otokpiwa

Na samoj punti rjekjavikanskog poluotoka Kopavogura, pošto se prođe cijela industrijska zona sa svim svojim željezarama, automehaničarkim, autoelektroničkim i drugim radionama i halama, nalazi se fancy brboćalište zvano Sky Lagoon.

S daljeg kraja parkirališta, Sky Lagoon izgleda kao zeleni humak iz kojeg viri poneka crna stijena. Kako god je kod nas kamen bijeli, vapnenački, tako je ovdje crni, vulkanski, pitaj Gospu koji. Kad se dođe bliže humku, onda je jasno kako nije riječ o humku nego zgrada loše glumi humak. Naime, projektant je to sve skupa brutalno odsjekao. Nije bilo dovoljno dužine da ga spoji sa zemljom.

Iz recepcije se najprije ide u svlačionice, digitalizirane komore u kojima su sve (keramičke?) pločice crne, strop je pituran u crno, skupa sa svim instalacijama. Samo je pregrada prema hodniku drvena, ali od tamnog drveta. U svlačionici je jedna jedina lampa iznad ogledala tako da korisnik, ukoliko je primjerice mislio dovršiti depiliranje ili nešto slično, mora biti opremljen rudarskom lampom.

Iz svlačionice se ide u glavno brboćalište, ono koje je na svim reklamama.

U tlocrtu razvedeni bazen sa strane kopna ima (kao) prirodne crne grote koje di i di strše, čak idu u volte, a prema moru ima zidić preko kojeg se prelijeva topla voda. Kod nas se to zove infiniti. Mogla bih se okladiti da grote nisu prirodne budući da sam kasnije obišla zgradu pa sam sa zapadne strane naišla na bager koji sortira zemlju iz iskopa. Sve upućuje na to da priprema novu brboćališnu parcelu. Nadam se da ću imati priliku koga priupitati za regulativu pomorskog dobra. Uglavnom, voda se prelijeva u rešetku izvan bazena, rešetku koju prosječan turist ne vidi jer prosječan turist bleji u horizont. Ako ne bleji, onda srče pićence oslonjen na taj zidić. Pićence se može kupiti na šanku kojem top stoji 20-ak cm iznad razine vode, a dvije kelnerice su na koti -1.00.

Voda je topla, toliko da se iz nje puši u zrak koji je na cca 10 Celzija i po kojem, dodatno, roska i rominja kiša. Sve skupa mistično izgleda. Glave i torza se ne razaznaju na preko 5 metara razdaljine. Mistično je sve dok autentično zainteresirani turist ne dopliva do dva ili više Amerikanaca/ki. Poslovično iritantna frekvencija njihovih glasova, ponekad u kombinaciji s više decibela sjebe svaku mistiku. I drugi razgovaraju, ali samo njih se čuje.

U bazenu nitko, osim mene, nije plivao. Jedan čuvar koji je stajao sa strane odjeven u polarnu bundu me je stalno pratio, sve ne bi li ubrao da nisam koga opizdila rukom ili nogom. Njemu je najveći problem plivač. Ne smetaju mu američki alkosi koji bleje. Čekala sam da mi štogod kaže da mu rečem da nigdje ne piše da je plivanje zabranjeno. Obišla sam sve niše između stijena, malo sjedala na betoniranim klupicama. Prestala sam plivati kad sam ostrugala koljenom po dnu. Tada se pokazalo kako dno nije svugdje u livelu. Na tom jednom mjestu bagerista očigledno nije špicavao nego je kasnije samo izbetonirano ukoso. Je li trebam napominjati da je agregat crni ili tamnosivi? Reklo bi se da je na licu mjesta zdrobljen i zamiješan s cimentom.

Skinuvši sve Boge i Gospe, uputila sam se u slijedeći korak procedure brboćanja. Iza glavnog brboćališta je predviđeno da se osoba okupa u hladnom bazenu od cca kubik vode, i to sam puno rekla. Elegantno sam proparadirala mimo bazenčića kad me onaj polarno zabundani zaustavio da šta se tu ne utoćam. Neću jer imam slabo srce. Ali to ide po redu! Ali ja oću po redu umrit, a ne naglo – ćao!

Mimo hladnog bazenčića se dođe ponovo u interijer koji izvana također izgleda kao humak. Tamo je najprije sauna koju su najavili da je s lijepim pogledom. Sauna stvarno nije moja šalica čaja, da je pogled ne znam kakav, iako je pogled isti kao i na glavnom brboćalištu, samo što je ovdje staklo između pogleda i turista. Unutra je bilo troje ljudi. Svi guzicama po drvetu. Ja sam uzela šugamanić za pod guzicu, ali me je svejedno oparilo. Jedva sam minutu izdržala. Presudila je guzica.

Na izlazu iz saune ljubazna i lijepa Islanđanka daje pjatiniće s usoljenim mirišljavim uljem. Miris vjerojatno niije islandski jer ovdje nema mirišljavih prirodnih tvari. Uvezeno 100%. S tim se treba namazati po cijelom tijelu, izuzev glave. Namazala sam se, a onda me poslala u prostoriju za zaparivanje. Tri puta me pitala jesam li tu prvi put. A moja ćerce, kako ti izgledam, je li kao da sam stoti put pa stoti put pitam isto pitanje?

U prostoriji za zaparivanje mi je pao na pamet prof. Đuro Mirković i njegovo popularno pitanje o proizvodnji prefabriciranog betona u autoklavima. To zaparivanje dođe biti kao autoklav. Unutra ona dva Amera ka dvi betonske blokete. Tu sam opet sjela na šugamanić. Probio me znoj u dva - tri navrata. Pari se iz nasloženog crnog kamenja za popizdit, baš je teško disati. Ma daj, čoviče…

Poslije autoklava je seljački tuš koji ima seljaku primjerenu temperaturu vode s kojom se može saprati s ulje, sol, znoj i sve ostalo. To se kod nas popularno zove piling.

Vratila sam se u prvobitno brboćalište da ne bude da se nisam okoristila uslugom. Tamo se može biti 100 godina. Međutim, u neka doba se prsti smežuraju pa bi valjalo kratko proboraviti na suhome. Ali projektant, vrsni kapitalista, nije predvidio prostor za od-smežuravanje tako da kad dođe vakat prstima, jebiga, nazad u svlačionu. U svlačioni ima mlijeka za tijelo za se natrackati pa sam se natrackala.

Zaključno, sve one novodalmatinske zvizdarije kao što su bazeni, vodice i parice okolo takozvanih villa, to je došlo s turistima iz nordijskih zemalja koje imaju na pretek vode, naročito tople jer im je takva klima, a more im služi za ukras jer je ledeno. U originalnim našim domaćim uvjetima se ljudi bace u more.