|
proljeća još ni u tragovima... možda je onda neki predvalentinovski sindrom u pitanju... iako su mene učili da valentinovo ima veze s ljubavlju, dakle osjećajima, emocijama i tako to. izgleda da se ne slažu svi s tim. danas sam barem pet puta naletila na parove koji "razmjenjuju nježnosti" na mjestima koja su za to vrlo neprimjerena - bar se meni tako čini. njima očito ne. nije da sam neka totalna konzerva... nemam ništa protiv ako par na ulici razmijeni neki poljubac ili hodaju zagrljeni, drže se za ruke i slično. to je po mom mišljenju u nekim granicama pristojnosti, ali ono pored čega sam danas prolazila je definitvno preko svake mjere kulture, pristojnosti i zdravog razuma. jedna je stvar držat se za ruke i razmijenit poneku pusu, ali sasvim je nešto drugo ne moći ni trena se suzdržati od iskazivanja životinjskih instinkta na partneru u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. nemojte mi samo nabacivat neke cvileže tipa "oni su zaljubljeniiii", "to je tako slaaaaatko" i slično.... ne to nije zaljubljenost, to nije ni kul, ni slatko, ni pristojno. to je bezobrazno, nepristojno, životinjski, ... neću nikad shvatiti kako netko normalan (?) može na sred ceste, fakultetskog hodnika, dućana, ulaza u zgradu ili bilo kojeg drugog javnog prostora, mrtav hladan, kao da je to nešto najnormalnije napravit nešto ovako.... događaj prvi: napaljenko izađe s predavanja, prekine žensku usred razgovora i temeljito joj izmasira glasnice... jezikom, naravno. what??? čak i ako joj je dečko, da sam ja na njenom mjestu on bi se još tri dana vrtio oko svoje osi kakvu bi mu šamarčinu opalila. događaj drugi: u prostoriji punoj ljudi, cura mrtva hladna nasloni dečka na zid... nastavak sam se trudila ne vidjeti, ali izgledalo je ko da mu prepipava bubrege jezikom... i tako cijeli dan... dok sam se dočepala home sweet home, već mi je skoro bilo zlo od ovakvih pojava na svakih par metara. možda sam ja čudna / konzerva / staromodna / sramežljiva / ... više nego što mislim... a mislim da baš i nisam ništa od toga, bar ne pretjerano. ako sam ja normalna, onda je svijet totalno poludio, a ako je normalno to sve čemu se ja čudim... onda ja ipak nemam volju bit normalna. hvala, ali ne hvala. ima puno razloga zašto mislim da se ne može radit na cesti sve što se radi u sobi. i uvijek ću se ponašati u skladu sa svojim stavovima, pa kud puklo da puklo. |
|
eto, da i ja kažem koju o tome. ne zato što svi razvlače tu temu na dugo i široko, nego zato što mi se čini da nitko nije niti pomislio na ništa slično onome što ja mislim o pisanju bloga. ok, svatko ima svoje mišljenje, i svi imamo neku viziju što želimo pisati i s kojim ciljem. to sve je već i previše prožvakano pa ću to sve preskočiti, ali ne mogu ne reći ništa jer me stvarno čudi kako nigdje nisam primjetila da netko ima mišljenje slično mojem. stav većine se svodi na to da oni koji pišu blog kao svoj privatni dnevnik i ne žele neku ogromnu medijsku pozornost - nemaju šta tražit na blogu, nego trebaju pokupit svoje krpice odavde. a ako takvi baš moraju pisati dnevnik, onda im se toplo preporuča ostavit se bloga i vratit se nekoj tekici ispod kreveta, iza ormara, ili na nekom drugom (skrivenom) mjestu u svom domu. e pa ne-mo-že!!! ne govorim za općenito, ali kod mene je to nemoguće. koliko god vam zvučalo nevjerojatno, ali meni je ovaj blog privatniji od bilo koje od tih "starinskih" metoda! po pitanju privatnosti u obitelji, trill i njena obitelj su moji idoli. na moju veliku žalost, svi članovi moje obitelji su totalna suprotnost svemu što trill opisuje. to znači da su svi s kojima sam ja u rodu najgore moguće znatiželjne babetine i ništa ih neće spriječiti u ostvarenju njihovih poriva da znaju sve o svima i još da to raspačavaju dalje, a ako je ikako moguće i ismijavaju i iskorištavaju. baš tako, i vjerujte da ni malo ne pretjerujem. svaki moj pokušaj pisanja dnevnika je nakon max. mjesec dana završio u smeću jer sam uz sve moguće načine skrivanja svaki put doživjela to da me mama pita objašnjenje nečega što piše u dnevniku koji nikome nisam pokazala ni spomenula ili me brat pokušava ucjeniti i iživcirati citiranjem nečega što sam napisala u dnevniku. u takvoj obitelji, koja se baš i ne služi internetom, meni je blog neusporedivo bolje rješenje od bilo kakve tekice iza ormara. a ako tome dodam i činjenicu da su svi članovi moje obitelji