proljeće života...

Posvećeno jednoj osobi koja proživljava teške trenutke...

Sto je to zivot? Tko mi moze dati potpun odgovor na ovo pitanje?
Biolozi kazu, "splet slucajno uskladenih bioloskih reakcija i procesa koje medudjeluju, povezane u cjelinu"... Tako suhoparno zvuči, zar ne?
Teologija bi rekla nešto drugo, psihologija treće, socijologija četvrto, filozofija peto... I, možemo li reći da je ijedna definicija pogrešna? Pa zar nisu sve točne u opsegu dotične znanosti? Ali, da, u opsegu, ograničene... Što znači da nisu potpune...
Što je za mene život? Zar se nikad niste zapitali to pitanje? Što je ovo sve zapravo? Božji dar, za vjernike... Za ateiste, možda vrijedi i ona biološka definicija.. Ali mislim da svatko ima neko svoje mišljenje o tome, makar nije lako odgovoriti na ovo pitanje.
Sjetih se upravo misli koju pročitah na jednom blogu:"Život je sjena, a sjena je crna..."
Eto, pa i to je jedna od definicija... Život - pun uspona, padova, dobrih i loših stvari, pun zlobe, ali i dobrote, to sve je život... Čovjek - živo biće. Proces, biološki, kao skup svih reakcija i procesa koji su usklađeni u nekom organizmu - i to je život. Život je dar... Neprocjenjiv dar. Makar se često ne činilo tako, pa ni samom meni. Naravno da nam je ponekad teško, rekli bi preteško, pa razmišljamo o tome kako bi bolje bilo jednostavno skratiti muke... I to je život. Takav je život. Kao, uostalom, što sam također pročitao na jednom blogu, putovanje vlakom.
Pun preokreta, smijeha, ali i suza, veselja, ali i tuge... I onda, nekad se nađemo u situaciji da se zamislimo nad svojim životom, kada se pitamo cemu to sve... Ali, uvijek postoje osobe zbog kojih vrijedi nastaviti. I one zbog kojih ne vrijedi ne nastaviti. Znate, ono, nekad, kad vas uhvati depresija zbog nečega... Možda prolazite kroz teške trenutke, svi mi prolazimo kroz njih ponekad... Ali, treba se zapitati... Je li to vrijedno? Je li vrijedno uzalud tratiti dane na takva razmišljanja, je li vrijedno tugovati i plakati zbog nekih budala? Zar si možemo to dopustiti cijeli život, tako raditi? Pogledajte oko sebe, uvjeravam i sam sebe često... Uvijek postoje ljudi koji vas vole... Koji mare za vas. Bez obzira na sve. To je meni jako važno znati, a mislim da je i svima ostalima. Život je, unatoč svemu, dar, nešto divno, i trebali bi uživati u njemu... Zašto dopuštamo raznim (poremećenim) pojedincima da nam pokvare sve? Zašto dopuštamo da nam se život ruši pred očima, da naši snovi hlape tek tako, u trenu odu.. ? Još jedna lijepa rečenica - Ne sanjaj svoj život, živi svoj san!
A zašto ne radimo tako? Zašto uvijek sanjamo svoj život? Jer nismo spremni ostvariti snove. Jer nemamo snage, bojimo se, ili ne želimo riskirati.
Život... Tako divan, a tako grozan... Pun proturječnosti... Pun ironije... Pun loših stvari, loših ljudi koji nam čine nažao. A mi im ne možemo ništa. To je sve život... I dobro i loše... Samo, ja sam trenutno ipak u stanju da više vidim loše... Nažalost, da... Nekad te loše stvari totalno zaslijepe one dobre... Ali, opet, moramo se, jednostavno se moramo prisjetiti i dobrih stvari... Nije lako, da... Optimizam se možda čini težim rješenjem, ali je bolji dugoročno... Čini ljude veselijima... ili možda i sretnijima čak... da, mislim da je...
Zaključak? Pa, upravo ste ga dobili... Život je samo jedan... Carpe diem (iskoristi dan)!
Nemojte dopustiti da drugi upravljaju vašim životom, činite to sami... I zapamtite: Ništa se ne mora, osim umrijeti! Kada vam netko kaže da morate nešto, razmislite prvo o tome, o okolnostima... I jeste li spremni to napraviti, odlučite sami - nemojte da drugi manipuliraju vama...

