petak, 30.12.2005.
he he danas veselije...
 ta-ra-ra-raaaa... tko li mene stvori ovako blesavu!?!?! smsam se s 5-6 godina mlađim klincem, a po glavi mi trčkara misao da bi mogli ponovit neke ljetne događaje.... i svjesno usmjeravam komunikaciju u tom smjeru... svašta!! u sekundi bi nabrojala bar pet ljudi koji bi mi mogli krv popit zbog ovoga! ko ih šljivi!  desetak minuta kasnije.... tko s djecom ide leć - zapišan se budi!!  |
četvrtak, 29.12.2005.
nemam razloga za suze... *
 izgleda da ovo ipak neće imati happy end...ili happy nastavak.... bipbipbip.... biram njegov broj tu-tuuu tu-tuuuu... zvoni javi se njegova seka - halo? - dobar dan, trebam njega. - on nije doma. - ok, nije ništa hitno. hvala. bok. ...u tužnoj tišini: glupačo, daj više shvati i odustani!!! .... ....kad bih samo mogla... *ili imam? |
srijeda, 28.12.2005.
totalni bed...
|
Nikom na svijetu kao meni nije liju mi teške novembarske kiše (ok, decembarske) A ti ne pitaš kako mi je dobro, i nisu sad kiše, nego snijeg... ali opet mi je mozgić iskopao sjećanja na tebe. opet mi je puna glava pitanja. i neću ih sad ispisivat. nemam snage. samo ću bit još tužnija. ne treba mi to. a nisi baš ni zaslužio. a ipak...ja sam rogata i tvrdoglava...ne mogu popustit...samo tako pustit da nam se prijateljstvo rastopi i nestane, a ništa ne učiniti da ga održim na životu. ne želim ga održavat na aparatima, ali ako ga možemo vratiti u kvalitetan, punokrvan život - onda ću se potrudit da to i učinimo! da sam još malo manje normalna - nazvala bih te ovaj tren, ali ne brini, suzdržat ću se sad. a sutra će ti zvonit telefon. i znam da ćeš biti iznenađen. #'$%?'&/!"#$%?&/&'$?%#?"/!$'?&? ZAŠTO ne postane jednostavnije s godinama!?!?! a znam da ne postane! |
utorak, 27.12.2005.
mala crvenokosa
|
19:33 početak ovog posta ću napisat sad, jer ne stignem sve elaborirat, a ako ne zapišem - moglo bi odlepršat iz ove pametne glavice! dakle, sad ću reći da me jako zanima što se u mojoj ludoj glavi događa po pitanju jedne male crvenokose... s kojom ću dočekivat novu godinu. to je moja next tema. osim samog imenovanja teme, sad ne stignem više ništa. idem. pa se vratim. 22:43 eto. nastavak. idemo od početka. zašto je ta tema tako zanimljiva? pa, uglavnom zato što se ni pola posto ne uklapa u neki regularni opis mene. moji životni stavovi nisu šovinistički, ksenofobični... ni bilo kakvi negativni prema ljudima - kakvi god ti ljudi bili. barem dok postoji nekakav odmak tih ljudi od mene. onako - live and let live. i sve ok. drugo, već nekih petnaest godina sam stalno zaljubljena u nekog. to nije uvijek isti netko, ali taj netko je uvijek i bez iznimke muški netko. po tom pitanju sam definitivno tristo posto heteroseksualna. homofobična nisam... bar dok se mene ne dotikavlje. tko mene pipka mora bit muško i kvit! cura s nekom drugom curom ili cura samnom.... a-a! taj film nećete gledat. nikad. ni slučajno. to mi je fuuuuuj!!! ko čušpajz od prokulica! meni su mljac dečki! pročitam beštijin opis crnokosog zgodnog frajera - i pogodite šta sanjam tu noć! naravno, sanjam da me taj/takav frajer i više nego uspješno zavodi... za deset minuta sam u snu kuhana ko blitva! ne pitajte me za okus njegovih usana i druge cenzurirane dijelove jer ću se sva izgubit. uglavnom, vrlo stvaran san. od vremena kad sam na satovima u školi učila računske operacije s brojevima do sto, na odmoru sam se rumenila i brojala zvijezde oko glave kad bi ugledala dečka iz susjednog razreda. godina imam svako toliko jednu više, zvijezde nikad ne uspijem prebrojati, nije uvijek bio taj isti dečko, ali uvijek je bio muško. i sad, ja takva kakva jesam, ko i svako ljeto, i ovo sam provela puno tjedana na moru. uživala sam beskrajno. bilo je veliko društvo jer se svi znamo već godinama. bilo je i par novih ljudi. između ostalih, bila je tamo i jedna klinkica, par godina mlađa od mene. brbljava, zvrkasta, slatka... upoznala sam se sa svima, pa tako i s njom. za potrebu priče, nazovimo tu klinkicu bubi. niti tjedan dana nije prošlo otkad smo se okupili, a već smo se svi stalno vukli zajedno - ko krpe i zakrpe. po danu još kako tako, ali navečer sav čopor u najbliži birc. džuboks, cuga, biljar...zafrkavali smo se do besvijesti. kad nas izbace iz birca - zidić, plaža... šta dohvatimo. nije bed. anyway... mislim da je