jaaako zainteresirani šta drugi imaju na kompu, a bilo kakva skrivanja i zaštićivanja lozinkama su nam zabranjena... mislim da je jasno i da pisanje u wordu i spremanje u neki folder isto ne dolazi u obzir. često pomislim da mi je jako žao što je situacija takva jer da nije onda bi puno dosta običnih stvari mogla ispričati pred bilo kim, a ovako moram dobro paziti i neke stvari skrivati "ko zmija noge". bilo bi mi puno bolje da nije tako, ali takva sam postala poučena iskustvom koje baš nije bilo ugodno. te sam si barijere izgradila kad su moji neki ozbiljni komentari i razmišljanja dočekivani vrlo grubo, s podsmijehom i ruganjem, bez ikakvog pokušaja da me se shvati ozbiljno. možda je iz perspektive odraslih to i bilo smiješno i neozbiljno, ali iz moje je perspektive to bilo jako ozbiljno i mislim da obitelj (a i sva rodbina i odrasli općenito) treba takve situacije dočekati s nekakvom dozom ozbiljnosti. ako vam nije jasno na šta se to odnosi, bilo je tu svega... počelo je s nekakvim dječjim zaljubljenostima u nekoj osmoj ili devetoj godini, ali bilo je svakakvih tema, nekih iz "ljubavnog života", ali i svih mogućih drugih tema. drugi ljudi koji bi mogli naletiti na moj blog bi mogli, ako me stvarno dobro poznaju, i ako im je to toliko bitno, skužiti tko sam po onome što i kako pišem. s onima koji me stvarno poznaju tako dobro da bi me prepoznali po blogu, imam dovoljno dobar odnos da bi im vjerojatno u toj situaciji i priznala da su me skužili.... tj. ne bi se pokušavala izvlačiti. oni koji slučajno naiđu na link imaju mogućnost kliknuti iksić ako im se ne sviđa što pišem, a ako se nekome sviđa, onda je po mom mišljenju tu i kraj problema. da bih si omogućila da blog u potpunosti doživim kao svoj dnevnik, tj. mjesto gdje ću moći pisati što mislim, doživljavam i osjećam, za dodatnu mjeru zaštite privatnosti uvijek izbacujem sve administrativne podatke. npr. ako pišem o dečku u kojeg se zaljubljujem, napisat ću da sam luda za njegovim kovrčama i plavim očima, napisat ću da obožavam satima biti pored njega i pričati o svemu i svačemu. napisati ću i da se sva rastopim kad me prati kući ili kad me nazove da me pita kako je prošao neki ispit koji sam mu spomenula prije tri mjeseca. napisat ću stvarno svašta o svačemu, ali neću napisati ime tog dečka, barem ne točno. i neću napisati adresu kuće do koje me dopratio, ni na koju je poslije on adresu otišao. čak ni u kojem gradu su te adrese. onima koji čitaju moje postove se možda može činiti da me jako dobro znaju, i u pravu su u toliko što znaju što volim i nevolim, kako razmišljam, što me zanima i tome slične stvari. koje su sve samo ne nebitne, ali od konkretnih podataka se iz mojih postova nemože ništa o nikome izvući. možete znati da studiram, ali neznate što ni u kojem gradu. znate da imam brata i da s njim dijelim sobu i kompjuter, ali nemate pojma je li ta soba i taj kompjuter u stanu ili u kući, u gradu ili na selu, ne znate, ne znate, ne znate, znate svašta, a ustvari ne znate ama baš ništa. to je tako jer ja tako hoću i to mi daje mogućnost da pišem duge iskrene postove o svemu što mi padne na pamet. jednostavno imam potrebu izraziti neke stvari koje nemam kako drugačije izraziti, a s druge strane, kad izbacim te neke konkretne podatke iz onoga što pišem, meni je još uvijek jasno o čemu pričam, i priča je suvisla, a nisam si ukinula mogućnost da tvrdim da nemam pojma o čemu se radi i da to nisam ja pisala.... ako se tako nešto pokaže potrebno. |
|
prije otprilike dva mjeseca, švrljajući po blog.hr, naišla sam na blog jednog frane. koliko je bio običan, toliko je bio i neopisivo neobičan. pisao je duge postove o svakodnevici, ali ni najmanje dosade nije bilo u tim postovima. njegova je svaka riječ zračila dobrotom i toplinom, zbog toga nisam, kao ni mnogi drugi blogeri, mogla dopustiti da prođe dan a da ne virnem je li frano napisao nešto. nekad su me njegove riječi rastužile, nekad razveselile, nasmijale, ali uvijek mi je bilo nekako toplo oko srca. sigurno je i njemu druženje na blogu bilo drago jer je nagovarao i svoju ekipu na pisanje bloga. a i sav se raznježio kad mu se u kafiću javila cura koja ga je prepoznala kao franu s bloga. on je definitvno bio jedan od onih koje ne možete ne zavoljeti. tako sam ga i ja zavoljela... iako ga u "stvarnosti" nisam poznavala, preko njegovog bloga sam ga dobro upoznala i u roku keks