Anonymus

Ovo je prica o dva od tri tenora – Luciano Pavarotti, Placido Domingo i Jose Carreras koji su uskomešali svijet svojim zajedničkim pjevanjem.
Čak i oni koji nikada nisu posjetili Španjolsku, znaju za sukob između Katalonaca i Madrižana, otkad se Katalonci bore za autonomiju od dominantne Španjolske sa centrom u Madridu.
Tako se dogodilo da je Placido Domingo Madrižanin, a Jose Carreras Katalonac.
Zbog političkih razloga, 1984, Carreras i Domingo su postali neprijatelji.
Budući da su bili vrlo popularni i viđeni po cijelom svijetu, oba su izjavila u svojim ugovorima da će nastupiti samo ukoliko onaj drugi nije pozvan.
1987., Carreras se sreo s mnogo okrutnijim neprijateljem od svog protivnika.
Iznenadila ga je strašna dijagnoza – leukemija!
Njegova borba protiv raka je bila bolna. Imao je brojne tretmane pored transplatirane koštane srži i transfuzija krvi koje su ga prisiljavale da jednom mjesečno putuje u SAD.
Nesposoban raditi pod tim uvjetima, iako je imao značajno bogatstvo, visoki troškovi putovanja i medicinskih tretmana su ga materijalno iscrpili.
Pri kraju svojih financijskih mogućnosti, otkrio je u Madridu zakladu čija je svrha bila podržavanje tretmana bolesnika oboljelih od leukemije.
Zahvaljujući podršci zaklade “Hermosa”, Carreras je prebrodio bolest i vratio se pjevanju.
Ponovno je postigao uzvišen i zaslužan položaj i pokušao se pridružiti zakladi.
Čitajući njihove propise, otkrio je da je osnivač, najveći ulagač i predsjednik zaklade bio........................

Placido Domingo!

Kasnije je otkrio da je Placido u početku osnovao tu organizaciju s namjerom da mu pomogne kod tretmana, ali je izabrao anonimnost da ga ne bi ponizio zbog prihvaćanja pomoći od “neprijatelja”...
Ali, najdirljiviji dio ove priče je njihov susret...

Iznenadivši Placida prilikom jednog od njegovih nastupa u Madridu, Carreras je prekinuo taj događaj i ponizno kleknuvši na koljena zamolio oproštaj i javno mu zahvalio.
Placido mu je pomogao i sa srdačnim zagrljajem zapečatio početak velikog prijateljstva...
U jednom intervjuu s Placidom Domingom, reporter ga je upitao zašto je tada bio osnovao zakladu “Hermosa” – pored toga što je pomogao neprijatelju, pomogao je i jedinom umjetniku koji mu je bio konkurencija!
Domingov odgovor bio je kratak i jasan:

“Ne možemo si dopustiti da izgubimo takav glas...”

Ova istinita priča govori o ljudskoj ljubaznosti i treba poslužiti kao primjer i inspiracija...
Slijedeći put kad vidiš zvijezdu padalicu, znaj da je to duša nekoga tko je postigao cilj davanja drugima svoje ljubavi...



Za početak, ovo nije bilo ništa od mene, već se radi o mailu kojeg sam pretipkao (otprilike je copy-paste, priznajem), ali mislim da je važna poruka koju odašilje ova istinita priča...

Anonymus

Igrom slučaja, moglo bi se reci - ali ne vjerujem u slučajnost, i ja sam se našao pred prijedlogom da sudjelujem u pisanju ovog bloga. Pa tako, vec i prije nego sto sam poceo pisati ovaj post, promijenio sam naslov =) (mislim da "mi djevojcice" bas i nije prikladan vise)... O novom naslovu cemo se dogovorit, nemam inspiracije trenutno.
Tko sam ja? Pa... Često se i sam pitam isto pitanje. Živim u jednom divnom gradu koji se nalazi poprilično daleko od prebivališta mojih kolegica, idem u 3. razred jedne (ne tako divne) gimnazije, i, izgleda da cemo se družiti ponekad kroz ovaj blog.
Moje ime... Još razmišljam o nadimku, ali dobro.
Kao što vidite, trenutačno me baš i ne vuče inspiracija.
Na nešto vas moram upozoriti. Ja inače volim filozofirati i te neke misaone teme i svoje misli vjerojatno cu prvom prilikom poceti iznositi i na ovom blogu! =) A ne znam, mozda bude i koja edukativna tema, ovisi o kolegicama i sta ce one reci na to (vjerojatno nece, ali ono, ako uspijem ubacit stogod)... U svakom slucaju, sada nas nije vise dvoje, vec troje. I zapravo, ovo je prvi blog da ga pisem zajednicki s nekim. Zasigurno ce to biti zanimljivo iskustvo!
Pozdrav svima do nekog drugog posta!

Anonymus

Life sucks...
Jučer sam se ošišala.... rekli su mi da izgledam kao jedan frend.... bivši... al dobro... ne izgledam, i čak nemam ni istu frizuru ko on, al ajde... Nek im bude...
Stara me jebe u mozak zbog oblačenja...like I care... Danas na ponoćku... a ne da mi se... ali dobro...
Ma zbog tog su me lagano počeli svi ubijati...like I care...
Kužim da im je to čudno sad, al jbg., ljudi se mijenjaju... prihvatite to... toliko toga se promijenilo...ja sam se promijenila... neki kažu nabolje, neke živciram...ko ih jebe... nije me briga...
ma ovaj post nema baš nekog smisla...ali ne znam kaj da pišem... Božić je zapravo samo glupost...KAPITALIZAM, čisto sranje... uživajte ljudi, u onome u čemu već uživate...
dosadno mi je
pozdrav

i sretni Vam bili ovi blagdani...

Annie

Žao nam je što se nismo dugo javljale...znate, škola i slično...

No, sada će skoro kraj pologodišta, ocjene se navlače, pišu se testovi...

Ali, obećajemo vam da se uskoro novi, zanimljiviji post od ovoga...



Pozdrav, ljudi!