otokpiwa

Kaštela su postala jedno od ružnijih dalmatinskih mista, uglavnom zahvaljujući bjesomučnom ziđarenju. Jedino što na tamošnjoj ziđariji može biti atraktivno jest pogled na more, tko ga može uhvatiti. Sve izvan toga uskoga pogleda je tuga i čemer.

U Kaštelima ima taj neki tip koji se prezentira kao veliki poduzetnik i vizionar. Josip Berket. Vizionar je dao nasuti lijep komad Kaštelanskog zaljeva, izgraditi marinu s hiljadu vezova i uz nju neke skalamerije u kojoj se, između ostaloga, mogu organizirati pirevi. Na takvom jednom piru sam bila u subotu.

Po svoj prilici je realizacija vizije startala ilegalno, a kasnije se, Bogu hvala i sv. Anti, legalizirala. Zašto je to lako i osnovano pretpostaviti? Zato jer se Berket u vrijeme vizionarenja prometnuo u populističkog nezavisnog kandidata za gradonačelnika kojeg su onda Kaštelani stvarno izabrali. Nisam provjeravala, već mi je rekao jedan od uzvanika kako je na prvoj Berketovoj sjednici gradskog vijeća odmah bila odluka o izmjeni GUPa. Ne da mi se provjeravati, vjerovat ću na riječ.

Reče mi šef pirske sale izgrađene na nasutoj zemlji, po svoj prilici ilegalno nasutoj, kako je baš ta sala u širem regionu najljepša i najbolja sala koja postoji. Može biti, vjerujem i njemu, svašta sam viđala. Tobože ima i najbolji pogled.

Pogled je na šumu jarbola koji klapaju po južini tako da pogleda zapravo nema, ali zato ima buke. Unutra buku dodatno uveličava naopaka obrada horizontalnih i vertikalnih ploha. Muzika se ne čuje. Čuje se samo buka. Samo se buka čuje jer su sve plohe glatke pa se zvuk od njih odbija u čudnim smjerovima i stvara takozvani brljoug. Zapravo je teško detektirati kako su uspjeli napraviti tako stravičan zvuk. Znači, glavna svrha prostora je zabava s muzikom, ali vizionarovim pomagačima nikada nije palo na pamet da bi ga trebalo shodno funkciji opremiti.

Po podu su zalijepljene jeftine keramičke pločice među kojima su fuge širine prst. Od fuga štiklena peta svako malo kihne. Junački se lijevoj štiklenoj peti (koja je u mom slučaju skuplja od kvadrata pločica) odlomio dio potplata u susretu s dilatacijom pločica koja je pak širine 3 prsta i koja je masna crna traka preko cijele površine. Kasnije sam je držala u vidu.

S juže strane je neizostavna staklena stijena s troja vrata kroz koja se izlazi na podužnu terasu. Veza s ovisnošću. Na terasu se može samo kroz jedna vrata. Jedino su ona otključana. E baš ta vrata imaju iskrivljen profil od dovratnika tako da se i bez južine moraš upeti da ih zatvoriš. Ko na zahodu prilikom opstipacije. Kad otvoriš vrata, južina te grune toliko da odnese i tebe i vrata.

Normalno da ventilacija unutra ne radi. Nisam sigurna niti da postoji. Klimatizacija postoji, ali jebiga, klima samo grije onaj zrak koji je unutra. Ne ubacuje novi. Znoj, proliveni alkohol, to se sve usafta oko 12 pa počne vonjati. Da su se mogla otvoriti i ostala dvoja vrata, možda bi to malo spasilo, ali tko je vidio držati sva vrata otključana. Vrata su za ukras. I jebo' Pravilnik o tehničkim normativima za sisteme za ventilaciju.

Iznad retro - šanka polica s pićima. Između ostalih i Jamesons. Bili bismo od gušta nazdravili s irskim whiskyijem da ta pića nisu tek izložak, dekoracija, da se vidi da se ima. Pića su samo ona koja su skrivena iza šanka tako da se ne vide.

Ženski zahod je dekoriran dvjema vazama s plastičnim cvijećem koje stoje na podu. De luxe hranidbena podloga za bakterije.

Okoliš zgrade je dušu dao za snimanje američkih horror filmova i trilera s puno krvi, ali se zato može parkirati na stotine automobila.

Još jedan krasan detalj su masivni nosivi stupovi. Stabilnost prije svega. Na stupove je netko zalijepio podatke za WiFi. Podaci su nezaboravni jer su u svakoj mogućoj fotografiji.

Čitam sad na službenoj stranici kako se kompleks reklamira. Kao nova marina u srcu Dalmacije, izgrađena je u skladu s pravilima za sigurnost i zaštitu okoliša, moderno zdanje koje pruža sve potrebne usluge, udobnost i ugodan boravak. Da, sve je upravo suprotno od toga.

U obrascu za dobivanje azerbedžanske vize valjalo je odgovoriti na pitanje: "Jeste li ikada posjetili pokrajinu Nagorno Karabah bez dozvole države Azerbedžan, a koja pokrajina je pod armenskom okupacijom?" Odgovorila sam u strahu da mi ne odobre vizu ako kažem da jesam. i sve dok nisam prošla graničnog policajca, nije mi bilo svejedno. Strah mi je bio uvjetovan time što se ovdje radi o obiteljskoj državi, a unutar obitelji se uglavnom sve dozna.