nastavak situacije uobičajen... hrpa mladih ljudi + ljeto + alkohol ... već nakon tri-četiri dana se znalo tko želi ostati suzdržan, a tko želi koga "voditi u šetnju". he he otrovna se tu, kao starija i odgovorna osoba (moš mislit!) bez velikog razglašavanja svojih afiniteta, diskretno udaljila s jednim dječarcem u šetnju, a masu sam ostavila da misli kako sam u grupi "suzdržanih". još od tih prvih dana sam se najviše družila s bubi jer je ona bila smrtno zaljubljena u mog brata, pa joj je druženje samnom bilo super izlika da se stalno mota oko njega. a bubi - mlada, smotana, neiskusna... trebala je svu moguću i nemoguću pomoć da se napokon spetlja s mojim apsolutno nezainteresiranim bratom. tako je malo po malo ona meni postala dobra frendica jer je stvarno divna osoba - dobra, slatka, vesela, pametna. to što je uspjela jednom pomiješat slinu s mojim burazom nije utjecalo na naše prijateljstvo. mi dvije smo se jednako družile cijelo vrijeme na moru i nastavile se družiti kad smo se vratile doma. malo mi ide na živce osoba koja joj cijeli život glumi privatnog priljepka, ali mogu preć preko toga...bar za sad. e sad...nas dvije smo frendice. samo to. uvijek. od kad se poznamo. ALI... vaša otrovna se jednu večer na moru natočila votke ko zvijer... i dok je sjedila na plaži pored bubi, počele su iz te silne votke izranjati misli o tome kako je bubi slatka, zgodna, ustvari fakat lijepa, dobro građena, ful seksi... i svašta još takvo. u neko gluho doba je sjedenje na plaži zamijenilo noćno kupanje tj. noćno pijano ljuljanje po plićaku. bubi se nabrzaka napila puno ranije te večeri, pa je na noćnom kupanju bila već skoro potpuno trijezna.... što ja naravno nisam ni pod razno primjećivala pogledom zamućenim mrakom, morem i votkom. ohrabrena votkom i činjenicom da je bubi u plićaku na sve (baš sve) moje dodire odgovarala samo vražićkastim smješkom, kad smo izašli iz mora, odvela sam ju malo dalje pod izlikom da trebamo ostavit mog frenda i njenu priljepkicu da konačno pomiješaju sline. na mjestu gdje sam bila sigurna da nas nitko neće vidjeti ni čuti sam joj prvo najiskrenije objasnila da neznam od kud mi takve misli i da je to sigurno votka "kriva", ali da ja želim nešto učinit... ja sam sve to onako pijano nešto izokola trkeljala pa njoj baš nije bilo jasno o čem ja to... i kad sam vidla da ona neće nikad shvatit teoretski dio - tup! ja ni pet ni šest, nego se nagnem i naslonim svoje usne na njene... do tog trenutka sam skoro pukla koliko me želja uhvatila da to napravim! a ona se izmakne... ok, nije da nisam očekivala. razgovaramo... meni to alkohol radi. ona je trijezna pa joj nije to ok. kaže da bi joj bilo svejedno da je pijana. prošlo mi je glavom da je super što je ona trijezna i neće jer bi nam drugi dan bilo neugodno. i drugi dan sam se na trijezno složila sama sa sobom u tom zaključku. nakon toga smo se i na pijano i na trijezno družile ko i prije, uvijek samo prijateljski. i nije mi više bila volja ni želja za njom na takav način ko tu noć. i sad opet - ALI... novu godinu ću čekat na tulumu kod nje doma. bit ću ja. bit će ona. sređena ko bombončić za tulum. bit će i drugih ljudi. bit će alkohola. bit će kauči, kreveti i drugi udobni namještaj. iskreno, jako rijetko se sjetim tih mojih želja s pijanog noćnog kupanja... ali sad sam se sjetila...nije se opet javila želja, ali sjetila sam se... i razmišljam šta bi se na dočeku moglo događat u mojoj ludoj glavi... eto, neznam. pojma nemam. koji bi mogo bit odgovor... ko će ga znat... ...onako, objektivno... kad bi opisivala bubi nekom dečku, da ju izreklamiram - mislim da bi se svaki normalni dečko ludo zaljubio već od opisa. i to potpuno objektivnog... bez ikakvog nagovaranja, pretjerivanja i ukrašavanja! nije mi ništa jasnije nakon ovog izlaganja... otkud meni takve misli... jer eto, meni je iskreno fujfujfuj pomisao na petljanje mene i neke ženske (bilo koje na svijetu osim ponekad vrlo vrijetko bubi). meni se stalno po glavi motaju neki muškići. stalno mi se neki muški sviđa, stalno sam u nekog zaljubljena. da je protuzakonito gledanje muških, flertanje, hvatanje eye-contacta i milo treptanje u njihovom smjeru - ja bi skupila milijun doživotnih kazni svaki dan! zaključak: a jesam ja bleso... i sad sam tooootalno zbunjena!! |
ponedjeljak, 26.12.2005.