mi je postao jako drag. na veliku žalost svih kojima je bio drag, tek nekoliko dana nakon mog prvog posjeta njegovom blogu, frano je poginuo u prometnoj nesreći. na molbu njegovih, uredništvo je obrisalo sav sadržaj s njegovog bloga, a njegovi su prijatelji odlučili prestati s pisanjem svojih blogova. iako mi je onaj tren bilo žao što je tako, sad mi se čini da je bila dobra odluka napraviti mali odmak od svega toga. naravno da ne treba nikada zaboraviti, ali bilo je preintenzivno, trebalo se sve malo smiriti. iako ga se skoro svakodnevno sjetim, tek sada, nakon nešto više od mjesec dana, išla sam vidjeti ima li što novo na njegovom ili blogovima njegovih prijatelja. otvorivši njegov blog, pomislila sam da sam nešto krivo utipkala jer nisam naišla samo na onu praznu pozadinu koju sam vidjela kad sam zadnji put bila tamo. nakon nekoliko sekundi zbunjenosti, shvatila sam da sam sigurno na dobrom mjestu. u meni je sve bilo nekako čudno uzburkano... bila je to i sreća, i uzbuđenje, i iznenađenost, i zbunjenost... kad sam vidjela sliku i krenula čitati, shvatila sam o čemu se radi... i baš sam sretna zbog toga. onako, baš jako iskreno sretna. s usana mi ne silazi smiješak. rekla sam ukratko neke stvari za one koji nisu imali sreću prije čitati franin blog, a neki i jesu pa sve što sam rekla već znaju. neću vam ništa previše prepričavati. njegov prijatelj domagoj je u ovom postu rekao sve o tome kako su u dogovoru s franinom mamom odlučili da na franinom blogu objavljuju franinu knjigu. pa sad, ako vas zanima što je to mene toliko protreslo izvana i iznutra i zacementiralo u mene i tugu, i sjetu, i osmijeh, i veselje istovremeno... pročitajte prvo domagojevu najavu, a onda kad stignete čitajte i knjigu. i sad neznam šta bi drugo rekla... a znate da je to veliko čudo kad ja bez teksta ostanem! ma ustvari, nije da nemam šta reći, ali reči bi sve pokvarile... |
|
ajde, neka me netko prosvijetli. (da, sram me što nisam upoznata s tim... zato što me uvijek sram kad nešto neznam a čini mi se da bi trebala znati) gledam jučer tv, i na barem pet programa je bila tema debljina. je li bio jučer neki dan debljine, dan dijete, dan zdrave hrane ili tako nešto? |
|
iako imam u planu neke teme, nisam imala namjeru sad pisati novi post... nekako mi trenutno nije volja. nikakav prevažan razlog, ali iskopala sam par blogova pa sam zapela čitat ih od početka... do kraja ili dok mi se sviđaju. i tako ja čitam, trenutno sam kod trillian. već sam se više puta slatko nasmijala, par puta dobro zamislila... ma ima svega tamo. i onda sam pročitala jedan njen post i komentare i od čuda sam ostala zijevati ko riba na suhom! zapitala sam se jesam li ja s tog istog planeta!? naime, radi se o tome da su vrlo neobičnim preskakanjem više generacija u mom genetskom kodu završili geni koji su odredili da ja narastem do jedvitih metar i pol plus još centimetar-dva (ovisi o preciznosti metra... kad mi namjere 1,53m - skačem od sreće). s medicinske strane je sve u redu - to znači da su me samo geni tako odredili, a ne nikakve greške, fala bogu. i s tih svojih metar i pol sam zadovoljna, u životu sam uvijek optimistična i vrlo često mi je na licu iskreno sretan smješak. nikad, ama baš nikad nisam imala nikakve komplekse... ni zbog nekih drugih stvari, ni zbog svoje visine. prihvaćam situaciju takvu kakva je, i znam da nije nitko savršen, pa nisam ni ja, ali znam i koje su mi vrline, prednosti... kako god to nazvali... znam što se na meni i u meni može pohvaliti. pa čak i tih metar i pol ne mora uvijek biti nedostatak! :o) sad ja takva kakva jesam, s te svoje visine koju su mi geni dali, pitam vas s kojeg su to planeta ljudi koji za žensku osobu visine oko 1,70m kažu da je niska ili da nije baš visoka ili štajaznam? di vi živite? kakva su to mjerila? po mom mišljenju je tih 1,70m sasvim normalna ženska visina. preko toga su visoke žene i manekenke. :o) a kad je trillian već i shortyja spomenula... možda po nekom prosjeku i je malo nizak (za muškarca!!! ipak je nekako normalno da su muški krupniji... u ovom slučaju valjda ipak ne možete po istim mjerilima i muške i ženske procjenjivati!?), ali meni je shorty baš idealan... bar po visini. a i simpatičan mi se čini... :o) istina, malo je bed što ima već curu, ja sam ipak jedna prepristojna curica za neke pothvate preuzimanja. |
|