Radi se o obiteljskoj državi budući da je sadašnji predsjednik naslijedio vlastitoga Ćaću, nakon demokratskih izbora 2003.! Ćaća mu je bio faca. Prvo je bio faca u politbirou. Nakon raspada Sojuza bio se vratio u rodni Nakhchivan koji je danas izdvojena azerbedžanska teritorija. Otamo je spletkario eda da bi zasjeo na poziciju. Na poziciji se pokazao kao neloš ekonomist i organizator državne industrije. Ćaću su izbori za novi mandat kobne 2003. zatekli u poznim godinama, s bajpasom, prostatom i drugim zdravstvenim tegobama. Radi toga se povukao i malo nakon toga preminuo. Na smrtnoj postelji ostavio je sinu u naslijeđe demokratski glasački kapital azerskog naroda. Tako je za demokratskog predsjednika ustoličen Sin Heydara Alyijeva. Četrnaest godina kasnije, Sin je za dopredsjednicu instalirao svoju lijepu suprugu. Njena funkcija nije postojala prije toga. Takvih familijarnih kombinacija bi se u azerbedžanskoj vladajućoj strukturi dalo naći još. I tako već šesnaest godina. Koji god izbori da su raspisani, Sin dobija premoćno nad ostalima, skupa s članovima obitelji. Kaže mi Cabir, ovdašnji stručnjak za ustavno pravo koji je radio na promatranju izbora da se tu preko noći mijenjaju rezultati. Malo tko više i izlazi na izbore. To je tako i malo tko se radi toga sekira.

Bilo kako bilo, očito familijarna policija nije više šta je bila. Zahvalna sam na tome jer je ovdje zapravo jako lijepo. Svi ljudi koje sam susrela su pristupačni i fini. Država je izrazito sekularna – nema talibanije. Iako se Azerbedžan zatekao u prilično zajebanom komšiluku, nisam primjetila nikoga tko bi se brčio s parolama kao što je npr. Ubij Srbina. U tom komšiluku, primjera radi, jedan je komšija pod embargom, malo malo pa zaprijeti planeti atomskom bombom. Drugi je Turkmenistan za koji se priča da je totalna banana. S Armencima su okončali rat tako da su praktički prepustili dio teritorija i objesili svoje kopačke... Ne izgleda da ima ikakve međususjedske drame. Mirno vade svoju naftu i plin i ne mare za komšiluk. Nejverojatna je azerska diplomacija. Ćaći i malome svaka čast na tome. U takvom okruženju sam pomislila da je u redu pohvaliti se bilo kome kako sam uspješno preveslala demokratsku Državu.

Međutim, hipsterična profesorica na ovdašnjoj umjetničkoj akademiji, Asmer joj je ime, se dobro štrecnula kad sam joj u razgovoru rekla za svoj izlet od prije par godina. Iskobečila je velike crne oči i strogo upitala zašto sam tamo išla. A zašto… Jer sam posvuduša. Njeni su iz Shushe. Kaže da osjeti bol u prsima kad joj netko spomene Nagorno. Uspjela sam se nekako objasniti i smanjiti štetu. Bogme me iznenadila njena prilično neugodna reakcija. U jednom času sam mislila da će odmah zvati policiju da me otra u stan’cu. Onda je pitala kako je tamo.

Nagorno prošao je kroz pravi pravcati rat. Danas visi u geopolitičkoj karti slično kao Kosovo. Stvarno, i svi ostali koje sam zapitkivala jesu li ikad bili u Nagornu rekli su da nisu. I svi su se požalili na nesnosnu domoljubnu bol prema crtama koje dijele teritorij.

Cabir, zanimljiv karakter ispostavio se najbolji sugovornik na ovu temu pa sam, s naknadnom pameću, njega pitala šta je u tome tako tragično da ljudi otputuju u taj okupirani dio demokratske države Azrebedžan, kakvi su to nacionalni i etnički osjećaji prema rečenoj brdovitoj teritoriji. On jedini nije osjetio bol u prsima, ali je i on naglasio kako ne poznaje nikoga tko je tamo ikada bio otkad je okupacija. Stvarni problem su milijun ljudi koji su izbjegli otamo ovamo, plus nekolicina ožalošćenih nad onima koji su konflikt platili glavom. A onda ga je, naravno, interesiralo, kako je tamo. Pitao je da mu pošaljem koju fotografiju ako imam.

I on je porijeklom iz Nakhchivana. Dakako da se preziva isto kao Ćaća i Sin. Do Nakhchivana se može samo avionom. Valja preletjeti Armeniju. Kaže da mu popularno prezime nije od velike pomoći u životu.

Za pravo reći, izgleda da su nagornokarabahanske izbjeglice dosta dobro zbrinute i da su se udomaćile. U dva navrata, prilikom vožnje izvan Bakua, šofer ili vodič ukazali su na naselja u kojima stanuju Nagornokarabahanci. Ne može se reći da su naselja bezvezna ili substandardna. Naprotiv.

Uz jedno takvo naselje smo zastali u koloni. Preko pustopoljine cestovne petlje, u daljini se moglo vidjeti desetke blindiranih vozila kako jure. Govori jedna žena: “Ovo sigurno netko iz predsjedništva, tj. vladajuće familije ide ide na ladanje.”

Toga sam se sjetila kad me na kraju razgovora Cabir pitao jesam li osjetila režim.