download mp3 blog
subota, 17.12.2005.
o dobrim profesorima (napokon!)
|
podnaslov: julijana, 3. dio (ali nek se ženi ne štuca stalno od priče o njoj, pa ju neću opet u naslov trpat...kad sam i tako o njoj već rekla šta sam mislila) razrednici... imala sam sreće i u osnovnoj i u srednjoj imati razrednika boljeg nego što bi mogla poželjeti. tu baš mislim kao razrednik, ne kao profesor. po tom pitanju mi je u osnovnoj razrednik bio katastrofa jer nismo ništa živo radili. stalno smo se glupirali na njegovim satovima. u srednjoj mi je razrednik bio super i kao profesor i kao razrednik. naučio nas je puno i o gradivu, i o općoj kulturi, i o životu. milijun puta nas je spašavao opravdavanjem sati koje smo propustili iz sto opravdanih i neopravdanih razloga. bilo je cura koje su imale svaki tjedan barem 2-3 opravdana sata na račun ženskih stvari! uvijek je normalno po rasporedu odrađivao nastavu - kad dođe kao profesor onda učimo, a kad je sat razrednika onda nam je razrednik pa rješavamo probleme ili uživamo i mi i on ako problema nema. kad nije bilo problema, bilo je zanimljivih stvari za razgovor i raspravu. nikad nije programirano strogo držao granicu između nastave svog predmeta i sata razrednika. ako nam je došao sedmi sat i vidio da se već jedva održavamo na životu i da smo prije njegovog sata jedva preživjeli blok sat ispita iz matematike, a prije toga odgovarali kemiju, i pisali gramatiku iz latinskog i engleskog... onda nas nije još natjerao da vedro i odmorno pratimo sve što on ima za reći. jednostavno bi ubacio neku laganu veselu temu, a idući sat razrednika bio nadoknadio gradivo. sad bi mogla još tri dana pisati samo o tom profesoru koji mi je u srednjoj bio razrednik... i još nebi sve rekla. pa, da skratim... uvijek ću mu biti zahvalna što je takav jer je uvijek bio pošten i realan. i uvijek je bio na našoj strani. sto puta nas je spasio od neopravdanih sati, sto puta nam je nažicao odgodu katastrofalnih ispita, nebrojeno puta se potrudio da nam neki profesori iz prosjeka ocjena 3,44 ne zaključe tri nego četiri... ma ni neznam više šta sve nije napravio za nas! a često baš i nismo to zaslužili. a bilo je i puno puta kad nas je prilično strogo kažnjavao. i tad je isto bio potpuno u pravu i mi smo toga bili svjesni. nije nam baš bilo drago, ali znali smo da smo si svaki put sami krivi. definitivno najbolje njegove osobine koje ću uvijek pamtiti - uvijek, ali baš uvijek je znao savršeno pogoditi raspoloženje i osjećaje svakoga u razredu. dečkima je dizao ego i raspoloženje kad bi na njihovo "profesore" skoro svaki put odgovorio "reci, doktore"! meni je jedna od najdražih situacija bila kad bi došao na sat pa nas pitao "je li vam danas netko rekao?" (samo prvih mjesec dana prvog razreda smo na to odgovarali protupitanjem "a što?!", a kasnije....) mi odgovorimo "ne, nije", pa nam on kaže da nas voli. nije se još rodila osoba koja me može uvjeriti da on to nije baš svaki put rekao sto posto iskreno. ne mogu riječima opisat koliko je svaki put s tim riječima mogao sve do jednog učenika raznježiti i motivirati. a nismo ni mi njemu baš ostajali dužni...svake godine smo ga na njegov rođendan dočekali u razredu pjesmom, tortom, čestitkom i poklonom... i sve to je uvijek bilo turbotajno organizirano i njemu ugodno iznenađenje da se cijeli dan smijao od uha do uha... a sad moram najhitnije pisati o nekom drugom jer mi već suze idu kad se sjetim kako mi je tada bilo super....sva sam se rastopila... čak i u prva četiri razreda osnovne škole mi je učitelj bio za svaku pohvalu. to je sad već bilo jako davno...možda je moj učo već u mirovini, a i ja se ne sjećam previše detalja.... znam da je bio jako strog i ozbiljan, ali znao je biti i neozbiljan i zabavan. nekoliko je detalja kojih se jako dobro sjećam... s obzirom da su to bile ratne godine, njega je jako ljutilo i žalostilo što mu neki zamjeraju to što je srbin. ja takve ljude stvarno ne razumijem! pa sve i da je on bin ladenov brat, a ti si preživio napad na twinse...(karikiram) aaaaloooo, ako je taj moj učitelj rat vidio samo na televiziji i u svom životu ratovao samo s našim neznanjem.... i ako je on (bio hrvat, srbin, čeh, mađar, pa bio i marsovac!) sve dane tog rata provodio u školi s pikićima jednoznamenkastog broja godina i učio ih kako se pišu pisana slova, tko je bio bela četvrti, što je ekologija i zašto je važna.... kako je onda itko uspio zaključiti da bi njega trebalo mrko gledati?!?! sada to shvaćam bolje nego kad sam imala 7-8 godina, ali i sad i onda mi je bilo jasno da ti ljudi nikako nisu u pravu. neću valjda zatuć nekog maloljetnika s njemačkom putovnicom ako ga sretnem negdje na ljetovanju u dalmaciji - samo zato što je i hitler bio iz te iste države. meni to dođe na isto. ali sad sam već malo otklizala s teme, pa bi bilo dobro da se prisjetim ostalih profesora koji zaslužuju pohvalu... jedna od stvari koja mi najviše fali na faksu je to što nemamo nekoga tko bi nam imao neku funkciju koju u srednjoj školi ima razrednik. tjeraju me s kompa...nastavak (još barem jedan :o) ) nekom drugom prilikom. |
petak, 16.12.2005.