ispiracija by skalinovski s obzirom da je moja malenkost jedinica za zemljopisnu izgubljenost, ovo je samo jedan od mnogih bisera! sve školske obaveze koje su zahtijevale zemljopisnu kartu, već od prvih razreda osnovne škole su u mom sjećanju završavale u kategoriji blažih trauma (kategorija težih je bila uglavnom rezervirana za povijest!). tako smo u trećem osnovne trebali pronaći zadane pojmove (gradove, i tako to) na karti hrvatske... valjda iz prirode i društva. većini je to bilo skoro pa urođeno znanje, ali ja sam se dobro preznojila dok sam to naučila. u tom teškom i dugotrajnom procesu, sjedim jedno popodne nad kartom hrvatske (raspoloženje ko da sam se najela salmonelastih kremšnita), i svako pola sata pronađem po jedan grad koji me mama pitala gdje se nalazi... da, da, fakat mi je trebalo pola sata i dvadeset hintova da nađem bilo šta na karti hrvatske! nakon već višesatnog ispitivanja - zagreb, rijeka, split, dubrovnik, osijek, karlovac, .... i još neznam koliko većih i manjih gradova... mama (ne znajući više šta bi pitala): a di je knin? otrovna (blagotelećeg pogleda): a jel to u hrvatskoj? |
|
ne, nisam dobila otkaz, iako i meni naslov zvuči baš tako. posao će pričekati. mislim još neko vrijeme ostati (samo) studentica financirana od roditelja. i rodbine, naravno. :o) istina, bilo bi baš zgodno da i ja napokon dođem na red za isplatu onim nekim ljudima koji su mi (ne baš nedavno) uvalili par nekih privremenih, ali ne baš jednostavnih poslića. naravno da se radilo o hitnim situacijama, pa sam se ja u kratko vrijeme pretrgla da sve napravim brzo i kvalitetno. dok im je rezultat mog rada bio prijeko potreban, bila su im puna usta raznih priča o novcima (koji su za moje uvjete veliki). a poslije ih nisam čula ni vidla... ili još gore - čula sam da me hvale ko da sam im to baš dobro volonterski (!?!?!) odradila. a ja čekam... i otišla sam na sasvim desetu stranu s pričom, pa bi možda bilo zgodno da se malo zbrojim i ipak napišem ono što mi je bilo u planu kad sam naslov napisala... khmmm... dakle, jednom daaavno, iza sedam gora, ... šaaaalaaa!!! ajmo sad za ozbiljno... mislim da je prošlo već više od deset godina otkad je jedna pametna, školovana, iskusna, zrela i odgovorna žena donijela jednu veliku odluku. mnogo godina nakon stjecanja fakultetske diplome, odlučila je da ne želi više raditi kao jedan maleni kotačić veeelikog stroja. smatrala je da bi pokretanjem vlastitog posla utjecalo u svakom pogledu puno pozitivnije na njezin život. što ne znači da je posao koji je imala utjecao imalo negativno na bilo koji aspekt njenog života... jer nije! tako je počelo. ostavila je dobar posao u veeeelikoj firmi i počela stvarati i razvijati svoju maaaalenu privatnu firmu. teoretski, stručnost nije bila problem jer je i stari i novi posao radila u struci za koju je imala diplomu. na početku, firma je bila po svim kriterijima najmanja moguća. broj vlasnika - jedan. broj radnika - taj isti jedan. broj prostorija - jedan. nakon nekog kraćeg vremena, posao se počeo kretati. polako, ali sigurno se napredovalo. kao i sve drugo što radite u životu - kad ste na samom početku, najčešće je potrebno uložiti puno truda za postizanje malo rezultata. tako je i naša ponosna vlasnica firme radila sto na sat, svaki dan, cijeli dan. i uživala je u svakoj sekundi, u svakoj zarađenoj kuni... jer gledala je kako se svakim danom, kockicu po kockicu, slaže ostvarenje njenog sna - uspješna privatna firma. nakon nekog vremena, ta ogromna količina obaveza je ponosnu vlasnicu počela zamarati, pa je zaključila da bi bilo dobro zaposliti još nekoga. i zaposlila je još nekoga pa se situacija opet popravila. s obzirom da nemam namjeru ulaziti u detaljno ispisivanje kronologije ove priče, sad u samo nekoliko riječi o jednom dužem periodu.... nakon početnog laganog uspona od nule, situacija se stabilizirala. dugo vremena, mislim da se radi o višegodišnjem razdoblju, sve je titralo oko neke razine koja jest bila iznad nule, ali ne baš visoko. to znači da bi možda u srpnju šefica mogla bez problema uz plaću dodati radnicima još neki iznos za ugodnije ljetovanje, ali ako se u rujnu slabije poslovalo, onda su i plaće za rujan bile smanjene. dugotrajnost takvog stanja uzrokovala je uljuljkivanje glavnog lika ove priče u pretjeranu opuštenost, da ne kažem i bahatost, po pitanju upravljanja firmom, raspolaganja novcima i slično. to je pokrenulo silaznu putanju