu, najbolje bi bilo da mi dokažu da jesam. Mogu si tek misliti kako je kolegama koji su nervoznije prirode od mene i nervozno prelistavaju skripte, znoje se i strepe usmenog koji nikako da dođe, na +35 čudo da ga infarkt ne pukne. Mene baš i ne puca nervoza pred ispit, ali me jako živcira to gubljenje vremena čekajući u hodniku i gledajući kako mrtve muhe lete.
Jučer me zadesila situacija da sam u isto vrijeme morao biti na dva mjesta za potpis, a nijednog profesora nema i nema, njihovi kabineti su na različitim katovima i krilima fakulteta. Pa ti znaj pred kojim da čekaš, koji će se prvi pojaviti, nepotrebno je napomenuti da sam skakao po faksu sim tam ko majmun od kabineta do kabineta. Na kraju je sve ispalo donekle dobro, no tek nakon velikih fizičkih i psihičkih napora. Naravno za obavljanje 2 radnje u zajedničkom trajanju od minute i pol ja sam na fakultetu potrošio više od 3 sata. Ja sam pristojan pa to zovem gubljenje vremena, neki bi to nazvali jebanje u zdrav mozak.
Još gore je, čujem, na FPZG, gdje se upis ocjene čeka doslovno po cijeli dan, od jutra do navečer. Vjerujem da ovo nisu jedini primjeri.
A što nama studentima drugo preostaje, nego stisnut zube i trpit te torture kojima smo svakodnevno nemilosrdno izloženi.

Još jedna ekipa mladih ljudi je izložena fizičkom i psihičkom stresu ovih dana, to je naša nogometna reprezentacija , danas im je dan d, imaju priliku pizdunski proći dalje sa samo jednim postignutim pogotkom, kojeg čekamo već više utakmica. Samo jedan pišljivi gol, da se narod veseli, da se okrene runda u birtiji, da se ima zašto slaviti. Moja poruka njima je: nemojte šaptom pasti, bez postignutog pogotka, ako se tako vratite neizbježno vam je razapinjanje na križ od strane javnosti kao i novinara. Nemojte si to priuštiti, i ako ne prođete dalje, odigrajte to tako da na kraju utakmice na semaforu pokraj CROATIA ne piše brojka 0. A sada U BOJ! U BOJ!
- 11:35 - Istovari se i ti! (2) - DRUKENZIBITE!!! - # -

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.