agrrrrhhhh!!!
|
SAD se sjetio proradit!! mislila sam danas nastavit o profesorima pisati, ali sad mi je stvarno krajnje vrijeme za spavanje jer mi sutra nije vikend! u deset moram bit na faksu. grrrnj! jao njemu ako ne kaže nešto zanimljivo! a eto... nastavak priče o dobrim profesorima će pričekat još koji dan...kad mi bloghaer zadnjih par sati nije dopuštao pisanje posta. |
četvrtak, 15.12.2005.
julijana - drugi dio
|
intro (iliti napomene prije same teme posta) 1. ovo zapravo i nije baš o julijani, ali tema je slična ko u onom postu 2. ovo pišem u odvojeni post iz dva razloga: - da ne radim deset apdejta u onom postu - da prvi post vidljiv nakon učitavanja ovog mog bloga ima neku vedru temu 3. ovdje govorim o razvoju moje budućnosti u smjeru koji će me dovesti do toga da postanem profesorica ako sad počnem ovdje nabrajati ljude koji su onakvi kakva bi ja htjela biti...to neće baš ispasti dobro jer će biti beskrajno... za svaku osobu koju spomenem, morala bi dodati još bar deset natuknica u tzv. ali-kategoriji. a ipak želim da ovo bude neki tekst s glavom i repom, pa neću krenuti metodom *repeat "takva, ali ne..." forever*. zapravo, kad malo bolje razmislim, čini mi se da u ovom postu ispisujem sama sebi podsjetnik da osim onih profesora koji su me razočarali (neki više, neki manje), postoje i oni drugi, koji su me oduševili i vratili mi vjeru... u postojanje dobrih profesora, vjeru u to da su profesori ipak ljudi, da imaju život i dušu - dobru dušu! uvjerili su me da postoje profesori koji nisu mali zločesti svemirci pod maskama. zbog toga ću ih pamtiti i biti im jako zahvalna. jer ti ljudi koji su me svojim ulaskom u moj život uvjerili da postoje dobri profesori - oni su u mene dodali neke male kockice koje su se s vremenom posložile na svoja mjesta. oni su utjecali na to da se ja sad, kad sam relativno već odrasla, osjećam dobro u svojoj koži. jednostavno imam dobro mišljenje o sebi. mogla bi sad nabrajati zbog čega sam sve ponosna na sebe, ali neću iz dva razloga. prvo - ne mislim da je to sad bitno za ovu priču. (bitno je samo to da znam zašto mogu bit ponosna na sebe i bitno je da jesam ponosna na sebe!) drugo - ako krenem nabrajat, sigurno će se naći netko tko će pomislit - "uh, vidi ovu! nekad je bila umišljena, ali sad shvaća da je savršena!" nisam ni umišljena, ni savršena. realna sam i optimistična, drugo je nebitno. još nešto, prije nego krenem na samu bit priče... redoslijed nabrajanja je po mom toku misli, nije nikakva rang lista. možda ispadne kronološka, ali i to je slučajno. i da ne rastegnem do besvijesti - oni koje spomenem su samo najbolji od najboljih. klonit ću se formulacija "neki netko za razliku od..." jer time skaćujem priču za poveliki popis nemilih profesora. ako nekog ne spomenem - to ne znači da je loš, možda ga se nisam sjetila, a možda je samo neku mrvicu lošiji od apsolutno najboljih. a i ti najbolji su najbolji samo po mojoj vrlo subjektivnoj procjeni. i da... poučena zlim iskustvom mladog riječkog gimnazijalca - izbjegavat ću sve moguće identifikacijske podatke! zlu ne trebalo... :o) intermezzo - *oko 2 i 10 zaključuje da će bit mrtva umorna sutra u osam ujutro kad ju profesor zamoli da pronađe perfekte u tekstu, ali ipak se hrabro obrušava na tipkovnicu* za razliku od ostalih profesora koje ću spomenuti, ona mi nije ništa predavala. pa ipak, moooram ju spomenuti jer joj se divim. voli svoj život. voli svoj posao i uživa u njemu. vjerojatno je to i odgovor na pitanje zašto učenici nju vole. da su bar svi profesori takvi! ona je poli! baaahhh...ipak mi se previše spava... a sad kad razmišljam o dobrim profesorima koje znam...stalno mi još netko pada na pamet i shvaćam da ih i nije tako malo... zaslužuju da nešto kažem o njima, a ne želim to sad zbrljati nabrzaka... dakle, sad prekidam priču na pola, nastavak očekujte u nekom budućem postu, a sad vam želim laku noć i trčim u neki lijep san! |
ponedjeljak, 12.12.2005.