firme. odlazak radnika, sve manji uredi, ... sve se smanjivalo. razni drugi događaji, koji nekad jesu-nekad nisu imali izravne veze s tom firmom, još su firmu malo više gurali prema nuli, pa i niže. ponekad bi se još učinilo da stvari kreću na bolje, ali iz neke šire perspektive - već davno je bilo jasno da tu pomoći nema. bezizlazno koprcanje u dugovima je samu vlasnicu firme malo po malo vuklo u sve dublju depresiju. ta njena depresija je s poslovnim neuspjehom činila čvrsti začarani krug u kojem je prošlo zadnjih nekoliko godina. i sad, recite vi da sam ja bolesno naivna i totalno neupućena u funkcioniranje poslovnog svijeta, ali meni je logično da bi ovo trebao biti kraj priče. ona shvati da ne postoji način da se firma izvuče u neko normalno stanje, to znači bankrot, stečaj, ili kako se to već zove. pretpostavljam da se to mora potvrditi nekakvom papirologijom. ok, potvrdi to u svojoj glavi, onda obavi papirologiju i gotovo. tu je kraj njenog privatnog poslovanja. kreće tražiti posao u kojem će opet biti zadovoljni kotačić nekog stroja. ono što mene čudi je da u stvarnosti jako često priča ne završava tako! točnije, ne završava uopće jer ju milijun puta reanimiraju i prikapčaju na aparate. znam da ta nekad uspješna poslovna žena nije iznimka, čak ni rijetkost s onim što nedavno poduzela da bi ostala vlasnica privatne firme. možda je takav postupak nekad i opravdan, ali kako je ona sa svojim načinom razmišljanja "glavni ubojica" svoje firme, onda iskreno mislim da su joj pokušaji i više nego nebulozni. zijevala sam ko riba na suhom kad sam čula da je nedavno zatvorila staru firmu kako bi mogla srediti papirologiju za novi početak s novom firmom! (za one koji sporo kopčaju: nova firma = stara firma!!! po skoro svemu, osim možda par sitnica u papirologiji, i najmanjoj mogućoj promjeni u imenu) ako igrate igrice na mobitelu, kompjuteru, playstationu, bilo čemu... i počnete novu igru, pa vidite da vam ide loše... razumijem da će većina vas prekinuti igru i početi novu ispočetka. pogotovo klinci... oni to rade pod normalno. ustvari u bilo kakvim igrama, ne samo na kompjuteru... i u gumigumiju, igrama s loptom, skrivača, lovice... bilo koja igra! ako vam krene loše, zaustavit ćete tu igru i krenuti ispočetka. i to je normalno jer je to IGRA, ali nije mi normalno iste postupke primjeniti u poslu. jednu firmu sam upropastila. nema problema, idući tjedan ću srediti papire i onda krećem s novom firmom. ok, game over - ništa strašno. samo klikni na start new game. PA POSAO NIJE IGRA! |
|
pegy je u svom novom postu napisala ovaj odlomak kojim je mene asocirala na sasvim drugačiju temu od one o kojoj je pisala. Ne zanima me ni tko je tko u hijerarhijskoj ljestvici političke, medijske, estradne, i dr. scene. Moram priznati da bi me strašno umarala činjenica da sam s nekime u «vezi» samo radi njegove pripadnosti nekoj nazovi elitnoj grupaciji. Netko me inspirira po onome što napiše, ne po onome kako se zove. Ljudi, njihove riječi i djela me mogu impresionirati, imena sama po sebi ne. ima ljudi koji se iz petnih žila trude povezati pjevače s nekim izvanglazbenim elementima, pa ih po tome razlikovati, razvrstavati u neke kutijice, simpatizirati ili mrko gledati. tako od puno ljudi često čujem prikrpavanje raznih istinitih i neistinitih informacija za određene glazbenike... i za ovu priču mi je potpuno nebitno jesu li te informacije istinite jer nemaju nikakve veze s glazbom. meni je dosadno, neshvatljivo i svakako neprihvatljivo kako je moguće da toliko ljudi nije u stanju odvojiti kvalitetu talenta nekog glazbenika (ili čak umjetnika općenito) od njegove (ne) kvalitete kao osobe. ok, znam da postoje granični slučajevi, ali njih je jako malo i zato ih ne ubrajam ovdje jer imaju konkretno objašnjene (najčešće racionalne) razloge. za primjer ću vam opisati jedan stvarni događaj... u vrijeme rata se na svim našim programima moglo svaki dan barem pet puta čuti pjesme "moja domovina", "od stoljeća sedmog" i druge. pretpostavljam da se većina ljudi toga još uvijek dobro sjeća. vjerujem da su nam svima te pjesme bile posebno drage baš u to vrijeme... sigurno su još više pojačavale ponos i prkos u svakome od nas. poznajem nekoga tko je u to vrijeme bio maleni dječačić star otprilike 3-4 godine. koliko je meni poznato, većina djece te dobi ne gleda baš previše televiziju (barem ne bi trebala, ali to