|
Nikom na svijetu kao meni nije liju mi teške novembarske kiše (ok, decembarske) A ti ne pitaš kako mi je dobro, i nisu sad kiše, nego snijeg... ali opet mi je mozgić iskopao sjećanja na tebe. opet mi je puna glava pitanja. i neću ih sad ispisivat. nemam snage. samo ću bit još tužnija. ne treba mi to. a nisi baš ni zaslužio. a ipak...ja sam rogata i tvrdoglava...ne mogu popustit...samo tako pustit da nam se prijateljstvo rastopi i nestane, a ništa ne učiniti da ga održim na životu. ne želim ga održavat na aparatima, ali ako ga možemo vratiti u kvalitetan, punokrvan život - onda ću se potrudit da to i učinimo! da sam još malo manje normalna - nazvala bih te ovaj tren, ali ne brini, suzdržat ću se sad. a sutra će ti zvonit telefon. i znam da ćeš biti iznenađen. #'$%?'&/!"#$%?&/&'$?%#?"/!$'?&? ZAŠTO ne postane jednostavnije s godinama!?!?! a znam da ne postane! |