Sve vas volim i pozdravljam maksimalno!
|
to je zadnje što nam je na blogu poručio jedan predivan dečko s velikim srcem punim dobrote. nemogu reći da sam ga poznavala jer sam tek prošlih tjedan-dva čitala postove na njegovom blogu. čitala ih s guštom, oduševljena što postoji takva neizrecivo kvalitetna osoba. možda bi se jednom i upoznali. ali nećemo... sad mi je žao što su me naučili da ne psujem...možda bi mi bilo lakše kad bih ispsovala sve psovke ovoga svijeta u smjeru one budaletine koja je naletila na auto koji je vozio frano i tako prekinuo taj jedan vrijedan i divan mladi život koji je pred sobom imao još bezbroj ljepota. znam da je milijardu puta teže njegovoj mami, njegovoj rodbini i njegovim novim i starim prijateljima... ali vjerujem da i ovdje na blogu nisam jedina koju srce štrecne kad postanem svjesna stvarnosti. ipak, on je sve uvijek promatrao vedro i optimistično, pa mislim da bi mu možda bilo milije da se i mi potrudimo ne gledati na sve to tako tužno. ne kažem da nije tužno, jer stvarno jest. tužno je i kad se sasvim nepoznatoj tako mladoj osobi nešto tako strašno dogodi... a puno je gore kad se radi o nekom poznatom i toliko nam dragom. dakle, u optimističnom duhu kakav je frano uvijek širio oko sebe, mislim da bi smo ga se trebali sjećati s osmjehom zbog onog kakav je bio, a ne sa suzom zbog toga što više nije s nama. a i psovke ću ipak prešutit, ljutnju ću obuzdati, jer netko pametan je rekao da sav bijes, mržnja, ljutnja i svi negativni osjećaji koji u nama jačaju prema nekome - tog nekog ne bole ni najmanje, niti ih je vrijedan; a nas grizu iznutra, slabe i uništavaju. koliko god smo sad tužni, to nas mora s vremenom ojačati, a ne oslabiti! i za kraj... nadam se da neće nitko razumjeti na pogrešan način i da neće nitko zamjeriti... sjetila sam se nečeg, i to mi je najsvjetlija moguća misao u ovom trenutku... *********** sad kad je frano negdje gore kod Glavnog Šefa {kako god ga zvali, i u što god vjerovali}... - ja vjerujem da mu je lijepo, da mu ništa ne fali, sigurno ga Šef čuva jer frano to itekako zaslužuje! - vjerujem da frano može sve vidjeti tamo gdje je sada.... a to znači da sada zna gdje mu je tata i to mu je sigurno jako drago! *********** nadam se da nisam napisala neke riječi koje bi nekoga mogle uvrijediti. ako i jesam - žao mi je jer nije bilo svjesno ni namjerno. ako smatrate da su moja razmišljanja djetinjasta - samo izvolite, ali ja ne ugrožavam nikoga i dok je meni tako lakše - tako će i ostat, pa šta god tko rekao! frano, i mi tebe puno volimo i uvijek ćemo te voljeti. čim obrišemo s obraza ovaj prvi šok i suze, na usnama ćeš nam vidjeti osmijeh i znati ćeš da u srcima pamtimo tebe, sve tvoje lijepe riječi i tvoju beskrajnu dobrotu. |
nedjelja, 11.12.2005.
julijana (samo julijana. ne matanović. ni slučajno matanovićka!)