je druga tema), a i kad gledaju - najčešće su to crtići ili glazba! tako je i taj mali znao pjevati sve te pjesme koje su se stalno vrtile, a posebno je volio "življe" pjesme. dobro se sjećam da su mu najmiliji stihovi bili oni "mi smo garda hrvatska, srca su nam junačka".... baš zato jer je to bila vesela pjesma. jednom ga je mama našla veselo-cupkajućeg uz takvu jednu veselu pjesmu na tv-u, ali je vesela pjesma bila u izvedbi suprotne zaraćene strane, pa mama baš nije bila oduševljena. to je primjer situacije u kojoj nemam ništa protiv izvanglazbenih utjecaja jer, na kraju krajeva, i nastanak tih pjesama je bio vezan za specifičnu situaciju. još jedan plus u ovom primjeru je to što djetetu nije bez objašnjenja promijenjen/zabranjen program, nego mu je na njemu primjeren način objašnjena situacija. malo tužno je komentirao "ali, ja volim te vesele" i odmah svojom voljom promijenio program. to je situacija za koju smatram da nemoguće ne povezati samu glazbu s drugim faktorima, ali to je samo jedna malena mrvica gdje takve stvari mogu razumjeti i prihvatiti. s druge strane postoji preko 99 posto svih varijanti glazbe koje je nebulozno povezivati sa svim i svačim. da ne pričam samo općenito... na primjer, meni je apsolutno nejasno zašto bi netko imao averziju prema dobroj glazbi samo zbog neke (za glazbu nebitne) osobine izvođača. neću navoditi konkretne primjere izvođača jer se ukusi razlikuju, ali kako netko može odbijati dobru glazbu samo zato što je izvođač/ica: plavuša, crnac, kinez, musliman, židov, ateist, ružan po nečijem subjektivnom mišljenju, rođen u bilo kojoj drugoj državi, odgojen u bilo kojoj drugoj kulturi, drugačijih stavova, navika, vrijednosti, običaja..., pripadnik neke političke stranke, ...čini mi se da bi mogla do sutra nabrajati, ali i da mjesec dana ispisujem ... opet mi neće bit jasno kako nekome može sve to imati veze s glazbom. dobra pjesma je dobra pjesma! naravno da vam može pozliti od muke kad tu pjesmu zapjeva osoba koja ima sluha ko ormar za cipele. ipak, to znači da ta osoba ne pjeva dobro, a ne da je ta pjesma loša. razumijem da se ljudima može neka pjesma prestati sviđati jer imaju sada drugačiji glazbeni ukus nego prije 15 godina, ali ne razumijem da se nekome može prestati sviđati pjesma zato što u nekom žutilu pročitaju članak o homoseksualnom iskustvu izvođača. kako nekome mogu biti nepodnošljive sve do jedne pjesme nekog pjevača - dok ne sazna da se taj pjevač bavi humanitarnim radom.... onda se u jednom danu preobrati u najvećeg obožavatelja tih istih pjesama tog istog pjevača. opet sam razvezala... mogla bi još sto takvih primjera, ali bitno sam rekla, pa neću više... sve se svodi na pitanje kako i zašto većina ljudi uspije povezati svakakve istinite i lažne podatke o pjevačima (izvođačima/umjetnicima/whatever) s njihovim pjesmama (djelima) i onda na osnovu svega toga stvoriti svoje mišljenje o njima, ne uzimajući u obzir što ti podaci nemaju ni najblaže veze sa samim pjesama (djelima). čak i ako mi se sviđa samo jedna-dvije-tri pjesme nekog pjevača - to ne znači da bilo tko ima pravo mene prozivati za moje slaganje s njegovim npr. političkim stavovima koji se daju naslutiti u nekoj njegovoj desetoj pjesmi koju ja možda nisam ni čula nikada. ako se topim od miline na nečije nježne ljubavne stihove - to se neće promijeniti kad saznam da je (ne) pošteno dobio crkveni razvod braka ili ako sam u trač emisiji čula da je pao s brodice u more koliko je bio pijan. sve i da znam da se radi o osobi koja se proslavila kršenjem svih postojećih zakona ovoga svijeta - ako mi se pjesme sviđaju - sviđat će mi se i dalje, a odvojeno od tih pjesama ću se grozit i iščuđavat kako se netko može tako napijati, sramotiti, ugrožavati sebe i druge... zamjerati ću što se ponosi kršenjem zakona i slično, ali o pjesmi i njemu kao pjevaču ću imati isto mišljenje. *SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM OSOBAMA JE SASVIM SLUČAJNA!* UPDATE: a s druge strane, kad malo razmislim... u ovu priču spadaju i posebni razlozi koji mnoge tjeraju da srbe gledaju drugačije nego bilo koga drugog... nisam to posebno isticala, a možda sam trebala to odmah navesti. pa evo, sad ću popraviti. naime, neznam tko može razumjeti, a tko ne, ali ja ne mogu protiv toga što možda mene moje godine uklapaju u stihove ede maajke... on u jednoj pjesmi kaže: On je mlađi rodio se kasno i nije mu jasno Zašto otac govori da bi trebalo sve Srbe na vrbe... |
|
pišući prošli post o onoj curi s mog faksa, koja je po mom mišljenju definitivno iz kategorije "čudna biljka", sjetila sam se i moje best frendice... a to je pak slučaj za sebe. ona ima dosta čvrste stavove, ali nisam sigurna da bi ikad mogla potpuno shvatiti te njene stavove. često me čudi i iznenađuje svojim izjavama. iako smo best frendice već puno godina, ako se uhvatimo neke takve teme, to jako često završi u žestokoj raspravi. ponekad nam se dogodi da nešto suvislo zaključimo, ali to je stvarno rijetkost. to je jedno od područja gdje se beskrajno razlikujemo. meni često kažu da sam djetinjasta. to mi je nekad mana, a nekad i vrlina. možda bi se netko i zgrozio, ali ja sam jako ponosna što sam po pitanju prijateljstva poprilično djetinjasta. čak bi mogla reći da su prijateljstva, onako općenito, s moje strane jednaka sada kakva su bila i kad sam išla u vrtić. to znači da se ja u svako prijateljstvo prepuštam u potpunosti. i to me veseli. možda i nije uvijek pametno, ali ja neznam i ne želim drugačije. ali isto tako to znači i da su razilaženja žestoka i bolna. znate već kako to krene... "vrati mi moje barbike! neću se više igrati s tobom! nisi mi više prijateljica!" kasnije su to neke varijacije, ali sve na istu foru. i sad...da ne duljim neću nabrajati sve prilike u kojima me frendica jaaaako iznenadila svojim stavovima jer bi to trajalo do preksutra...mogla bi tisuću stvari nabrojati. ali neću jer nisu sve ni tako bitne, a nisu ni sve usko povezane s ovim o čemu sad pišem. jednom je baš imalo bliske veze sa stavovima o prijateljstvu. ima od toga već par godina, još smo bile u školi, ali zapamtila sam dobro jer mi nije baš bilo jasno i bilo mi je jako neobično, pa i šokantno. znate svi kako škola funkcionira... sjedimo u klupama i netko tko sjedi blizu nas nam može biti drag, ali može nam i ne biti baš drag. priča je počela tako da smo nas dvije raspravljale o frendu koji je sjedio blizu nas. iako sam ja bila dobra sa skoro svima iz razreda, taj koji mi je sad super frend - onda mi je neopisivo išao na živce. bio mi je jaaako antipatičan. pretpostavljam da je frendica to primjetila, jer me pitala kakvo je moje mišljenje o njemu. kad sam joj rekla, ona meni kaže da je njoj tako-tako... nakon mog izvlačenja odgovora iz nje (skoro pa kliještima), jer mi nije bilo jasno što misli s tim tako-tako, složila je ovakvo objašnjenje: nije joj baš drag, ali druži se s njim i trudi se bit dobra prema njemu jer ON BI MOGAO BITI KORISTAN. vjerujte da sam zinula ko riba na suhom. znala sam i inače da se ponekad zna tako ponašat, ali za sitnice... stvarno zna ponekad razmišljat ko prava muljatorica, ali na ovo mi se skroz iskopčala struja. poslije je rekla još svašta... prvo da me uvjeri u ispravnost toga što je rekla, a onda se prebacila na "nisam tako mislila" repertoar. bilo je još sličnih situacija s njom... ali drugo su sve bile sitnije stvari... i zbog svega toga, koliko god ju volim... nekad mi u glavi zazvoni pitanje koja joj je motivacija druženja samnom... a onda mi opet padne na pamet da se brzo udaljila od svih tih koje je muljala, a samnom je dobra već godinama... pa me to malo smiri. |
|
ima jedna cura, moja susjeda i kolegica s faksa. obje imamo 20 plus 1-2 godine. prije se nismo baš družile, otkad smo na faksu - u istim smo mukama, pa recimo da se više družimo. to druženje najčešće bude vezano uz faks, ali kad sjediš bar 3-4 sata dnevno na dosadnom predavanju, onda ponekad pričamo i o drugim stvarima. pa ona nekad priča i o svom dečku... a meni baš te njene priče i stavovi nisu podnošljivi, pa će to eto biti tema ovog posta. uvodne napomene, tj. predstavljanje glavnih likova: - ona. već dugo vrijeme u vezi. uživa u toj vezi. možda su i zaručeni, neznam. njega ne poznam pa nemam pojma kakvo je njegovo mišljenje. - ja. nisam u vezi. u dugoj vezi nisam nikad ni bila. nemam ništa protiv toga, ne smeta mi. s obzirom da sam solo - švrljam kako mi paše, kad mi se neko sviđa - družimo se. ona baš svaki put uspije na neku foru naš razgovor okrenuti u nekom smjeru koji je pogodan da me milijunti put pita - jel imam dečka. odgovorim joj da nemam i onda ona krene ko jehovin svjedok... kako nemaš? zašto nemaš? jel ti se neko sviđa? zašto niste zajedno? jel se ti njemu sviđaš? hoćete bit zajedno? ... i tako