|
daaakle... i kao profesorica, a posebno kao osoba - ona je nešto neopisivo. pravi doživljaj. takav ju je užitak slušati. svaki tjedan jedva čekam njeno predavanje i nema šanse da propustim i jedno. tih sat i pol mi prođe ko pet minuta. ono što ispriča je i akademski i ljudski neprocjenjivo. mislim da će sve što kažem ispasti glupavo baljezganje, pa neću ništa puno rastezati priču. moram samo reći da me ta žena svaki tjedan ponovo s nečim uspije šokirati, iznenaditi, oduševiti. gledam ju, slušam što priča i ne vjerujem da je to stvarnost. možda i je istina da ima puno drugih profesora kod kojih se nauči više objektivnih stvari, ali ona nas nauči neke neopisivo vrijedne stvari koje nitko drugi ne bi ni mogao ni htio. nauči nas puno o književnosti, uostalom - jako je vrijedno i to što je ona "insider" u tom području, ali puno više od nje naučimo o životu. sve su to mali komadići mozaika, ali tko pažljivo sluša sve što ona kaže - na kraju može od tih komadića vidjeti jedan veliki lijepi mozaik. i definitivno mi je najbolja po tome što sve kaže kako misli, "bez dlake na jeziku", i nikad se ne postavlja svisoka samo zato što ima puno slova (dr mr sc doc i druga) ispred imena. ona zna da zasluženo ima sva ta slova, a opet je samo julijana i kad nam se svima obraća s "ti" ili imenom... mislim da je zbog toga svima triput milija! i još kad ispriča nešto pa se na njoj vidi da ju to iskreno veseli, ljuti ili rastužuje - dođe mi da ju zagrlim. UPDATE: zaboravila sam reći važnu "posljedicu" toga što ona (i još nekoliko mojih profesora - na fakultetu, ali i u školi) toliko inspirativno djeluje... studiram nešto što će mi između ostalih poslova omogućiti i da budem profa u školi. nije mi to baš prvi izbor, ali kažu da super objašnjavam i moj odnos s ljudima, a s djecom pogotovo svi jako hvale. pa sad, ako se baš zalomi da jednog dana budem profesorica - definitivno želim biti profesorica kakva je julijana! i kakav je meni bio moj divni razrednik! oni su totalno na vrhu top liste, ali ima još nekoliko jako dobrih. nadam se da ću, ako postanem profa, bit kao oni! |
subota, 10.12.2005.
ljubo i aida
|
vidim da je gotovina već temeljito prožvakan od jutros, pa ću ga ja preskočiti. čitam danas novine i naletim na veliki članak o ljubavi aide ljubičić prema njenom slavnom i uspješnom suprugu - ovih dana vrlo spominjanom tenisaču ivanu ljubičiću. nisam baš pažljivo čitala cijeli članak, ali jedan istaknuti dio me stvarno zabezeknuo u pozitivnom smislu, ostavio bez riječi, očarao, oborio s nogu.... taj odlomak ću samo citirati ovdje, bez puno komentara jer bi komentar sve pokvario. mogu samo reći da se sigurno ne bih žalila da mi se tako nešto dogodi u životu! Ljubo i Aida poznaju se od kraja osnovne škole. Dugo su bili prijatelji, a ljubavna priča započela je Ljubinim priznanjem osjećaja u pismu na 28 stranica. Mogu samo reći... BRAVO Ljubo!!! svaka čast! legenda si ko nitko! |
petak, 09.12.2005.
frendica ili helpdesk?!
|
s jednim se dečkom poznam par godina i rekla bi da smo frendovi...tj. on tako tvrdi ako ga pitate. on je meni jako drag, malo čak i više nego prijateljski, ali mislim da on nezna to "malo više". ne smeta mi ako nezna i nisam sigurna želim li da zna. kad se družimo - super nam je. smijemo se, zabavljamo, pričamo o svemu. problem je u tome što se po par mjeseci ne vidimo niti ne čujemo. prošli put kad smo konačno otišli na kavu - dogovarali smo se dva tjedna! mislim, možda smo mogli i manje, ali ako smo frendovi onda mi nije baš neka fora da me pita jel može kava između 13:25 i 13:40! uglavnom, ta kava je bila prije 2-3 mjeseca i poslije se nije javljao uopće. ja nisam htjela forsirat jer je reko da će bit jako zauzet jer ima neke silne obaveze. možda sam mu jednom poslala sms, ali nije odgovorio pa sam odustala. nije me to toliko smetalo, imala sam i ja drugih obaveza. više su me zasmetali događaji u zadnjih par dana. u ponedjeljak popodne dođe mi sms...od njega (malo sam se zablesirala od čuda)...s obzirom da se ja recimo kužim u kompove i drago mi je pomoć kad znam o čem se radi...odlučio je mene pitat kak da napravi neke stvari na kompu. odgovorila sam mu šta mislim da treba napravit, ali još nešto nije kužio i pita jel me može nazvat idući dan. nakon toga je još bilo nekog natezanja u par smsova, ali to je uglavnom sve bitno za to popodne. u utorak kad sam imala slobodnog vremena, poslala sam mu sms da me može nazvat. do tada je već riješio problem oko kompa, ali ipak me nazvao. pričali smo pola sata, pitao me o stvarima koje su meni jako bitne u životu, pričali smo o svakakvim sitnicama..... njegovo nejavljanje sam spomenula, ali nisam puno forsirala. nešto je muljao malo, ali čini mi se da se ispričao i kao neće se ponovit....a sve godine od kad smo se upoznali nam se izmjenjuje par dana/tjedana intenzivnog druženja s par mjeseci nikakve komunikacije. ne mogu se odlučit jel sam ljuta što se javi samo kad nešto treba ili sam sretna što se uopće javio. a mislim da moram odlučit jer o tome ovisi hoću li mu čestitat rođendan danas....btw - iako se on mog nikad ne sjeti...ako se uopće sjeća tj. ako nije pitao kad je moj rođendan samo zbog neke glumljene pristojnosti. eto, i sad se ja pitam jesam li ja njemu frendica pa će se možda javit nekad samo zato da čuje kako sam, ili sam ja helpdesk s korisnim informacijama pa će me zvati kad nezna spržit cd, maknut virus s harda, promjenit lozinku za email, prebacit empetrice na playstation....ako misli da ću ja trpit samo ovo drugo - jako će se razočarat, a ako to saznam u face2face razgovoru - mogao bi taj razgovor pamtit i po fizičkim ozljedama (koliko god sam ja inače strpljiva, tolerantna i nenasilna). |
četvrtak, 08.12.2005.