još tisuću pitanja prije kratke pauze dok udahne malo zraka... u toj pauzi joj objasnim da je moj život posložen onako kako ja želim i da je meni sasvim dobro. napomenem i da nema baš na vidiku nekog kandidata koji bi moje želje promijenio iz temelja, pa baš nemam volju biti s bilo kim samo zato da budem s nekim... jer, eto, smatram da kad sam se rodila sama mogu, barem u ovoj fazi života, i funkcionirati sama. i ne osjećam to što nemam dečka kao nekakav nedostatak i ne mislim da je to nešto čega bih se trebala sramiti. kad se pojavi netko koga ću željeti pored sebe, da mi uvijek bude blizu, i da si upotpunjavamo živote (u zdravlju i bolesti....dok nas smrt ne rastavi) - e onda ću bit u dugoj i sretnoj vezi! a to što je nekome neobično da je dvadesetogodišnjakinja single - to nek si taj netko vješa mački o rep. hvala i doviđenja. dok joj sve to izverglam, ona s nekim ne baš zadovoljnim izrazom lica odluči malo popustiti... u nastavku više nisam ja najvažniji subjekt njenog monologa, nego kreće "ja-pa-ja" monolog u kojem do iznemoglosti hvali savršenstvo svoje veze i beskonačnost svoje sreće u toj vezi... sve to ne bi li ja shvatila što propuštam bivajući single. (nakon nekog vremena mi je već toliko dosadna da mi čak postaje zanimljivija profesorica koja je, objektivno, dosadnija i nesuvislija od parodije ivice račana u "laku noć hrvatska") ti monolozi uglavnom veličaju njenu vezu. kako je njima super. kako se oni vole. provode zajedno puno vremena. on se super slaže s njenom mamom. on ima kul posao. stalno joj donosi neke poklone. i tako još milijun rečenica o njihovoj vezi koje bi ja još relativno lako i bezbolno mogla preživjeti. ALI onda u tu bujicu riječi negdje neprimjetno uplete i njeno studiranje, koje joj baš i ne ide najbolje, pa se onda na to nadoveže kako neka njena pitaj-boga-tko ima obitelj, i dvoje djece, i dva posla, i tko zna kakve sve još straaašne teške i zahtjevne obaveze. i ta super-žena uz sve to još i studira. i bez problema na zahtjevnom faksu polaže sa super ocjenama sve ispite u roku. ajd, nije ni to još toliko nepodnošljiv dio priče... a onda krene... jooooj, kako je meni ovaj faks težak....joooooj, ja to nikad neću završiti....mene tako toga strah... zašto sam ja to upisala...kad ću ja to sve položiti... *dramaturška pauza* i onda počne dio od kojeg meni na čelu rastu rogovi, a na uši probija para... pametna, mlada cura kojoj ništa u životu ne fali, koja je upisala baš onaj faks koji je htjela, i objektivno, na tom je faksu do sada sve svladala poprilično uspješno bez nekih većih problema i trauma.... ona kaže: vidiš, ja sam tu već tri godine, i još bar 2-3 mi treba do diplome... a da nisam išla u gimnaziju (nije ju nitko tjerao!) nego u neku strukovnu školu - mogla sam se zaposliti odmah nakon škole i sad bi već imala nekoliko godina radnog staža, nebi se tu mučila s ovim (again, nije ju nitko tjerao!), mogla bi lijepo se preselit s dečkom u stan (stvarno? a stan bi vam poklonio uskršnji zeko?), bila bi samostalna i sretno živjela s dečkom u stanu, mogla bi (ko ona gore spomenuta superžena) biti trudna i imati djecu.... (ja ju već molim da prestane i zove hitnu koliko mi je zlo od njene priče, ali ona se i dalje uživljava) "...zamisli, mogla bi već imati barem dvoje djece i biti trudna s trećim.... želim imati puno djece, barem četvero. moj komentar: nemam apsolutno nikakvih zamjerki, predrasuda ni ičeg sličnog prema nikomu i ničemu. nemam ništa protiv ljudi koji su iz bilo kojeg razloga završili bilo koliko razreda koje god škole. ma čak i da nisu nikakve škole vidli, tako svejedno. niti ovime želim reći da se ne slažem s onima koji nisu mogli ili htjeli studirati. sve ima svoje razloge. isto tako, u slučaju da se radi o punoljetnim osobama, meni je savršeno svejedno s koliko godina se netko odluči (!) za seks (kao takav, ili sa željom pravljenja bebice). sa 18 ili 20, 30, 45 godina ili nikada. ono što je meni u njenoj priči neopisivo iritantno - povremeno izvaljivanje totalnih nebuloza i totalna nedosljednost... nisam sigurna da li češće mijenja mišljenje ili čarape. kako to može tako! ipak se radi o ozbiljnim pitanjima. nije to "hoću palačinku s pekmezom. eh, ne, ipak ću s nutelom"! fura se na neku zrelost, razmišlja o samostalnosti i osnivanju obitelji, a razmišljanja su joj tako smušena. |
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