siromaštvo nije negdje daleko
|
*inspirirana franinim postom o njegovom malom susjedu koji živi skoro bez ičega (i kojeg je naš divni dobri frano razveselio tortom i igračkama)* u stanu pored mojeg živi dečko par mjeseci mlađi od mene, njegov nezaposleni otac i djed koji ima puno godina i malu mirovinu. jako malu. užasno mi je žao tog dečka jer mu je život do sada učinio svašta, ali mazio ga nije. na žalost, on to baš ne podnosi dobro i spetljao se s lošim društvom, drogom i tko zna čim sve ne. koliko god mi ga je žao, moram reći da imam s vremenom sve lošije mišljenje o njemu i sve manje razumijevanja. roditelji ga ignoriraju pa je na brigu djedu. a taj je jadni čovjek tako već sav jadan, star i bolestan da se to nemože opisat. njega mi je stvarno neopisivo žao. unuk stalno viče na njega i iskorištava ga totalno. nabija račune za telefon i mobitel koji su veći od cijele djedove mirovine. laže da ne dobije plaću na poslu...a ako stvarno i ima posao, onda plaću troši na gluposti. siroti starac svaki dan dođe molit neku kunu za kruh i posuđuje novce na sve strane ne bi li skrpao bar osnovne troškove. svatko, pa tako i ja, bi mu bez problema dao bar za kruh, ali čak i cijeli ručak - svaki dan. naravno da bi. bez razmišljanja. ali problem je u tome što on još uvijek naivno sve vjeruje unuku koji ga bezobrazno laže i traži i krade od njega novce svaki dan... tom dečku nebi bilo dosta novca ni da troši cijeli državni proračun! tako da se često dogodi da mi bude užasno žao tog jadnog starca, ali ne pada mi na pamet financirat nebuloze mladog delikventa. za razliku od franinog svijetlog primjera, ja sam vam ispričala neku tamniju stranu siromaštva...ali ipak ne želim baš za kraj ostaviti sve tako crno, pa ću vam reći da mi je stvarno toplo oko srca kad se sjetim kako se razveseli taj stari čovjek kad mu donesemo nešto malo što nam ostane od finog toplog ručka koji skuhamo. trudimo se da to bude što češće jer znamo da je u tolikoj neimaštini da često danima jede samo prežganu juhu. ...i nadam se da mu unuk ne uspije svaki put pojesti baš sve što mu donesemo! |
srijeda, 07.12.2005.
sveti nikola
*potaknuta željom da razuvjerim dadu da je prestar za takve stvari*evo jedan mali poklončić za sve velike i male kojima sveti nikola danas nije ništa ostavio u čizmicama.... bez obzira što je tome bio razlog. nadam se da ste se bar malo nasmiješili! |
utorak, 06.12.2005.
nisu normalni...
|
moram komentirati ovo što ckrva izvodi sa zahtjevima o radnom vremenu trgovina. mislim stvarno.... odvratni su i već mi stvarno idu na živce preko svake mjere. ajd, recimo da je ok ono što su tražili neradnu nedjelju. nije baš praktično, ali recimo da bi se još i dalo prožvakat. iako je i to već na neki način preblesavo. jer šta će onda bit iduće? tražit će neradnu nedjelju za liječnike u hitnoj?? voditelje i ostale ljude na tv-u? vatrogasce? policajce? ili neka jednostavno svećenici budu jedini koji će imati neradnu nedjelju.... onda neće nedjeljom ujutro biti mise koju bi narod propustio ako odluči radit u dućanu ili otići u šoping u taj dućan! a kako su sad bahato počeli širiti te zahtjeve....ok, ima to neka sociološka objašnjenja, ali ipak.... do kud će ići ti zahtjevi i koliko im treba popuštati??? hoće li biti zadovoljni ako se donese zakon po kojem će biti dozvoljen rad od 11 do 14 sati utorkom i četvrtkom u veljači, travnju, lipnju, listopadu i studenom... pod uvjetom da na te dane ne pada nikakav praznik, blagdan, imendan, rođendan ni išta slično? ili je možda ipak bolje da se cijela godina proglasi u osnovi neradnom, pa tko baš jako želi raditi neka si smije izabrati najviše deset dana u godini koji će mu biti radni. nek više otkači taj bozanić i njegova ekipa s raznim nebulozama! nek prestane tlačit narod sa svojim fiks-idejama! svako kome je stvarno stalo do svetosti te nedjelje i nedjeljne mise, taj će obavit šoping u subotu i u nedjelju otići na misu i pomolit se bogu da ne zamjeri onima koji rade nedjeljom! a oni kojima katoličanstvo nije ni u malom prstu lijeve noge će moći na miru obavit šoping nedjeljom i neće morati petkom panično razmišljati što bi im sve moglo trebat do ponedjeljka i doživljavat srčane udare od nervoze i pregrijanosti krcatih dućana! |
ponedjeljak, 05.12.2005.
živčana!
|
eh, evo mene nazad... nije da je situacija nešto bolja nego kad sam prekinula s pisanjem bloga, ali nemogu više izdržat.... živčana sam i sva sam tako jadna i nikakva. ne stalno, samo danas, tj. ovih dana me uhvatilo. boli me glava. i trbuh me boli već 2-3 dana. imam stvari...inače mi to ne smeta, ali sad sam luda na kvadrat.... zbog svih tih nuspojava i činjenice da se baš i ne mogu maknut od kuće jer mi curi ko mutavo. sad već imam filing da mi ne gine transfuzija ako se to ne smiri uskoro. izluđuje me!!! prije su mi bila takva opsadna stanja svaki mjesec pa sam bila naviknuta, ali zadnjih par godina sam baš bila sretna s vrlo slabom varijantom tog ženskog zla. aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa booooooli me trbuuuuuh! :o( nemogu sad više ni pisat... ne mogu sjedit...ni stajat... ni ležat...ni spavat...a vrijeme je baš super za spavanje....idem tamanit nutelu, možda to pomogne! :o) ps - nemogu ni popit tabletu protiv bolova jer mi od nje još jače curi.... ako je u ovoj situaciji to uopće moguće... |
nedjelja, 04.12.2005.
ARHIVA POSTOVA
|
05.12.2005., ponedjeljak živčana! 06.12.2005., utorak nisu normalni... 07.12.2005., srijeda sveti nikola 08.12.2005., četvrtak siromaštvo nije negdje daleko 09.12.2005., petak frendica ili helpdesk?! 10.12.2005., subota ljubo i aida 11.12.2005., nedjelja julijana (samo julijana. ne matanović. ni slučajno matanovićka!) 12.12.2005., ponedjeljak Sve vas volim i pozdravljam maksimalno! 13.12.2005., utorak đe me nađe, bolan?! 15.12.2005., četvrtak julijana - drugi dio 16.12.2005., petak agrrrrhhhh!!! 17.12.2005., subota o dobrim profesorima (napokon!) 27.12.2005., utorak mala crvenokosa 28.12.2005., srijeda totalni bed... 29.12.2005., četvrtak nemam razloga za suze... * 30.12.2005., petak he he danas veselije... 07.01.2006., subota čudni ljudi 08.01.2006., nedjelja čudni ljudi - part two... i o prijateljstvu 09.01.2006., ponedjeljak politička glazba 10.01.2006., utorak the job - game over 13.01.2006., petak zemljopis 15.01.2006., nedjelja moooolim???? 18.01.2006., srijeda pitanje 21.01.2006., subota ...i to što ga tolko volem - ne volem! 24.01.2006., utorak blog i privatnost 26.01.2006., četvrtak čudan neki dan... 02.02.2006., četvrtak privremeno nedostupna... 04.02.2006., subota forum je... 09.02.2006., četvrtak grooozan dan 17.02.2006., petak siva mačka? 02.03.2006., četvrtak iz neba pa u rebra... 08.03.2006., srijeda "di su moji postovi!??!" 11.03.2006., subota dobar plan 25.03.2006., subota novi post 30.03.2006., četvrtak malo mudrosti iz "vremena leksikona" 02.04.2006., nedjelja keksi 10.04.2006., ponedjeljak luka nižetić 11.04.2006., utorak neutrino, sad će tebe otrovna naučiti...  12.04.2006., srijeda ljubomora? 13.04.2006., četvrtak probajte aboogy 14.04.2006., petak kućni ljubimci 19.04.2006., srijeda obrazovni intermezzo 23.04.2006., nedjelja odgoj 24.04.2006., ponedjeljak luka  04.05.2006., četvrtak klapa maslina, sunce joj garavo... 16.05.2006., utorak jedete čokoladu? 03.06.2006., subota voće 04.06.2006., nedjelja veličina slova u komentarima 06.07.2006., četvrtak žbrlj... još i naslov... 23.08.2006., srijeda world hold on 25.09.2006., ponedjeljak zlo mi je... 10.02.2007., subota mrzim valentinovo! 14.02.2007., srijeda sretno valentinovo...* 15.02.2007., četvrtak laganje u reklamama... 19.02.2007., ponedjeljak tralala... danas samo par riječi... 20.02.2007., utorak volim slušat čolića, pa šta!? 27.02.2007., utorak mrzim... 05.03.2007., ponedjeljak uououo... 06.03.2007., utorak tajči 08.03.2007., četvrtak moralna dvojba? 11.03.2007., nedjelja litl njuz  17.03.2007., subota tko o čemu... |
